Piše: Edina Harbinja
Pripreme su krenule početkom augusta, bile su slične kao za Valencia Marathon 2023, s tim što sam sada trenirala za pejs 4:34.
Cilj mi je bio pokušati ostvariti plasman na London Marathon Championship sa BRAT (Birmingham Running and Triatlon Club) klubom čiji sam član u UK, što je zahtijevalo vrijeme ispod 3:14. Ipak, par dana prije Frankfurta, tu granicu su spustili na sub 3:10. Plan je pao u vodu, ali ipak idem u London kao kvalifikant u „Good for Age“ kategoriji za UK rezidente jer tu imam skoro pola sata „lufta“. Championship može sačekati sljedeću godinu…
U igri za jesenju trku, nakon Bostona u aprilu, bili su primarno Amsterdam i Frankfurt – obje staze obećavale su ravna “tepsija” varijantu, kao palačinke („pancake flat“)! Na kraju je izbor pao na Frankfurt, bilo je malo manje komplicirano organizirati put, uz nadu da će ravna staza biti pogodna za PB.
Jel’ dosta vrućine?
Pripreme su prošle glatko, s jednom slabijom prehladom, a svi dugi treninzi odrađeni su po planu. Ove godine pripreme su bile i posebno zanimljive jer smo se Ersan i ja u pola ciklusa našli u UK – ja nazad, a on naprijed! Trčali smo kroz britanski vjetar i kišu, što se ustvari činilo kao pravo osvježenje u odnosu na vrelinu ljeta u BiH koja nas je pratila na svim trkama i treninzima. Na kraju mi je ta sva vrućina stvarno dosadila, žalila sam se kako bi rezultati na kraćim trkama bili još bolji da je nije i jedva sam čekala malo svježine. Jedino nas je Sarajevo polumaraton malo osvježio uz ugodne trkačke temperature, baš na dan kad smo putovali za UK. Istrčali smo trku ujutro, ja u tempu malo bržem od race pejsa kao dio treninga, a Ersan kao pejser na sub 1:30. Nakon trke pozdrav s rajom, brzinsko tuširanje i pravac na aerodrom!
Nakon sabiranja utisaka i analize, mislim da je jedina greška u pripremama bilo pomjeranje posljednje tempo dužine (26k u maraton pejsu plus 5k) sa subote na nedjelju zbog poslovnog putovanja, tako da sam imala 6 umjesto 7 dana između dvije dužine (druga je bila u sljedeću subotu i to 38k lagano). Obzirom da je ova sedmica bila preko 115 km, mislim da se nisam uspjela adekvatno odmoriti i da se to prenijelo i na taper.
Koliko UH je mnogo?
Uz standardne Ersanove pripreme, trudila sam se maksimalno odmarati, spavati, i zdravo jesti (samo malo čokolade kada ljubomorno gledam Ersana!). I ovaj put sam ponovila „carb loading“ od 8g UH po kilogramu mase, što je popriličan izazov. Na meniju ta tri dana prije trke su bile klasične “ugljene” bombe: doručak – zobena kaša, užina – dvije šnite tosta s džemom, ručak – pasta, pizza ili sendvič, užina – još dvije šnite tosta ili bagel s džemom ili tamnom čokoladom (‘ta će Nutella), večera – opet pasta ili pizza, a za snack – banane ili nešto slatko. Ma muka da vam bude! Pokazalo se da radi, pa ću nastaviti s tom rutinom.
U Frankfurt smo stigli u subotu popodne, dan prije trke, uzeli startne pakete, obišli expo i onda na pizzu (opet UH). Hotel nam je bio udaljen 8 minuta pješke od expa, starta, cilja… ovdje je sve na jednom mjestu i stvarno je naruku. Sretna okolnost je bila i pomjeranje sata na zimsko računanje vremena, pa smo mogli spavati i dodatni sat. Zbog starta u 10h i blizine hotela, ustali smo u 6:45, doručkovali i lagano ka startu. Tamo smo bez problema ostavili stvari u „bag dropu“, otišli par puta u wc i lagano na start. Ja sam pokušala prije starta još jednom u vanjski wc, ali je red bio predug i nisam uspjela. Malo mi je to stvorilo nervozu, ali srećom, nisam imala problema tokom trke. To je sve svakako i više na nervnoj bazi, pa bila sam u wc-u već 10ak puta bar…
Koliko nabora ima palačinka?
