Piše: Edina Harbinja
Znam da je mnogima London jedan od težih „majora” za upasti, jer se osim lutrije može ući još samo preko charity slotova ili agencija, osim ako niste UK rezident.
Ovo mi je drugi major i trčanje gradom u kojem sam provela četiri nezaboravne godine od 2014. – ali tada, u sasvim drugačijem ozračju. Nisam tada trčala, a i prioriteti su mi bili malo… pa, nespojivi s trčanjem. To je bilo doba mog prvog stalnog posla u UK, nakon doktorata, pa sam London tada proživjela kroz muziku, kulturu, izlaske i svu onu raznovrsnost kakvu samo London može pružiti.
Pripreme (aka akumulirani umor s dozom entuzijazma)
Za ovaj maraton odlučila sam da malo eksperimentiram i treniram po Hanson Advanced Marathoning planu. Ukratko: viši sedmični kontinuirani obim (85–100 km u zadnjih 10 sedmica), sedmični tempo treninzi do 16K u maratonskom pejsu, intervali (u početku u 5K pejsu, kasnije sporiji – oko polumaratonskog, ali duži). A dužine? Maksimalno 27K, svake druge sedmice, u steady tempu, 20–30 sekundi sporije od maraton pejsa. Njihova filozofija: sve preko 2,5h trčanja više šteti nego koristi, jer usporava oporavak i ne dozvoljava da se intervali i tempo odrade kako treba. Sve se bazira na principu akumuliranog umora – stalno si podnošljivo umoran, ali se ne pretreniraš. U teoriji, idealno!
U praksi? Pripreme su prošle super. HRV stabilan, mali pad vidljiv samo u PMS-u (Famozna kasna lutealna faza ciklusa, ili ti: mnogo žena ima dvije dobre i dvije loše sedmice u mjesecu, za trening, trke i još mnogo toga. Kod „nas“ se o tome premalo govori, posebno javno. Zato ću vas smoriti. Evo i linkova za studije ako nekoga zanima više: LINK1, LINK2). Nije mi bilo teško pratiti plan, ubadati tempo, osjećala sam umor, ali ništa alarmantno. Snaga i izdržljivost su se povećavale. Nisam radila nijednu test trku sve do dvije sedmice prije maratona, kada smo trčali Boston UK – Ersan maraton, ja 10K. Nije bilo planirano, pa sam malo prilagodila raspored. Trku sam trčala na umorne noge, bez taper perioda, uz sodu bikarbonu (Hanson maratonski taper traje samo 10 dana). Četiri dana kasnije, kao što plan predviđa, odradila sam još i zadnji 16K tempo, pa lagano taper. Tokom tapera se trči isti broj dana kao inače, ali samo easy.
Boston UK je bio u povoljnoj fazi ciklusa – oko ovulacije – dakle, idealno za „deranje”. Na startu sam upoznala dvoje brze cure i shvatila da se možda mogu boriti za postolje i PB. Do 5K me pratila neka cura, ali je disala kao da će se srušiti, pa sam shvatila da neće dugo. Drugi dio trke sam trčala uglavnom sama, s ponekim muškarcem koji je ili stizao ili zaostajao. Staza ravna ko tepsija. Publike gotovo nigdje, ali meni to nije smetalo. Jedino što je smetalo bio je vjetar u prsa na povratku – standard za grad u blizini Sjevernog mora. Ipak, treće mjesto, PB za minutu i pol (42:25), postolje, neka funta i dobar osjećaj pred maraton. Ersanovo iskustvo je bilo malo drugačije, ali on će to već fino opisati.
PMS i prognoza: preduslovi za dramu
Zadnji tempo prošao je po planu, ali je taman tada krenula kasna lutealna faza ciklusa. Hormoni padaju, a s njima i iluzije. Garmin i nauka kažu da se uspori. HRV je još uvijek bio dobar… sve do dva dana pred maraton. Tačno kad ne treba. Kontam – isto kao za Frankfurt, možda mogu uhvatiti B cilj (kakav god PB, ispod 3:16), ako me posluže noge, glava, i oblaci. Avaj…
Došli smo u London rano ujutro. Kafa s drugom Dinom, expo (manje sadržajan nego Birmingham Running Show), podigli brojeve, kesu za bag drop na startu, majice. Finišerske majice – birate kroj (strukirano ili regularno), ali moje XS su već bile nestale obzirom da smo stigli nekoliko sati prije zatvaranja. Ljubazno su se izvinili, dali mi S, rekli da skeniram QR i naručim XS da mi pošalju poštom. E to je usluga – bh organizatori, take notes.
