MIRZET HALILOVIĆ – VALTER: U raljama Afrike

Piše: Mirzet Halilović

Pojašnjenje za moje fanove – otkud ideja da trčim u Africi?

Zadnjih pet godina uzastopno trčim Split maraton. Volim atmosferu kod našeg Kikija, Kristijana Sindika. Na tom maratonu uvijek se radi provjera – ko je preko zime pio, mezio, ganjao žene ili trčao.

Ovogodišnji Split maraton završio sam solidnim rezultatom – 3:08:24. Vrijeme tokom trke bilo je olujno kao nikada prije. Vjetar mi je u nekoliko navrata zamalo skinuo startni broj. Bio je to moj najteži maraton do tada, upravo zbog tih ekstremnih uslova. Ali šta ću – došao sam da se borim i dokažem da preko zime nisam pio i mezio.

Zašto vam sve ovo pišem?

Nekoliko dana nakon istrčanog Split maratona otvorio sam e-mail koji mi je stigao od World Marathon Majors (WMM), gdje sam registrovan. U poruci je pisalo:

“Gospodine, vaš rezultat sa Split maratona kvalifikovao vas je za Svjetsko prvenstvo u maratonu po starosnim kategorijama. Prvenstvo će se održati 24. maja 2026. godine u Cape Townu, Južnoafrička Republika.”

U e-mailu je bilo navedeno i da Cape Town Marathon ove godine konkuriše za ulazak u seriju World Marathon Majors, čime bi se našao rame uz rame sa maratonima u Berlinu, New Yorku, Chicagu, Bostonu, Londonu, Tokiju i Sydneyju.

Svi koji 24. maja 2026. istrče ovaj maraton dobit će privremenu WMM zvijezdu (medalju). Kada Cape Town maraton bude i zvanično uvršten u seriju Majors maratona, bit će mi priznat kao istrčani major.

Važno je napomenuti da WMM za kvalifikaciju na Svjetsko prvenstvo ne priznaje rezultate sa bilo kojeg maratona. Split maraton nalazi se u njihovom sistemu, zbog čega sam i dobio pozivnicu za prvenstvo.

Brzo sam riješio prijavu za Cape Town maraton. Startnina je iznosila oko 230 eura. Prijave su odavno bile zatvorene, ali za nas koji učestvujemo na prvenstvu postojala je mogućnost naknadne prijave.

Moj veliki prijatelj, bivši maratonac Senchi – Senad Kasumović iz Tuzle, već godinama mi pomaže oko sve papirologije vezane za putovanja. Odmah se prihvatio posla i poslao e-mail Ambasadi Južnoafričke Republike u Grčkoj. Naime, u Bosni i Hercegovini i Srbiji nema njihove ambasade, pa ambasada u Grčkoj pokriva obje države.

Nakon desetak dana stigao je odgovor iz ambasade. Za izdavanje vize potrebno je priložiti pasoš, dokaz o uplati vize (33 eura), kupljene avio-karte, dokaz o rezervisanom i plaćenom smještaju, vjenčani list te izvod iz banke za posljednja tri mjeseca. Svu dokumentaciju potrebno je prevesti kod sudskog tumača. Uglavnom, ništa strašno. Viza se izdaje na tri mjeseca.

Ja treniram, ali još ništa ne šaljemo ambasadi – rano je. Moj trener Elvir napravio mi je plan za rezultat oko 3:04:00. Kako su moguće visoke temperature u Africi, rekao sam mu da će sve ispod 3:10 biti sasvim dobro.

U posljednje vrijeme istrčao sam mnogo maratona: u decembru 2025. Valencia Marathon, u februaru 2026. Split Marathon. Tražio sam od trenera da mi u plan ubaci i Sarajevo maraton, koji se trči 26. aprila 2026. godine.

To znači da će mi maraton u Cape Townu biti četvrti maraton u periodu od pet mjeseci. Malo puno, što bi rekli učeni pejseri. Ali kad se već ukazala prilika da predstavljam sebe, svoj grad i svoju državu na Svjetskom prvenstvu – red je pokušati. Vidimo se u Africi.

Pripremam papire koje trebam poslati za vizu. Ništa ne smije biti starije od mjesec dana.

Sve sam prikupio i, prilikom uplate u mojoj banci, nailazim na prvi problem. Uplata ne može da prođe. U banci mi kažu da je pogrešan broj računa. Nakon nekoliko uzastopnih pokušaja, nisam uspio uplatiti 33 eura za vizu.

Već me hvata panika. Šta je ovo, ljudi moji?

