Kathrine “Kathy” Switzer, heroina trčanja

S jedne strane, događaj od značaja nije se zbio baš toliko davno, te 1967. godine. Svih tih godina ženama nije bilo dozvoljeno nastupanje i trčanje samog maratona. Smatralo se da nisu sposobne za istrčati 42 km te vjerovalo se da to loše utiče na njihove reproduktivne organe.

3453

Pripremila: Ivana Jezildžić

No, upravo tu 1967. godinu pamtimo i pridajemo joj puno značaja, kao i ženi, tada dvadesetogodišnjoj Kathrine Switzer, koju svi pamte i prepoznaju jer je trčala i istrčala Bostonski maraton kao prva registrirana trkačica.

Kathrine Virginia „Kathy“ Switzer rođena je 5. januara 1947. godine u Njemačkoj. Ona je američka autorica, televizijska komentatorica i maratonka. Dobila je razna priznanja i nagrade zbog svog napora oko promicanja sportskih mogućnosti za žene. I dalje sa svojih 69 godina, Kathrine djeluje i govori u ime žena i djevojaka, trči te i dalje dijeli priču o snježnom, blatnjavom popodnevu u travnju mjesecu.

Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.

Boston Maraton 1967.

Ovaj maraton upravo je označila Kathrine te većini poznata slika gdje je djevojka okružena muškim trkačima koji izbacuju nekog gospodina sa staze te pokušavaju ograditi djevojku da nastavi trčati. Kathrine je sve svoje događaje i osjećaje vezane za taj maraton opisala i prepričavala u svojim memoarima Marathon Women, gdje se osvrće na život prije, za vrijeme i poslije te velike trke 1967. godine.

Kada je imala 12 godina, Kathy je počela trčati na inicijativu njezina oca koji je vidio želju kod malog nesigurnog djeteta da napravi hokejaški tim u svojoj školi. Samo trčanje dalo joj je dozu snage koja ju je obuzimala sve više u životu.

katherineswitzerimage

Na svom studiju novinarstva na univerzitetu Syracuse, uključila se i neslužbeno krenula trenirati sa ekipom koja je trčala na otvorenom, na raznim terenima. To je bila muška ekipa jer u blizini nije postojao niti jedan tim ženskih trkačica. Tako je upoznala i Arniea Briggsa, 50-godišnjaka koji joj je postao i trener, vidjevši njezinu želju i volju u samom trčanju. Trčao je već dosta vremena i do tada istrčao 15 Boston maratona. Svaki trening bi pričao o tim maratonima, raznim događajima, situacijama, osjećajima. Kathy kaže kako je voljela slušati sve to, no jedan trening joj je bilo previše i zatražila je od njega da i ona ode trčati pa da sve to sama doživi.

– Ni jedna žena ne može trčati Bostonski maraton, rekao joj je Briggs, što njoj nije bilo jasno jer znala je da svaku noć trči po 10 milja. Pričala mu je i o Roberti Gibb, za koju zna da je trčala Bostonski maraton.

„Bobbi“ Gibb

Roberta Louise „Bobbi“ Gibb (rođena 2. studenog 1942. godine), prva žena koja je trčala Bostonski maraton 1966., no nije bila registrirana. Na trku je ušla tako što se sakrila u žbunje pri samom startu, obučena u bratovu duksericu, iz kojeg se uključila u trku kad je već otprilike pola trkača prošlo start i tako istrčala istu. Za maraton se spremala dvije godine, prelazeći ponekad dnevno i do 40 milja. Za svoju prijavu na maraton dobila je odgovor od direktora trke, Willa Cloneya, da žene fiziološki nisu sposobne trčati maraton. Te da žene ne smiju po pravilima trčati duže od milje i pol. Zato je dobila još veću motivaciju da istrči taj maraton ako treba i skrivajući se na startu. Ona je kasnije priznata od strane Bostonskog atletskog saveza kao pobjednica Bostonskog maratona za 1966., 1967. i 1968. godinu.

Bobbi Gibb

Potvrda trenera i ohrabrenje oca

– Ni jedna žena nije trčala Bostonski maraton. Ako i jedna žena to može učiniti, ti možeš, ali moraš se dokazati meni. Ako budeš trčala tu distancu na treningu, ja ću biti taj koji će te odvesti na Bostonski maraton, rekao joj je Arnie Briggs.

Tri tjedna prije trke zajedno su istrčali 31 milju nakon čega je Arnie inzistirao i tražio da se prijavi na trku. Bilo bi loše da trči bez registracije, te su provjerili sve pravilnike i statute gdje nisu našli ništa vezano za rod. Ispunila je svoju prijavu i potpisala se kako se uvijek potpisuje K. V. Switzer te tako nije privukla pažnju na sebe i izbjegla je moguću zabranu.

Dva tjedna kasnije i njezin tadašnji momak, nogometaš Big Tom Miller, odlučio je trčati maraton, ali sa naznakom da on ne mora trenirati, jer ako žena može istrčati, može i on.

Dolaskom u Boston, gdje ih je zateklo hladno i snježno vrijeme, nazvala je svoje roditelje da im objasni zašto je tamo. Najviše joj je značila očeva podrška koji je rekao:

– Ti to možeš! Ti si jaka! Puno si trenirala, učinit ćeš to veoma dobro!