Večera – Eataly restoran kod Liverpool Street stanice. Ersan calzonu, ja pasta s pestom i kozicama. Počela sam carb-load još od četvrtka: 10g UH po kg tjelesne mase, vlakna out. Pakao. Doručak: zobena, užina: bagel s džemom, ručak: sendvič, dvije šnite hljeba s džemom, užina: ogromna krofna s čokoladom ili džemom, večera: pasta, pa još jedna krofna ili kolač. Tri flaše Lucozade, Maurten mix, sokovi… ko se ne udeblja 2 kile pred maraton, bolje da prespava start.
Vrijeme? E pa – toplo. Najavljuju 22 stepena, stvarni osjećaj i više. Slab vjetar, ali to ne pomaže puno kad te PMS već drži u klinču, a ti natekla i puna vode i ugljikohidrata. Kolaps u najavi kao raspad Jugoslavije 1990. godine.
Maraton bez (interne) greške
Loš san noć prije (standard), HRV prvi put pao, prazna baterija. Tješim se – Valencia 2023., jedan sat sna, 5% baterije i PB. Ali tada sam bila u drugom danu ciklusa, dakle povoljno. Sad… hmm.
Kaša s bananom, Maurten drink mix, cvekla shot, kafa, WC x5 i lagano na start. Tube + voz – sve kao sat. U vozu upoznali Kanađanina koji je prvi put u Evropi, London, pa dalje u Amsterdam. Super lik! Do Pink starta (Good for Age + neki brži agencijski trkači + Guinness pokušaji) lagana šetnja. Neki od zanimljivih Ginisovaca su bili Mozak i Kost koji su se borili za najbrže istrčan maraton obučeni kao dio tijela. Voditelj programa na startu ih je intervjuirao i zezao, okretao jedne protiv drugih i dizao atmosferu pred start („Ollie The Brain, are you playing mind games with The Bone?“… Ollie Mozak je na kraju pobijedio i oborio svoj rekord vremenom 3:32:21).
Startna zona – bez puno gužve kad smo stigli, odmah WC, pa opet u red i sve tako. Probala i Peequal ženski pisoar – čučneš u poluotvorenu kabinu, brzo i efikasno. Mokraća se reciklira u đubrivo za pšenicu. Kažete: nema hljeba od maratona?
Start brz, nema previše gužvanja. To su postigli razdvajanjem starta na 6 dijelova („pens“), koja su odvojena u Greenwich Parku i Blackheathu, te se svi trkači sastaju nakon 2, 3 km. Mnogo bolje nego u Bostonu gdje je jedan start i hoda se prilično dugo. Inače, za trku koja je oborila Ginisovu knjigu rekorda sa preko 56.000 finišera, gužva duž cijele staze je sasvim podnošljiva.
Ersan je krenuo 6 minuta poslije elite, ja 4 minute iza njega, u 9:40. Temperatura već 16, a sunce prži direktno u glavu. Ponijeli smo dukseve – da nam ne bude hladno i da ih damo na reciklažu na startu – ali realno, nisu nam ni trebali. Uz tu vrućinu, još su i kamioni za „bag drop” bili tako blizu da ste, i kad je hladnije, komotno mogli ostati u jakni do nekoliko minuta pred start i fino je ostaviti u kesi. Hodajući ka startnoj liniji, spazim flašu vode koju je neko ostavio sa strane – posudim je i zalijem sebi glavu. Maraton, a ne svadba (ide jedna super 10.5. jeee) – ali frizura je svakako već bila gotova.
Prvih 5K nizbrdo, držim pejs oko 4:30, ali odmah osjetim – ne valja. Noge teške, sunce udara, HR previsok, 167 odmah na početku. Dajem si šansu, ali već do 10K znam da ovo neće biti „ta trka”. I, po prvi put na maratonu – idem u WC. Na 18. km, izgubim max minut, jer su toaleti postavljeni tik uz stazu, na svakih par kilometara. Tad sam već imala osjećaj da je PB daleko, pa minuta nije mnogo značila.