Preko vještačke inteligencije provjeravam broj bankovnog računa koji sam dobio iz ambasade i dobijam informaciju da je račun pogrešan. Ponovo odlazim u banku, popunjavam silne formulare i čekam. Ovo mi je teže od intervalnog treninga.

Moja banka šalje uplatu u Sarajevo na odobravanje. Opet čekam dan-dva da mi jave je li uplata prošla. Stiže poziv iz banke – uplata ne može da prođe. Kažu da nešto nije u redu. Ne bih da zovem ambasadu jer ih je sigurno teško dobiti, a na e-mail odgovaraju sporo.

Onda se sjetim kako bih mogao provjeriti podatke za uplatu. Iz Srbije na ovo prvenstvo ide desetak trkača. Među njima je i moja prijateljica Tijana Kabić iz Sombora. Brzo je zovem da mi kaže kako je ona izvršila uplatu. Kaže mi da svu papirologiju za njih radi jedna agencija iz Beograda.

Zovem agenciju, a ljubazna djevojka mi šalje broj računa za uplatu vize. Upoređujem ga sa onim koji sam dobio iz ambasade i ustanovljavam da je identičan.

Vraćam se u svoju banku i objašnjavam im da su trkači iz Srbije već izvršili uplatu i da je broj računa tačan. Međutim, uplata iz Bosne i Hercegovine i dalje ne može da prođe. U banci mi kažu da pronađem nekoga van BiH ko bi mogao izvršiti uplatu.

Vrijeme već curi. Avio-karte sam kupio za let 17. maja 2026. godine. Zadnji rok za slanje dokumentacije ambasadi bio je najmanje 30 dana prije leta.

Moj brat je u Njemačkoj. On brzo pokušava izvršiti uplatu za vizu. U banci mu kažu da ide teško i da postoji mogućnost da novac bude vraćen. To se na kraju i događa. Ni iz Njemačke uplata ne može da prođe. Ponovo zovem agenciju iz Srbije i molim ih da oni izvrše uplatu u moje ime.

Već sam izludio. Sve sam prikupio i još samo ovo da mi se dogodi – da zbog uplate propustim rokove i ne odem u Južnu Afriku. Već sam mnogo novca uložio u avio-karte i smještaj.

Agencija iz Srbije izlazi mi u susret i vrši uplatu. Javljaju mi da je uplata uspješno prošla. Nudim im 80 eura da se počaste jer su mi skinuli kamen sa srca. Oni taj novac odbijaju i naplaćuju samo 33 eura za vizu, uz još nešto sitno za poštarinu. Dana 12. aprila 2026. godine šaljem svu prikupljenu dokumentaciju. Dobro je – uspio sam to poslati pet dana prije isteka roka.

Dokumentaciju sam poslao DHL-om iz Tuzle. Cijena slanja, u jednom smjeru, bila je oko 120 KM, što znači da je poštarina bila skoro četiri puta skuplja od same vize. Bilo je i drugih troškova tokom prikupljanja dokumentacije. Za prevod dokumenata na engleski jezik platio sam još oko 200 KM. Sada preostaje samo fokus na trening i čekanje odgovora iz ambasade.

Moji treninzi išli su prilično dobro. Trčao sam razne vrste treninga.

Jedan od njih bio je 3 x 5 km progresivno:

• 5 km pejs 4:12,
• 5 km pejs 4:05,
• 5 km pejs 4:02.

Između svake dionice bilo je 3 minute laganog trčanja.

Drugi trening trajao je 60 minuta, po sistemu 3 minute u pejsu 3:50, pa 1 minuta u pejsu 5:20. Za tih 60 minuta pretrčim oko 14,8 kilometara, a ukupni pejs bude oko 4:05. Trčao sam još nekoliko treninga od po 15 kilometara po valovitom terenu, sa ukupnim pejsom između 4:10 i 4:15.

Što se tiče dužina, 26. aprila 2026. godine trčao sam Sarajevo maraton. To je bilo mjesec dana prije Cape Towna i ujedno mi je poslužilo kao trening dužine. Maraton sam završio za 3:09:50. Staza u Sarajevu je odlična, tako da sam prvih 21 kilometar istrčao za 1:34:00, u ujednačenom pejsu od 4:27. Drugi dio trke je nešto teži pa nisam htio da se lomim.

Trener mi je napisao da na ovom maratonu prvih 30 kilometara trčim u pejsu 4:25–4:30, a da nakon 30. kilometra usporim na 5:00 po kilometru. Bilo mi je žao da obaram tempo pa sam taj završni dio trčao oko 4:35 po kilometru. Uglavnom, maraton je prošao dobro, a ujedno je predstavljao i državno prvenstvo u maratonu.