Frankfurt se dokazao kao sjajan domaćin: okrepe bez gužve i dobro opremljene, lijepo raspoređene i široke. Na mnogo mjesta su bili postavljeni punktovi s muzikom, bendovima, DJ-evima, a ljudi su u grupama i porodično izašli da bodre trkače, pa je podrške bilo duž cijele staze. U drugom dijelu trke na dva mjesta, iz sponzorske kompanije Maurten su dijelili gelove, pa sam pokupila i te gelove i trku završila s dva gela u džepu. Pa koliko novca dam na njihove gelove, i premalo sam kompenzirala. Šteta pa se na maratonu baš i ne može previše nositi, inače… Poslije trke pravi raj – pončo, bezalkoholno pivo, kolači, voće, masaža… i sve to u toploj dvorani! Imala sam velike nade u “ravan” teren o kojem su nam pričali Tuna, Sipa i Softić, ali se ispostavilo da Adi Musli ipak zna šta priča – bilo je nekoliko kratkih uspona, taman da nas iznenade i malo slome pejs. Vrijeme je uglavnom bilo povoljno, iako je pred kraj postalo malo toplije.
Tokom trke, GPS je na prvih 5 kilometara, i više, bio neupotrebljiv zbog nebodera, ali sam se oslanjala na znakove na stazi postavljene svaki kilometar, što je zaslužilo još jednu pohvalu organizaciji. Prvih 10 kilometara, osjećala sam se odlično i ponavljala sebi: “Uspori, lagano.” Do polumaratona, sve je izgledalo ekstra i imala sam osjećaj da “letim”, iako nas je već dočekalo nekoliko kraćih uspona. Bila sam na putu ka rezultatu od 3:13, što sam osjećala da realno mogu, ali…
Evo ga izgovor!
Kao i uvijek, menstrualni ciklus ima svoje planove, a često se šalim s curama (prepoznat će se!) kako nam izbor trka sve više zavisi od toga. Postoji sve više istraživanja i dokaza o njegovom utjecaju na sportske performanse žena, ali se „kod nas“ još nedovoljno priča o tome. Planiranje trka, posebno maratona, prema ciklusu? Dobra ideja, ali nema šanse! Kao lutrija je – svaki put se pomjeri po nekoliko dana i nekad trka padne na najnezgodnije dane. Tako je bilo i u Frankfurtu, jer se, naravno, trka pogodila dva dana prije „crvene zone“! Nije izgovor, Tita mi! Tokom „taperinga“ sam počela osjećati blagodati PMS-a, kao što je i niži HRV, iritabilnost, težina…
Na trci, do 30. kilometra još sam bila u zoni, ali onda je krenuo pad i pojavio se čudan bol u donjim leđima koji nikad nemam na trci (hvala, PMS-u!). Tad je krenula borba da ne padnem ispod pejsa 5 i izračunavala sam koliko mi treba da osiguram PB. Nekako sam održala tempo i izgubila tri minute u posljednjih 12 kilometara – što nije loše, jer kad tu trkačima počne pad, zna se to pretvoriti u pravu strmoglavicu! Izdržala sam do kraja i čak ubrzala u posljednjem kilometru, tako da sam ušla u cilj jako i prezadovoljno. To je naravno rezultiralo „positive split-om“, za razliku od Valencije. Za ovih mojih sedam maratona, ova trka se po težini možda nalazi ispred Manchestera, a iza Istanbula i Bostona, ali se sa Valencijom ili Berlinom ne može porediti (za Berlin je potvrdio Ersan koji ga je trčao). Ersan me dočekao u samom cilju, pa smo nastavili lagano ka izlazu, hrani, piću i toploj dvorani. Tamo smo se sasvim lagano presvukli nasred „bag dropa“, zatim popili kafu u blizini, pa burger i po pivu i lagano ka aerodromu i kući. Nažalost, nismo uspjeli posjetiti znamenitosti Frankfurta jer sam imala predavanja u petak prije trke i u ponedjeljak poslije, pa smo brzo krenuli nazad – ali biće prilike!
Majori se nižu…
Poseban dio maratona bio je susret sa brojnim poznatim licima i legendama trčanja i triatlona – Natalijom Gulin, Adijem Muslijem, Kenanom Softićem i mnogim drugim prijateljima koji su trčali ili bodrili. Hvala svima koji su bili uz nas, pratili svaki kilometar, i bodrili! Ersan je još jednom istrčao sub 3 rezultat, ali, naravno, o tome će on sam pisati.
Ova godina je bila izuzetno uspješna – PB-ovi na 5k, 10k, halfu i maratonu – ali idemo dalje, još jače i s većim ciljevima. Osim toga, unutar godine i pol, maraton sam popravila za 10 minuta, a unutar dvije godine i tri mjeseca od prvog maratona skoro 40 minuta. Not bad for an old lady! Sljedeće godine čekaju me London u aprilu i Chicago u oktobru. Frankfurt je bio sjajna završnica ove sezone, a uz podršku Trčanje i to ekipe i naše prepoznatljive discipline (čitaj: zobena kaša i brokula, bez izuzetka!), vjerujem da tek dolaze najbolji rezultati!
Vaši komentari