Voda na svakih 5K, u flašama, volonteri brzi, dodaju vodu iza ograde. Nema stolova za okrepu masa, nema prosipanja i udaranja u stolove. Cool! Sipala sam vodu po glavi i za vrat – klasika. Cilj A (oko 3:10) otpada, ide se na cilj B (PB), koji je još donekle dostižan.
Tower Bridge, „Scream Tunnels“ i tuševi
20. km – Tower Bridge. Ludilo! Uspon, šarenilo, zvuk, gužva, emocije. Do tada – odlična atmosfera već u južnom Londonu, ali ovdje kreće šou: DJ-evi, horovi, navijači, bubnjevi, bendovi, dugine boje, transparenti, kostimi… Ljudi poredani ispred pubova s pivama u ruci navijaju. Nije fer. Daj guc!
Canary Wharf i Isle of Dogs navodno dosadniji dio – meni pun ljudi u svim mogućim stanjima: lik s Guinnessom zavaljen u fotelju nudi pivo besplatno, DJ-evi deru, navijači dijele narandže, bombone, djeca nabacuju petice. Transparenti?
– „Run like Trump is chasing you”
– „If this was easy, it’d be called your mum”
– „Leo DiCaprio stops at 25”
– „No one likes a quick finisher”
– „You’ve never looked so hot”
– „Message me if you want to finish twice”
– „Worst Conclave ever”
(Ne želim prevoditi jer se izgubi smisao. Izvinjavam se na ponekoj prostoti. Nisam ja pisala.)
Scream Tunnel dio u Bostonu je možda glasniji, ali nije predug. I drugi dijelovi su glasni, ipak su to Ameri, ali ima i tiših dijelova. London… London je konstanta ludila. U novembru ću trčati New York, ako sve bude po planu, pa ću vidjeti da li može parirati Londonu. Kao grad meni ne može, bila sam tamo već, ali ko zna…
Polumaraton prolazim na 1:37 – PB teoretski moguć, ali sve teže. Do 25K pada tempo, ciljani pejs se stalno revidira: prvo 4:45, pa 4:50, pa ispod 5, pa oko 5… I ostaje tu. Nema više „lova”. Oštar bol u stomaku – menstruacija dolazi. I eto ti ga.
Tuševi duž staze, posebno u drugom dijelu – Radox gel za tuširanje sponzor, pa plastične mašine kao kutije izbacuju mlazove vode. Iskoristim svaki. Dobro je što kupaju samo pola staze, pa ko ne želi da se kupa, ne mora. Uz vodu, nudi se Lucozade izotonik, i njihovi gelovi. Na dva mjesta i čaše s ledom! Uzmem i to. Dio u njedra, niz leđa. dio u usta i lagano. Moji gelovi na svakih 6K, tri tablete soli, sve pod konac. Nisam odustala od gelova ni pred kraj. Ersan tako kad pukne čuva gelove za kasnije, ali ja kontam da ipak dobro dođu da se izdrži do kraja, a i da se oporaviš malo bolje kasnije. Možda su mi dali snagu da na kraju i ubrzam.
Kad ne ide pejs – ide atmosfera
Od 25. km prestajem juriti. Nabacujem petice djeci, smijem se, plešem, pozdravljam Dinu i Jamesa na 38. km (hvala dečki na navijanju i snimku!). Atmosfera je zaglušujuća u nekoliko posljednjih kilometara, kao da je cijeli London tu. Nema šanse da ne pogura. Zadnja 2 km opet stisnem – dobro ispod 5, blizu 4:30, pa zadnjih 700m na 4:28. Finiširam kraljevski. Neću se valjda brukati ispred Buckinghamske palate.
Do cilja: 3:26:12 – 4 sekunde brže od Manchestera 2023, 2 min brže od Bostona prošle godine, skoro 10 min sporije od Frankfurta u oktobru prošle godine. Cilj C (sub 3:30) – ✔. I ovakav, meni loš rezultat, je kvalifikacija za naredni London, Boston i Chicago. Frankfurt je bio 5-6 stepeni hladniji, uz mnogo manje uspona. Sve u svemu – razočaranje, ali idemo dalje. Chicago s Ersanom u oktobru full gas, New York u novembru laganica. A možda i put u Čile između ova dva maratona. Do tada, odmor u maju uz dosta manje trčanja, a više sunca, vina, pive i druženja. Balans.