Prošlo je već 20 dana, a odgovora iz ambasade još nema. Ja i dalje treniram. Svake sedmice trčao sam jedan jak trening – ili dužinu ili maratonske intervale.

Dana 3. maja 2026. godine, tri sedmice prije maratona za koji se spremam, odradio sam jedan od najtežih treninga.

Plan je bio:

• 3 km lagano,
• 5 x 5 km u pejsu 4:10,
• između 1 km u pejsu 4:35,
• na kraju 2 km rastrčavanja.

Kada se trening ispoštuje po planu, dobije se 29 kilometara u komadu sa prosječnim pejsom 4:12, uz dodatna 3 kilometra zagrijavanja i 2 kilometra rastrčavanja. Ukupno 35 kilometara.

To je moj najteži trening i po njemu mjerim svoju spremu. Samo sam ga dva puta u životu odradio bolje od plana. Tada sam petice trčao po 4:08, a spore kilometre oko 4:25.

Ovog puta nisam uspio završiti ni tri turnusa po planu. Istrčao sam ukupno 29 kilometara u pejsu 4:21. Kada dodam zagrijavanje i rastrčavanje, taj dan sam pretrčao 36 kilometara. Noge su mi bile malo umorne jer je ovaj najjači trening došao samo sedam dana nakon maratona u Sarajevu. Sve ove jače treninge trčao sam po vrućini, jer su procjene govorile da me u Africi čeka temperatura do 25 stepeni. Kasnije će se ispostaviti da je u Bosni bilo puno toplije nego u Južnoafričkoj Republici, jer je kod njih bila jesen.

Mislim da sam baš u tom periodu dobio e-mail iz ambasade u kojem traže da im pošaljem:

• dokaz o uplati osiguranja, što prvobitno nisu tražili,
• dokaz o uplati vize.

Opet zovem agenciju iz Srbije da mi pošalju potvrdu o uplati vize, dok ja u Tuzli uplaćujem osiguranje. Brzo smo sve poslali ambasadi.

Naredne sedmice, 10. maja 2026. godine, odnosno 14 dana prije maratona, opet je bio na redu jak trening.

Plan je bio:

• 3 km lagano,
• 30 km u pejsu 4:25–4:30,
• odmah nakon toga, bez zaustavljanja, još 5 km u pejsu 4:10.

Odlučio sam da ovaj trening trčim u sklopu virtualne trke Wings for Life u Tuzli. Prošle godine pobijedio sam na ovoj trci, a sada, 2026. godine, ponovo sam se našao na njenom startu. Trka i trening u isto vrijeme – to je nešto vrhunski. Znam da bih, da sam želio bolji rezultat, startao rano ujutro po hladnijem vremenu. Ipak, ranije sam odlučio da, kad god mogu, trčim po vrućini. Ispoštovati trenažni proces i istovremeno dati podršku organizatorima trke – to je ono pravo. Čast mi je učestvovati na ovoj humanitarnoj trci koja je bila veoma uspješna, s obzirom na to da je na globalnom nivou prikupljeno oko sedam miliona funti. Sav taj novac ide u istraživanja s ciljem pronalaska lijeka za oboljele od povreda kičmene moždine.

Dok sam se zagrijavao za ovu trku, popio sam oko pola litre vode. U fazi zagrijavanja rijetko pijem vodu. Kada se to dogodi, znam da je uzrok visoka vanjska temperatura i da ni trening ni trka neće imati puni efekat jer performanse opadaju. Nema veze, idemo malo trčati po toplom. Trka je startala u 13:00 sati, a temperatura je već bila iznad 20 stepeni. Start je bio na Panonskim jezerima, a bilo je dozvoljeno trčati i po gradu. Nakon starta trčao sam do naselja Lipnica, udaljenog tačno 12 kilometara. Primijetio sam da ni na nizbrdicama ne mogu komotno trčati tempom 4:30. Možda bih mogao, ali uz mnogo veću potrošnju energije. Nema veze. Nastavio sam sporije, u pejsu oko 4:42. Istim tempom sam se i vratio iz Lipnice, iako je povratak bio teži zbog uzbrdica, što mi je zapravo odgovaralo. Da se malo slomim, odnosno izmorim. Sunce je postajalo sve jače. Ova prva ozbiljnija zagrijavanja tokom godine, kada temperatura dosegne 25 stepeni, meni teže padaju nego, recimo, 40 stepeni u augustu. Tada se tijelo već aklimatizovalo. Derem dalje. Pejs nije bio po planu, ali sam barem odradio dužinu. Po povratku na Panoniku sat mi je pokazao 24 kilometra. Tada sam vidio da su na stazi ostala još samo dva trkača. Nastavio sam trčati po gradu i ponovo se vratio na Panoniku. Tu sam imao tačno 30 kilometara. Niko više nije trčao. Svi su stali.

