Franjo Mihalić: Jedini ex-Yu trkač sa olimpijskom medaljom u maratonu

Franjo Mihalić, zvan Jura (9. 3. 1920. – 14. 2. 2015.) rođen je u selu Ludina, pored Kutine (Hrvatska). Bio je jugoslavenski, hrvatski i srbijanski atletičar, atletski sudac i organizator.

1388

Pripremila: Ivana Jezildžić

Najpoznatiji je po osvojenom srebru u maratonu na Olimpijskim igrama 1956. godine u Melbourneu i pobjedi 1958. na Boston Marathonu.

Pobijedio je na više od 50 međunarodnih utrka.

Nogomet, biciklizam i trčanje

Kada je imao 3 godine njegovi su se doselili u Zagreb. Radio je u kasnijim godinama kao grafički radnik u Vjesnikovoj tiskari. U to vrijeme bio je aktivni nogometaš u zagrebačkom Grafičaru, desno krilo te bavio se biciklizmom. Sa 16 godina od prve zarade kupio je sebi bicikl. Nastupao je kao član Olimpa te od 80 vodećih hrvatskih biciklista, Mihalić je po kvaliteti bio od 5. do 8. mjesta, uz velika imena kao što su August Prosenik, Stjepan Ljubić, Grgac, Fiket…

Njegova trkačka priča započinje na Radničkim sportskim igrama 1940. godine kada predstavlja svoj klub na krosu, u kojem je bio najbrži, trčeći po Savskom nasipu. Na 400 metara od cilja ostao je sa Zelčićem, koji ga je pobijedio za metar u završnici, iako je Zelčić bio 3 godine u treningu, a Mihaliću je bila prva trka.

Tada je uočen i pozvan da se priključi atletičarima. Ostavio je biciklizam i naveo da je tom ostavljanju pridonijelo i dosta padova koje je imao. Posljednju trku koju je odvezao bilo je Prvenstvo Hrvatske od Zagreba do Varaždina. Na 16. km neki gospodin iz najbolje namjere, jer je bio vruć dan, istresao je kantu vode na njega da ga osvježi. No od siline mlaza Franjo se srušio i ugruvao. Dok se pridigao, sa 5. mjesta pao je na 18. Jedan od padova bilo je i zabijanje u kravu koju je čovjek vodio preko ceste. Svi su se našli u jarku. Vlasnik krave jaukao je zbog krave, a Franjo zbog bicikla.

Borba je trajala u njemu oko izbora sporta kojim se želi baviti jer volio je i biciklizam, i atletiku i nogomet. No kada je shvatio da ne može biti dobar u više sportova prelomio je i odlučio se za trčanje. Znao je reći kada bi mogao i ponovo birati, izabrao bi trčanje.

Kažu da je Mihalić imao samo jednu slabost, a to je bila hrana. Nikada nije ni pušio ni pio, i pokušavao je mlade odgajati oko sebe, ako žele uspjeti u sportu, da moraju živjeti sportski. Njegov veliki prijatelj, nogometni velikan Stjepan Bobek koji ga poznavao od malih nogu, znao je pričati i čuditi se kako upravo taj krhki Franjo, težak ispod 60 kg, pojede nezamislive količine hrane. Znao je pojesti 30 ćevapa i prijeći na kolače.

Prelazak u Partizan

U Hrvatskoj je bio državni reprezentativac, nastupao za zagrebačku Concordiju i proglašen je 3 puta hrvatskim sportašem godine. Pet puta je rušio državne rekorde Viktora Flassa i Josipa Kotnika. Izbjegavao je otići u vojsku, no trener jednog od žestokih suparnika HAŠK-a, Ferdo Setter, išao je do te granice da ih oslabi, da je pitao nadležne da ga unovače. Morao je otići u vojsku, no kako je brzo uslijedio završetak rata sačuvalo ga je da ne ode na bojište.

Poslije rata počeo je trenirati u Omladinskom fiskulturnom društvu Mladost, koju je osnovao sa čelnicom hrvatske omladinske organizacije Verom Radić i Željkom Dežmanom. Tu je bio do 1947., kada je otišao u vojsku u Suboticu.

Vojni rok je služio u Subotici, gdje je prije ručka i večere uvijek trčao. Na vojničkom natjecanju na 3000m ostavio je iza sebe sve protivnike za 1000m. Ubrzo je za njega čuo Artur Takač, koji je vodio atletičare Partizana i namjestio mu premještaj u Beograd kako bi imao bolje uvjete za treniranje. Postao je član Partizana, gdje su brojni sportaši iz Hrvatske dolazili zbog dobrih uvjeta.

U Partizanu je rušio 28 puta državne rekorde na 5, 10, 20 i 25 km te na 1 sat. Do danas mu nitko nije premašio najbolje vrijeme na 25 km (1:19:35) iz 1957. godine, ostvareno na stadionu u finskom gradiću Laperanta.