Metaspeed vs Adios – i svi su ciknuli
Za London sam nosila Asics Metaspeed Sky Paris umjesto Adizero Pro 4 (zbog žuljeva na peti). Bile su odlične – bez žuljeva, bez mrtvih noktiju. Malo tvrđe od Alphafly 1, i to se, priznajem, osjeti pred kraj.
Na cilju – sve glat. Medalja, voda, proteinski jogurt, Lucozade, stvari stigle uredno sa starta. Stomak boli, popijem paracetamol. Srećem Fashion Joggerku – Lisa, lijepa i prirodna. Kaže: „Ciknula, trenirala u Keniji, ciljala sub 3, završila na 3:14.” Kasnije saznam da je završila u bolnici. Vrućina nas sve ubila, većina nas trenirala na svježini (OK, trčala sam svoj prvi maraton na 30 stepeni, neko će reći ovo nije strašno, ali postoje jasni pokazatelji o utjecaju temperature na pejs. Nevjerne Tome neka se muče i ne čitaju.). Zamolim Lisu za selfi – da momci iz Trčanje i to ne kažu da lažem da sam je srela.
Kasnije čujem: ciknuli Sifan, jutjuberi Ben Felton, Ben Parkes, Nick Bester, Phily Bowden (pro i jutjuberka). Kipchoge! Eilish krenula na 2:18, završila 2:26. Ciknula i „ona cura što je bila druga u Bostonu na 10k“… Edd „The Midsole Man“ Bud cinkuo u Manchesteru, gdje je bilo 2-3 stepena hladnije. Ersan ciknuo. Dvaput. Još Sema reče da je Lisa puno više usporila od mene u posljednjim kilometrima. Sjetim se i Elze koja je poželjela Sifan i meni PB. Eh…Ipak, kao što sam planirala, uzela i Johna Terryija. Za više od sat i pol. Pa se tješim. Moram. Jer maraton skoro da nema popravni nakon jednog bloka priprema. Odradiš pripreme 4-5 mjeseci, ako ne ide na ciljanoj trci, potrošio si se, oporavak je težak. Većina nas ne može odmah prijaviti novi maraton i popraviti vrijeme ubrzo nakon te trke. Ali, sve to ide u noge. Consistency is key, što bi Englezi rekli.
After party
Kod Trafalgar Squarea na „meet and greet“ dogovorenom mjestu – nalazim Ersana, trčao 6 min brže od mene. Raspoložen. Dobro je, nije daleko od Bostona dvije sedmice ranije. Presvlačimo se na sred ceste (klasika za trkače), i idemo na ručak s drugovima Dinom i Jamesom – divan francuski restoran, šampanjac, vino, proteini, sve po zasluzi. London nije mačji kašalj.
Možda jeste nemilosrdan, često grub i hladan, ali i uzvišen, raznolik, luckast, uzbudljiv, šaren, delikatan. London je kao život. Ili kao maraton. Ako to ne vidiš – možda ne vidiš ni život. Ili je do mene. Anyways…
P.S. Hanson osvrt
Ako se osvrnem na Hanson plan – teško je jasno reći je li bio uspješan. Trening je prošao super, pao je PB na 10K. Ono čega se ljudi boje – da će pasti nakon 30K jer plan ne uključuje dužine iznad 27K – meni se nije desilo. Pala sam dosta ranije, donijela odluku da se ne borim, a glavne razloge loše trke opisah gore. Takva je bar moja ocjena. S druge strane, održala sam tempo koji sam imala nakon 25K, čak ubrzala posljednja dva kilometra na ciljani maraton pejs (ovo je bio i mali eksperiment o tome da li mi je ostalo nešto brzine i izdržljivosti).
Oporavak mi je bolji nego na ranijim maratonima. Sačuvala se, valjda. Mislim da ću probati Hanson bar još jednom. Sve ovo ide u kilometre, u iskustvo, u staž. Osjećam da sam iz ovih priprema i trke ipak izašla kao jača i bolja trkačica. A povrat investicije ćemo tek da vidimo.
Valter bi rekao: Dok je čovjek mlad, da šta i ostvari. Mudro, vala.
Vaši komentari