Da sam tada stao, pobijedio bih sa tih 30 kilometara. Vozilo koje me je trebalo sustići bilo je iza mene, pa sam po pravilima mogao nastaviti još koji kilometar. Ipak, nisam imao snage da po maratonskom planu istrčim još 5 kilometara u pejsu 4:10. Nema veze. Prekinuo sam trening kako ljudi ne bi čekali proglašenje pobjednika. Bila je to moja druga pobjeda u Tuzli na virtualnoj trci Wings for Life. Dana 12. maja 2026. godine, ponovo preko DHL-a, dobio sam pasoš. Taj transport koštao me oko 80 eura.

Konačno. Pasoš je bio u mojim rukama. Viza je odobrena. Prije nego što sam je dobio, razmišljao sam o cijeloj toj proceduri. Koliko sam novca dao za avio-karte, smještaj, vizu i sve ostalo. Koliko sam truda uložio u pripreme, a niko vam ne garantuje da ćete vizu zaista dobiti. Znam neke ljude koji su odbijeni. Kod mene je sve ispalo dobro. Vizu sam dobio na samo devet dana – tačno onoliko koliko sam imao rezervisan boravak, od 17. do 26. maja 2026. godine.

Za pet dana se putuje, ali prije toga slijedi još jedan veoma važan trening u Tuzli. To je trening koji trčim deset dana prije maratona. Radi se o maksimalnom testu na 10 kilometara. Trener je napisao da rezultat treba biti između 38:35 i 38:50. Trening sam odradio 14. maja 2026. godine. Ustao sam rano i trčao na istoj stazi u Tuzli. Prvih 5 kilometara vodi blago uzbrdo, a povratak je istom stazom do mjesta starta. Prvih 5 kilometara istrčao sam za 20:12, a drugih 5 kilometara za 19:02. To znači da sam 10 kilometara završio za oko 39:15, sa prosječnim pejsom 3:56. Nisam bio zadovoljan tim rezultatom.

Na osnovu rezultata na 10 kilometara može se procijeniti potencijal za maratonski rezultat. Formula kaže da rezultat na 10 km pomnožite sa pet, a zatim od dobijenog vremena oduzmete deset minuta. Tako dobijete približan maratonski rezultat izražen u minutama.

U mom slučaju: 5 × 39 = 195 minuta; 195 − 10 = 185 minuta. To je približno 3 sata i 5 minuta. Zato sam i mislio da sam spreman za rezultat oko 3:05–3:06.

Desetak dana prije mog polaska na put javio mi se prijatelj trkač iz Sarajeva, Erol Mujanović, i obavijestio me da i on putuje na isti maraton. Dobro je, neću biti sam. On će stići nešto kasnije u Cape Town.

Moj let je bio u nedjelju, 17.05.2026. godine u 20:40 iz Sarajeva za Istanbul. Nakon oko dva sata leta slijećemo u Istanbul. Imao sam još tri sata do narednog leta, taman dovoljno da se probijem kroz gužvu i pronađem gejt sa kojeg polazim. Iz Istanbula letim u 01:45 sati, već je ponedjeljak, 18.05.2026. godine. Let traje 11 sati. Dobro je, ide po planu. U Južnoafričku Republiku, u Cape Town, sletio sam u 11:50 sati.

Aerodrom mi je u prvi mah djelovao mali, ali sam kasnije shvatio da je vjerovatno veličine kao onaj u Beogradu. U Cape Townu je jesen, pa sam se iznenadio da nije bilo pretjerano toplo. Oko 20 stepeni u 12:00 sati. Na izlazu iz aerodroma bila je velika gužva. Prvi osmijeh, ali i iznenađenje doživio sam kada sam vidio tablu sa natpisom “Mirzet Halilović”. Tablu je držao jedan Afroamerikanac. Kasnije sam shvatio da me je zapravo sačekala osoba iz smještaja koji sam rezervisao preko Bookinga.

Vožnja od aerodroma do grada traje oko 25 minuta i košta 450 ZAR (južnoafrički rand). Kada sam zamijenio 100 eura, dobio sam oko 1.700 ZAR. Ovdje na svakom proizvodu jasno piše cijena – prvo slovo R, pa iznos. Vozač taksija bio je vrlo zabavan. Pošto je ovo englesko govorno područje, razgovarao sam s njim na mom prilično skromnom engleskom jeziku.