Našli su se na popisu registriranih među 741 trkačem te je nastupala pod brojem 261. Bilo je hladno, sniježilo je na samom startu. Trkači su se zagrijavali, fokusirali, čekali početak, no oni oko Kathy uspjeli su primijetiti da je žena. Imala je i ruž na usnama, koji nije htjela skinuti i na sam savjet svoje ekipe. Dosta njih je postavljalo pitanje misli li završiti cijelu trku, ima li po koji savjet za njihove supruge kako da one krenu trčati. Osjećala se posebno, a pri tome i vrlo prihvaćeno od strane trkača.

Sami dio na startu je bio zanimljiv i stvorio joj je dobar osjećaj, osjećaj prihvaćenosti. Prve milje su bile zanimljive kao i na svim trkama, razgovarali su jedni s drugima. Negdje oko 4. milje začula se buka i obavijest da se svi pomaknu na desnu stranu ceste. Nastala je gužva i čule su se psovke jer je ulica toliko bila uska. Bio je u pitanju gradski autobus u kojem su bili novinari. Snimali su i slikali, i prolazeći kraj ekipe trkača ugledali su ženu koja je trčala te čak imala i broj na majici.

Pokušaj izbacivanja sa utrke

Iza sebe Kathrine je začula zvuk obuće koji nije bio zvuk trkača. Instinktivno se okrenula i vidjela ljutito lice. Prije nego što je išta uspjela, neki čovjek ju je povukao za rame i povikao:

– Odlazi sa moje trke i daj mi te brojeve!

Krenuo je da dohvati njen broj te da ga trgne sa majice. Bio je to Jock Semple, jedan od organizatora trke. Trener Arnie je pokušao da pregovara s njim, no tada je njezin dečko naletio na Jocka i izguravši ga omogućio Kathy da nastavi trčati.

Naredne milje su prolazile sa velikim adrenalinom, te su je navodile na dosta razmišljanja. Razmišljala je o ženama, zašto nisu dolazile na trke, možda su toliko vjerovale u mitove o utjecaju trčanja na organe. Znala je da duže trke od 800 metara žene ne trče, no samo da iskuse taj adrenalin i atmosferu uvjerena je da bi se sve promijenilo. Zato je osjećala ogromnu odgovornost da mora istrčati trku koliko god bilo teško, ili je pokušavali skloniti sa staze.

Heartbreak Hill je uspon na Bostonskom maratonu koji se nalazi oko 20 milja od starta. Kathrine je bila toliko unesena u svoja razmišljanja i osjećaj da može nešto sada dokazati i sebi i drugim ženama, da nije ni primijetila niti osjetila taj uspon. Pred cilj ekipa je uskladila svoje korake da bi u cilj ušli skupa. Na cilju su ih dočekali novinari koji su postavljali raznorazna pitanja i pomalo bili napadni. Nakon trke osjećala se veoma dobro osim boli u stopalima. Sjela je da skine patike i uvidjela krvave čarape. Doktor joj je pomogao sa zavojima, i hodala je u čarapama jer patike nije mogla ponovo obući. To je privuklo veliku pažnju novinara koji su te slike iskoristili za još bolju priču.

Uspjeli su. Za 4 sata i 20 minuta. To je inače sat vremena poslije završetka Bobbi Gibb.

Na povratku kući iz Bostona, stali su odmoriti u jedan restoran gdje je konobar sjedio i čitao novine. Kathrine je ugledala cijeli omot novina prekriven njihovim slikama. Uzela je novine i vidjela da su novine imale razne naslove o djevojci koja je napadnuta, o sretnoj ženi sa krvavim nogama…

Za Kathrine je to bio korak u drugačiji život. Za njezinu ekipu to je bila samo još jedna trka, još jedan događaj. Ali ona je znala da je to više od toga. Mnogo više.

kathrine-switzer-261-womens-marathon-launch

Pobjeda za sve žene

Kathrine Switzer je 1974. pobijedila na New York City Marathonu sa vremenom 3:07:29. Njezino najbolje vrijeme na maratonskoj distanci je 2:51:37 koje je istrčala na Bostonskom maratonu 1975. Switzer je imenovana Trkačicom desetljeća (1967. – 1977.) i jedna od četiri „vizionara stoljeća“ od Runner’s World Magazina. Dobila je Emmy za svoj rad kao televizijski komentator. Sa svojim memoarima Marathon Women osvojila je i Billie Jean King nagradu za svoje inspirativno prikazivanje žena u sportu.

Godine 1972. službeno je dozvoljen nastup žena na Bostonskom maratonu. Nakon uspješne atletske karijere usmjerila je pažnju na marketing sporta, emitiranje i motiviranje drugih u fitnesu i trčanju. Cijelim organizacijama i borbom za učešće žena u maratonu, pomogavši organizirati 400 trka u 27 zemalja svijeta, pridonijela je da ženski maraton postane službeni događaj na Olimpijskim igrama i to 1984. u Los Angelesu. Nagrađivana za razne uspjehe, primljena i u USA National Women’s Hall of Fame za stvaranje pozitivnih društvenih promjena. Posljedice njezina rada su vidljive posebno u mijenjanju lica sporta, zdravlja i mogućnosti žena diljem svijeta.

I dalje se bavi trčanjem, trči maratone i promovira trčanje. Svoj prvi maraton je trčala sa svojih 20 godina, a u 64. godini trčala je Berlinski maraton pokazavši da godine nisu uvijek barijera za fizička postignuća.

“Trkački trening mi je i sad najvažnijih sat vremena mog dana” – K. V. Switzer

Vaši komentari

Podijeli objavu
Prethodni članakGdje trče bijeljinski rekreativci?
Sljedeći članakO čemu razmišljamo dok trčimo zimi?
Moje trčanje trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-historijske baštine naše zemlje.