U Bijeljini je posljednjih par godina primjetan veći broj rekreativnih trkača, koji su prvo stidljivo, a zatim sve slobodnije počeli osvajati gradski park i naselja na periferiji.
Piše: Ljilja Lukić
Isprva su sugrađani bili pomalo podozrivi i podsmješljivo gledali na ovu novu maniju – žene, a pogotovo muškarce u helankama koji trče, a ne spremaju se za Olimpijadu i niko ih ne juri (osim ponekad pasa lutalica).
Bijeljina je grad bez biciklističkih i pješačkih staza, tako da ni trkači rekreativci nemaju puno izbora, već moraju da se snalaze i uklapaju u već postojeće. Trčimo na gradskom stadionu (ali samo dok ima dnevenog svjetla i kada FK Radnik nema trening), u gradskom parku (gdje se probijamo kroz formacije penzionera šetača, preskačemo klince na biciklima i trudimo se da ne izvrnemo nogu na stazama koje su poprilično neravne i ispucale), u naseljima Koviljuše ili Pet jezera (možda i najpogodnije za trčanje) ili na izlazima iz grada prema okolnim selima (naročito popularno kod trčanja dužina, ali izuzetno rizično, jer se bukvalno trči ivicom ceste, nema staze za pješake ili bicikliste).
Bez obzira na nepostojanje odgovarajuće infrastrukture, sve nas je više i nekako se snalazimo, a evo šta kažu bijeljinski rekreativci, gdje treniraju:
Ivan P
erić: Dužine trčim prema Amajlijama ili u naselju Pet jezera, kratke treninge na stadionu, a lagane trčim u parku. Bijeljini nedostaje tartan staza, slabi su uslovi za trening. Ako imate automobil možete otići u prirodu izvan grada, negdje na obronke Majevice. Trčati na izlazu iz grada je rizično jer pješačke staze nisu urađene i treba da ih ima mnogo više.
Slađana Cvjetković: Volim da trčim u parku zbog zelenila, ljudi kojih srećem u šetnji, ali i trkača. Daje mi predvidljivost jer tačno znam koliko imam do kraja i nekako sam navikla na te krugove. Mogu da trčim i u večernjim satima jer ima ljudi i trkača što mi daje sigurnost. Elem, tu sam napravila prve trkačke korake, tako da prva ljubav zaborava nema. Ne volim stadion zato što je monoton. Mali je krug. Ne sviđa mi se šljaka, budem sva crvena. No glavni mi je razlog što se tamo osjećam kao hrčak, a i nema drveća. Ne volim da trčim pored ulice kakva je npr. ruta prema naselju Pet jezera. Preferiram drveće, zelenilo, a park mi to pruža.
Dražen Karišik: 
U Bijeljini obično trčim na stazi oko naselja Pet jezera, ili u parku. Pokušavao sam da trčim po trotoarima u manje prometnim dijelovima grada, ali nažalost vozila koja su nepropisno parkirana nisu mi dozvolila da uživam u trčanju.
Miodrag Marjanović: 
Kraće treninge volim da trčim na gradskom stadionu, a dužine radim obično u Hasama i Kovačićima. Nedeljom prijepodne volim trčati obilaznicom oko Bijeljine. Ne volim da treniram u parku jer sam prije stalno tamo trenirao i postalo mi je monotono. Definitivno bi trebalo više uložiti u infrastrukturu, odgovarajuće staze i teretanu na otvorenom.
Davor Ždralo: 
Ne volim da trčim u parku zbog betona, pješaka koje preskačemo, i užasnog smoga zimi, ali tu je društvo pa smo tu uglavnom. Više volim na stadionu, nema gužve, čistiji vazduh, ali ponekad je zatvoren, i teško je nagovoriti ljude.
Dragana Petrić: Nažalost, ne možemo se pohvaliti sa izborom mjesta i mogućnosti za trčanje. U principu, pružaju nam se tri opcije – trčanje u parku, na gradskom stadionu i po gradu trotoarom. Meni lično najviše odgovara trčanje po gradskom parku, prije svega zbog ljepote samog ambijenta, veličine kruga i navike. Najmanje mi se sviđa trčanje ulicom, zbog gustog saobraćaja i neosvjetljenih ulica, a djelimično i zbog još uvijek nedovoljno razvijene svijesti o trčanju u našem gradu, gdje te prolaznici čudno i većinom sa neodobravanjem gledaju. Stadion je OK varijanta za neke kraće relacije, ali je njegova mana što nije osvijetljen, tako da u zimskim mjesecima nije moguće trčati poslije 5 časova.
Marinko Elezović: 
Najviše trčim u Hasama i Tavni (sela u okolini Bijeljine) zbog prirode. Tamo radim i dužine zbog brda, a kada moram da odradim trening na stadionu najteže mi pada kada trčim od kuće do grada zbog pogleda i komentara ljudi, jer mnogi na trčanje gledaju kao na nešto što nije normalno.
Slobodan Pajić: 
Trčim uglavnom na dvije lokacije – u parku ili u naselju Pet jezera i kroz Račansku ulicu. Jednom ili dva puta mjesečno trčim u Tavni na brdskom terenu. Bijeljini nedostaje adekvatna staza od gumiranog asfalta (kao u Etno selu Stanišići) dužine bar 800 m kao i teretane na otvorenom. Koliko čujem postoje planovi da se na hipodromu gradi staza ispod Obriježi, što bi bilo odlično.
Milan Ivanišević: 
Najviše mi prija da trčim na stadionu, atletskoj stazi FK Radnik. Volim zatvorenu kružnu stazu. Poslije takve psihičke torture (40 krugova = 16km), svaka trka na otvorenom (najviše trčim ulične trke) mi je mnogo zanimljiva. Ne volim trčati u gradskom parku. Podloga je pretvrda, a mnogo je ljudi i pasa. Definitivno nam nedostaje neka staza sa tartan podlogom.
Radovan Stojanović: 
Najveći broj treninga trčim na gradskom stadionu i to iz dva razloga – prije svega zbog podloge, a drugi razlog je mir i relativno mali broj trkača na stazi. Dužine trčim obilaznicom oko grada ili saobraćajnicom prema Rači, a brdske ili kombinovane treninge trčim u Tavni i po obroncima brda koji je okružuju. Najmanje trčim u parku, ne toliko zbog gužve, koliko zbog loše podloge.
Vaši komentari