On me pita odakle sam. Kažem mu: Bosna. Nikad čuo. Onda kažem: Bosna i Hercegovina. Opet muk. Pokušavam dalje: Jugoslavija, Tito, Kardelj, Sava Kovačević, Brena, Merlin, rahmetli Ekrem Jevrić… Njegov kiseli osmijeh govori sve. Imam osjećaj da u sebi misli: “Iz koje li si ti zemlje, kad ja u Africi nikad nisam čuo za nju.”

Kažem mu: Europa. Tu se malo nasmije. Na kraju sam morao reći da sam iz Francuske, čisto da mu osmijeh bude “na mjestu”. Dobro je, objasnio sam mu odakle sam. Smjestio sam se u odličan apartman na plaži, sa francuskim ležajem. Sve je čisto. Smještaj sam ranije platio 299 eura (oko 5.755 ZAR).

Apartman je udaljen oko 200 metara od stadiona gdje će se sve odvijati – Expo, start i cilj. Više mi ništa nije trebalo. Većina ljudi traži smještaj u centru grada, ali ja volim mir. Na oko kilometar od mog smještaja nalazi se najpoznatije mjesto u Cape Townu – V&A Waterfront. To je veliki, ali simpatično nizak tržni centar, pun restorana, butika i turista.

U prizemlju se nalazi ogroman supermarket gdje se može kupiti gotova hrana. Sve je vrlo povoljno, čak jeftinije nego kod nas.

Primjeri cijena:

• riža (100 g pripremljene) oko 7 ZAR – manje od 1 KM
• banana (1 kg) oko 2,5 KM
• grilovano povrće (200 g) oko 3,5 KM
• kolač oko 3 KM
• voda (5 L) oko 2,5 KM

S obzirom na to da volim grah, probao sam ga i ovdje – bio je odličan. Cijena oko 6 KM za 300 grama. Većina hrane je blago do jako ljuta. Ponio sam dosta hrane iz Bosne, jer sam mislio da ovdje neću moći jesti ono što volim: supe, prohu, nekoliko konzervi graha, gulaš, dva integralna hljeba i med. Med mi je posebno značio jer sam ga koristio ujutro prije trke. Kasnije sam shvatio da nisam morao ništa nositi. Ovdje sam kupio i integralni hljeb od 1 kg za oko 4 KM. Bijeli hljeb je još jeftiniji, oko 2 KM. Uglavnom, cijene su korektne. Slatkiši su nešto skuplji nego u Bosni.

U iščekivanju trke, ovdje sam nekoliko puta trčao pored okeana. Dan za Expo bio je četvrtak, odmah ujutro. Do sada nisam vidio veći Expo – vrlo impresivno mjesto na kojem se održava ovaj događaj. Sve počinje na prekrasnoj lokaciji, na fudbalskom stadionu koji nosi ime DHL. Prvo smo ušli na stadion i prošetali pored terena. Zatim je u krugu stadiona uslijedila zabava, gdje smo ostavljali potpise i poruke na Mercedesu koji će na dan maratona biti prateće vozilo. Nakon toga su nas uputili na posebno mjesto na Expu gdje se preuzimaju startni brojevi, ali samo za “elitu”, odnosno za nas koji trčimo Svjetsko prvenstvo. Startne pakete smo preuzimali odvojeno. Dobili smo po dva startna broja – jedan ide naprijed, drugi na leđa.

Svaki drugi štand na Expu nudi razne vrste suplementacije za sportiste. Adidas je glavni sponzor i osim njega nisam primijetio druge velike brendove, osim Hoke. Sportska oprema je, kao i uvijek, jako skupa. Boca za tečnost zapremine 0,5 litara marke Adidas košta oko 140 KM. Puno, brate moj – za te pare mogu kupiti patike.

Najveća gužva bila je na štandu gdje je izložen Adidas model patike s kojim je Sabastian Sawe probio magičnu granicu i istrčao maraton ispod dva sata. Ljudi kupuju, vjeruju da će ih patika “odvesti” do rezultata. “Boj ne bije svijetlo oružje, boj bije srce u junaka.” Skupe patike ti neće dati motivaciju da mjesecima treniraš po kiši i snijegu. Svi ih kupuju baš pred maraton, pa zato ovo i pišem.

Petak, još dva dana pred trku. Danas je u Cape Town stigao i trkač Erol iz Sarajeva. Zajedno smo ponovo prošli kroz Expo. Ljepota. Ovo trkači više vole nego roštilj. Nakon Expa otišli smo u tržni centar V&A Waterfront. Tamo smo jeli ukusne krofne koje se prave još od 1937. godine. Dva dana prije trke ne izlazim puno iz sobe. Odmaram, pijem dosta tečnosti i pazim na ishranu.