Za pobjede i obaranje rekorda dobivao je sportske majice, gaće, pokale i diplome. No kako je bio u takvom klubu imali su putovanja u inostranstvo, što je za to doba bila posebna privilegija.

Olimpijada u Melbourneu 1956.

Za taj poseban događaj, te 1956., trenirao je više nego ikada. Od 46 maratonaca iz 26 država, koliko je bilo prijavljeno, procijenio je da je 15 boljih od njega samoga. Na sam dan trke bilo je pakleno vruće. Natjecanje je prilagođeno dolasku engleske kraljice Elizabete, koja je došla u Melbourne zatvoriti Olimpijske igre. Sam start maratona pomjeren je na rane poslijepodnevne sate, u 13h i 30 minuta kada je i temperatura dostigla čak 42 stupnja.

Kako su kilometri prolazili, napredovao je sve više i više. Na 10. km bio je deseti, na 15. sedmi, a na 20. šesti. No, tu se zbila jedna posebna situacija. Iz kontrolnih i okrepnih postaja, javili su na 25. km da Mihalića nema među prvih četrnaest.

Trčali su tri kruga na stadionu, pa pet- šest kilometara kroz grad. Tu je i bilo nekog hlada koji je tada pomagao. No izlaskom iz grada, hlada nije bilo na vidiku, a na čitavom maratonu bilo je 5 okrepnih stanica. Prva okrepna bila je oko 15. kilometra. U vodećoj skupini bilo je grupa elitnih trkača, koji su krenuli prema stolovima okrepe kada su je ugledali. Mihalić je bio ispred svih no nekoga je sapleo u toj gužvi i „zaplivao“ je preko stola i zadobio vidljive ogrebotine i modrice. Nakratko je bio u šoku, nije znao što učiniti, no ubrzo se odvažio i krenuo dalje.  Kažu da je to zbunilo kontrolore koji nisu upisali broj sa majice.

Sve je iznenadio kada se pojavio kao drugi u završnici. Došao je minutu i 23 sekunde iza Alaina Mimouna, sa vremenom 2:26:32, koji ga je dočekao sa zagrljajem i ovacijama, koje je prihvatio i cijeli stadion. Zajedno su otrčali i pobjednički krug.

Prvi Mihalićev trener je bio Milčo Dobrin. Kao Židov za vrijeme NDH bio je prisiljen nositi Davidovu žutu zvijezdu, te nije smio ulaziti na igralište HAŠK-a za vrijeme natjecanja. Nego ga je krišom pratio i gledao iza ograde.

Pobijedio je na 1. svjetskom krosu u Parizu 1953. Na maratonu u Atini postavio rekord staze, pobjeđivao u Bostonu, Londonu, Tokiju, Moskvi, Milanu (3 puta), Genovi (4 puta), Sao Paolu, na ponoćnoj novogodišnjoj trci: 1952. i 1954. odnio je prvo mjesto, a 1953. bio je drugi gdje se našao iza „češke lokomotive“ Emila Zatopeka. Na Mediteranskim igrama u Aleksandriji 1951., na 10.000 m osvojio je srebrnu medalju, opet iza Alaina Mimouna.

Brzo hodanje

Franjo je bio jedan od najaktivnijih starijih trkača, i pobjeđivao je na maratonima daleko mlađe od sebe. No, desila mu se nezgoda kada je smrskao lijevo koljeno na utrci Cer – Šabac, gdje mu je poslije operacije kao 100% invalidu liječnik zabranio trčanje. Prebacio se na brzo hodanje. Nastavio se natjecati u veteranskoj konkurenciji. Na stazi od 5 km na veteranskim Balkanskim igrama je osvojio 3 zlatna odličja za tadašnju Srbiju i Crnu Goru.

Po računici statističara, istrčao je 1075 utrka i prevalio 164.250 km, ne ubrajajući one u veteranskoj dobi.

U Partizanu je bio trener i sudac. Svako jutro poslije gimnastike i doručka, u pola 7 zaputio bi se gradskim autobusom iz predgrađa Mirijeva, gdje je stanovao, izašao na pola puta i žurna koraka pješačio 3 km do stadiona Partizan. Od 8h dočekivao bi mlade koje je trenirao. Za trening nije primao nikakvu plaću, imao je nacionalnu mirovinu od oko 500 eura.

U zadnjim intervjuima koje je davao, znao je navesti kako nije zadovoljan odnosom prema njemu od strane država za koje je osvajao razna priznanja. Dva puta je uoči olimpijskih igara u Ateni 2004. i 2008. u Pekingu, molio da ga pošalju u sklopu izaslanstva iz Beograda, na šta su se maksimalno oglušili ni ne odgovorivši.

Nakon pola stoljeća, 2006. godine u Melbourneu okupili su se Francuz, Hrvat i Finac. Najveći sportski list, L’Equipe, na 50. obljetnicu maratona okupio je trojicu prvih: zlatnog Alaina Minouna, srebrnog Franju Mihalića i brončanog Veika Karvonena.

Vaši komentari

Banner