Subota je 23.05.2026. Sutra je maraton. Danas sam ponovo otišao na Expo. Tamo su se održavale trke na 5 i 10 kilometara. U 07:00 ujutro startala je trka na 10 km. Ogroman broj trkača je učestvovao – vjerovatno nekoliko hiljada.

U 10:00 startala je trka na 5 km. Ona je idealna da se dan prije maratona lagano “razmrda”, da se noge rasterete pred glavni start. Ova kraća trka bila je čak i brojnija od desetke. Na cilju sam sačekao prijatelja Zdenka Ćorića. Zdenko je porijeklom iz Sarajeva, a sada živi u Australiji i nastupa u kategoriji M60–65. I on sutra trči maraton. Zdenko me upoznao s jednim vrhunskim trkačem iz Australije, koji ima 52 godine i redovno trči maraton oko 2:42.

Bilo mi je zanimljivo slušati njegove metode treninga. Po njemu, ključ dobrog rezultata je sedmična kilometraža koja mora biti minimalno 110 km. On ne ide u teretanu, ne trči brda i slično, već radi sa medicinskom opremom i ima dosta slobodnog vremena.

U subotu sam zadnji obrok pojeo oko 12:00 sati. Obrok je bio: grah, gulaš i dvije kriške integralnog hljeba. Za desert sam pojeo dvije krofne i kolač. Energija je bila “napunjena”. Narednih 17 sati nisam jeo ništa. Nakon tog obroka pio sam po jednu čašu vode svakih sat vremena, sve do 19:00 sati. Legao sam oko 20:00 sati.

Nedjelja, 24.05.2026. godine. Osvanuo je dan kada ću trčati u Africi. Mnogi su mi govorili: “Trčat ćeš dobro u Africi jer tamo ima lavova.” Naravno, to nije ta Afrika koju ljudi zamišljaju. Možda toga ima u unutrašnjosti kontinenta, ali u Južnoafričkoj Republici to izgleda kao bilo koji veći evropski grad. Tri sata prije starta je. U završnoj fazi prije maratona ubacujem lagani doručak – dvije kriške integralnog hljeba sa dosta meda. Nekad stavim i više od jedne supene kašike. Za naredna tri sata to se dobro svari i daje energiju. Tečnost prestajem piti dva sata prije starta. U 06:30 izlazim napolje sa osam gelova. Drugi put ću ponijeti deset, jer mi gelovi znaju ispasti iz pojasa pa uvijek izgubim jedan. Kad ih ima više, mogu i podijeliti. Na zagrijavanju nalazim Zdenka i Erola. Ide i fotografija za historiju i geografiju.

Startamo sa posebnog mjesta, samo mi koji se takmičimo u starosnim kategorijama. Bez gužve, uslovi odlični. Jutro je tek svanulo, a ovdje je jesen pa potpuna svjetlost dolazi oko 07:00 sati. Temperatura je oko 14 stepeni – čak i svježe. Prognoza kaže da neće ići preko 22 stepena. Nakon starta osjećam da su mi noge jako svježe. Ranije bih na početku uvijek osjećao neku težinu, ali sada toga nema. Prije 28 dana trčao sam Sarajevo maraton za 3:09:51 i iako nisam forsirao, dobro sam se oporavio. U Sarajevu sam prvih 21 km trčao u pejsu 4:27. Sada u Cape Townu odlučujem da prvih 21 km idem oko 1:33:00, pa da vidim stanje energije i da li mogu ubrzati ili ću padati.

Većina trkača govori da je najteži dio između 23. i 32. kilometra – vjerovatno zbog valovitog terena. Nije planina kao Boston, ali dovoljno da uspori ritam. Staza je stalno valovita, gore-dolje, ali ništa strašno. Prvi kilometri su oko 4:23. Prolaz na 5 km bio je 21:57. Dobar dio prve petice trčali smo po autoputu preko velikih petlji, što znači stalne uspone i spustove.

Šesti kilometar me malo zabrinuo – velika uzbrdica, možda duža od 500 metara. Tempo ide preko 5:00, što mi nije bilo očekivano. Drugi dio tog kilometra bio je nizbrdica i tu vraćam ritam sa 3:40. Na sličnim terenima treniram, pa mi to ne predstavlja problem. Druga petica bila je 22:07. Prolaz na 10 km: 44:04, prosječni pejs 4:24.

Nastavljam dalje. Pomalo nam se priključuju trkači sa drugih startnih grupa kako bi se izbjegla gužva. To prvi put vidim – na velikim maratonima obično gužva traje do 30. kilometra. Prolaz na 15 km bio je 1:05:59, a sljedećih 15 km gotovo identično – 1:05:58. Nevjerovatno ujednačeno trčanje, gotovo u sekundu. To je rezultat stabilnog tempa oko 4:23–4:24. Na 21 km prolazim za 1:32:29, pejs 4:23.

Nakon toga staza postaje još valovitija i zahtjevnija nego u prvom dijelu. Kasnije sam vidio da su mnogi u drugom dijelu gubili i po 10 minuta. Gelove uzimam svakih 6 km i pijem BCAA. Sljedeća važna tačka je 30 km – tu uvijek donosim odluke o nastavku tempa. Na 30 km prolazim za 2:11:57 (pejs 4:23). Ako zadržim tempo, mogao bih ići oko 3:05. Ali maraton nikad nije idealna matematika. Staza se uvijek produži jer ne trčimo savršenu liniju – kroz 3–4 sata uvijek se nakupi dodatna distanca.

Do 30. kilometra petice su bile vrlo ujednačene:

• 21:56
• 21:55
• 21:42
• 22:22

Nakon 30 km dolazi teži dio. Tempo pada, a narednih 5 km trčim za 23:21. Na 35 km prolazimo 100 metara od cilja. Ostaje još oko 7,2 km uz obalu i nazad do cilja. Taj dio je bio najteži – pred kraj i uzbrdica od oko 300 metara, uz temperaturu oko 22 stepena. Ciljna ravnina donosi radost. Nakon 3 sata, 9 minuta i 11 sekundi završavam maraton i osvajam svoju šestu World Marathon Majors zvjezdicu.

U cilju dobijam dvije medalje – jednu od organizatora za završetak maratona i jednu za Svjetsko prvenstvo u okviru World Marathon Majors. U kategoriji M55–59 zauzimam 83. mjesto od 151 trkača. Na ovakva prvenstva dolaze najbolji trkači na svijetu – “fantomi” kako ih mnogi zovu. Ući u top 100 je velika čast.

Pobjednik moje kategorije trči 2:36, što ga stavlja i visoko u generalnom poretku. Čak je i Kipchoge bio tek oko 16. mjesta.

Nisam ni očekivao ispod 3 sata – došao sam da trčim i da doživim iskustvo. Nakon cilja imamo poseban prostor za World Championship trkače – hrana, roštilj, piće, opuštanje i fotelje za odmor. Samo jedan dan kasnije osjetio sam blagu upalu kvadricepsa, koja je brzo prošla. Nakon toga odmaram i ne trčim. Po planu, 27.05.2026. imam let iz Cape Towna u 12:20 za Johannesburg.

To je dan koji će mi se najviše urezati u pamćenje – dan kada sam se prvi put ozbiljno zabrinuo. Zvao sam taksistu da dođe u 08:30 kako bih bio na aerodromu prije 09:00. Htio sam imati dovoljno vremena. Isti vozač koji me je dovezao na dolasku vodi me i sada, radi sigurnosti.

Na aerodromu predajem kofer i dobijam tri karte. Plan je:

• 12:20 Cape Town – Johannesburg
• 17:50 Johannesburg – Istanbul (Turkish Airlines)
• Istanbul – Sarajevo

Kada provjeravam gate, vidim da moj let u 12:20 i dalje stoji na ekranu. Čekam. Oko 11:00 dolazi security sa mojim koferom i kaže mi: “Vi ste propustili let.” Tada nastaje panika. Ispostavlja se da su mi dali kartu za pogrešan let koji nije bio u mojoj rezervaciji, iako je moj pravi let i dalje bio u 12:20. Najveći problem nije bio što sam ostao bez karte, nego činjenica da mi je viza isticala te noći.

Jedva sam dobio mog “čarobnjaka” Senchina. On se smije i kaže: “Ne brini ništa, najbliža ti je naša ambasada u Tripoliju.” Kasnije sam vidio da je ta najbliža ambasada udaljena oko 7.500 km vazdušne linije, a sa presjedanjima se leti oko 15 sati. Da sam to znao u tom momentu, infarkt bi me otresao. Šta dalje? Službenica me šalje na šalter. Naravno, on ne radi – dolaze tek u 12:30. Ja sam na iglama, već razmišljam da se moram oženiti radi papira.

Sjetim se i oca kada mi je govorio: “Pojest će te lavovi, nemoj ići.”

Na kraju sam već na šalteru. Senad razgovara telefonom s njima. Odluka je da moram kupiti novu avio-kartu na relaciji Cape Town – Istanbul, koja košta oko 700 eura. Brzo to završavam. Opet izlazim iz Afrike – ovaj put “sigurno”. Malo me čudno gledaju jer u sistemu vidi da sam već jednom “izašao”. Kao scena: Chuck Norris je jednom došao dva puta. Na tom novom letu putovao je i Erol. Na ukrcaju upoznajemo trkača iz Portugala koji je bio drugi u kategoriji M60–65 sa rezultatom 2:47 i osvojio tri medalje. Dugo nam je pričao o svojim trenažnim sistemima.

U petak, 29.05.2026. dobio sam e-mail od avio kompanije. Nakon što smo uložili žalbu, obavijestili su me da sam prihvatio avio-kartu i da mi ne mogu izvršiti povrat novčanih sredstava koje sam dodatno platio za kupovinu nove karte. Njihovo objašnjenje je da, čim se karta izda, putnik je dužan provjeriti sve detalje do najmanjeg podatka i odmah reagovati ako postoji greška. Ja, iskreno, nisam gledao broj leta u detalje – fokus mi je bio samo na relaciji putovanja. Zbunila me informacija na ekranu da let koji sam ranije platio polazi u 12:20, pa sam mislio da je sve u redu. U stvarnosti, dobio sam drugi let za istu destinaciju, ali sa drugačijom satnicom i drugim brojem leta. Tu je bila moja greška – nisam provjerio sve kako treba. Kod nas u Bosni kažu: “Bolje halali, da ne propadne.” I tako sam i uradio – halalim.

U avionu još jedna zanimljivost – do mene sjedi vrhunski trkač Yuri Strofilov iz Rusije, koji živi u Portugalu. On je osvojio prvo mjesto u kategoriji M60–65 sa rezultatom 2:45. Pričao mi je dosta korisnih stvari o trčanju i pokazao rezultat sa New York maratona gdje je trčao 2:45:14 i bio drugi u kategoriji. Pobijedio ga je Japanac Hiroshi Ogarawa sa 2:41:45. U New Yorku je još jedan Japanac bio pobjednik u kategoriji M45–49 sa rezultatom 2:25:40. Sve ovo pišem da se vidi kakvih sve trkačkih “fantoma” ima.

Zajedničko za sva trojicu ovih vrhunskih trkača je sljedeće:

Svi oni trče minimum 110 km sedmično. Rus mi je rekao da mu sedmica ponekad ide i do 200 km, što znači i do 25 km dnevno u prosjeku. U toku sedmice obično odrede jedan dan kada trče dva puta – ujutro i naveče. Samo jedan dan u sedmici odmaraju.

Svi imaju relativno malu tjelesnu masu:

• Australac: 178 cm / 72 kg
• Fernando Villela: 175 cm / 66 kg
• Rus Yuri Strofilov je najekstremniji: 178 cm / 64 kg

Kod njega je odnos visine i težine takav da je “minus 14” kada se od visine oduzme tjelesna masa u kilogramima. Takve proporcije rijetko se viđaju među trkačima. Zanimljivo je da ovi ljudi ne izgledaju mršavo. Što se tiče ishrane, ništa posebno ne praktikuju. Rus čak pije crno vino i jede slatkiše u umjerenim količinama. Radi kao profesor i vozi Uber – potpuno normalno zaposlen čovjek. Australac također konzumira slatkiše, ali u ograničenim količinama. Nije kao ja, kada sam se vratio iz Afrike kući – bio je prvi dan Kurban-bajrama. Tada sam se malo zanio i pojeo osam baklava. Supruga se smije, ni sam ne znam zašto. U narednom periodu planiram smanjiti unos slatke hrane, od koje bih, realno, mogao živjeti. Nakon tih osam komada, tri dana nisam ništa slatko jeo – i vidjet ću koliko ću izdržati. Cilj mi je skinuti koji kilogram. Ako bih se spustio na oko 73 kg, to bi za početak bilo sasvim dobro. Moja visina je 180 cm.

Slijećemo u Istanbul, a nakon dva sata čekanja slijedi let za Sarajevo.

Šta reći na kraju?

Opet je sve dobro ispalo. Istrčao sam svoj prvi maraton u Africi, na kojem je trčao i Eliud Kipchoge. Zanimljivo je da je i njemu to bio prvi maraton na tom kontinentu, a čak je i njegova supruga trčala svoj prvi maraton. Ovo mi je bio 37. maraton.

Za kraj godine trčim i Boka maraton. Taj maraton mi je blizu, ne treba viza, a mogu i pješke kući da dođem.

Vaši komentari