Elma Čomor: Prvi maraton na “Stazama Branka Ćopića”

U nedjelju 28. 5. 2017. godine održana je 5. maratonska trka Stazama Branka Ćopića – jedini maraton u Bosni i Hercegovini. Učesnici iz čak 14 zemalja trčali su polumaraton, maraton i Fun Run 5K.

670
Foto: Edin Bašić

Piše: Elma Čomor

Start maratona bio je ispred biste poznatog književnika pored spomen škole ”Branko Ćopić” u Hašanima (općina Krupa na Uni), rodnom mjestu jednog od najvećih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije. Uskim i zavojitim putem pod planinom Grmeč trčalo se do cilja na Trgu Mladena Oljače u centru Novog Grada.

Start u Hašanima

Trasa ovog maratona jedinstvena je zbog prelijepog i mirnog krajolika, zelenih livada, oranica, šume, gajeva, rijeke Une, Keja itd. Bez obzira na sve ljepote, mir i tišinu – ne treba zanemariti nadmorsku visinu, sve blage i ”blage” uspone i lelujanja, a naročito tri itekako ozbiljna uspona… Kao i one zadnje kilometre koji se trče na magistrali, na doslovce vrelom asfaltu… Naravno da sve to znam tek sada, nakon pređenih 42.195m od Hašana do Novog Grada, tog vrelog i sunčanog majskog dana.

Bilo je vremena od prijave u martu do maja da se istraži i upozna staza, ali ovako je ispalo puno zanimljivije. Par dana prije polaska u Novi Grad pogledala sam na Facebooku video trase maratona.Vidjeh da nema hlada ni blizu kako sam umišljala da će biti, ali nisam htjela da stvaram paniku (”Pirkaće sigurno… Biće i okrepnih… Biće i vode… Ima puno zelenila… Ne smeta meni vrućina…”) .

Ne sjećam se tačno kako sam saznala za ovaj maraton, ali svidjelo mi se što je u Bosni i Hercegovini i to još u maju, a ja dijete maja… U maju 2016. svakako sam počela trčati tako da mi je bilo zanimljivo pokušati prvi maraton nakon godinu dana. Ovako sam izbjegla gužvu i određenu dozu stresa koji su neminovni kada su u pitanju trke na kojima učestvuju stotine ili hiljade ljudi – počevši od putovanja iz Sarajeva pa do samog starta.

U nedjelju ujutro u 8:30 maratonci su autobusom prebačeni iz centra do starta u Hašanima. Pred taj polazak i u vožnji gore primijetila sam da su to sve neki iskusni trkači kojima je to uglavnom ko zna koji maraton u životu. Ne pokazuju ni tračak nervoze pred trku niti to izazivaju kod totalnih neznanaca npr. mene pričom o trčanju ili pričom općenito odnosno nekom ”nabrijanošću”. U autobusu smo proveli skoro sat vremena. Bilo je vruće, ali podnošljivo. Moj mozak ne podnosi da sam samo suvozač ili putnik od tačke A do tačke B, da ne činim ništa aktivno u tom kretanju te sam zbog toga morala i doručkovati da bih popila bar komadić četvrtine tablete protiv mučnine u saobraćaju. I komadić te tablete izaziva pospanost, ali bilo je sigurnije pospan startati prvi maraton nego nikako ili priređivati scene i sebi i drugima u busu i poslije.

Za prvi maraton meni nepripremljenom amateru išlo je u prilog što na ovom sigurno neću sresti nikog poznatog. Podatak da samo 12 žena i 39 muškaraca trči maraton za mene je bio divna vijest, mada za početnika i prvijenac to može biti i zastrašujuće. Prava je šteta za divne organizatore, Novi Grad, a i trkače koji su propustili ovaj događaj što nas nije bilo više, ali učesnici polumaratona i trke FunRun popravili su prosjek. Pretpostavila sam da ćemo se rasuti odmah na startu i biti prepušteni sami sebi cijelim putem. Tako je i bilo, već nakon prve okrepne stanice. Upravo to mi je odgovaralo. Neće me ponijeti nikakva atmosfera, muzika, aplauzi, dobacivanja kad usporim te se tako neću ni ”potrošiti” odmah na početku. Pretpostavila sam i da ću stići na cilj među posljednjim jer ostali trkači su sve neke ”mašine i zvijeri”, ali to mi je pružalo sigurnost: One zadnje uvijek neka pratnja ima na oku, policijska, medicinska ili neko iz organizacije na biciklima, a biciklisti su najbolji, njima baš na vrijeme možeš reći ako ti treba kakva pomoć.

U vožnji do starta dogovorila sam se sa sobom da istrčim 21 km i odustanem jer staza izgleda zahtjevno i biće prevruće da trčim od 10:00 do 16:00, nisam nikad trčala duže od 21, a nisam ni trenirala kao što valjda svi treniraju po nekom planu… Oznaka 21 km na cesti ukazala mi se tačno kad i na mom satu. Osjećala sam se odlično jer sam pazila na sebe, a i nisam znala kako da se odustane tu usred šume kad nema nigdje nikoga, ne čuje se i ne vidi ništa osim guštera i vjerovatno zmija i desno i lijevo. Odlučila sam da idem do 25. km. Pretpostavila sam da će naići već Hitna ili neko vozilo iz kojeg će neko od organizatora priupitati je li sve u redu pa ću moći fino završiti na 25. Nije bilo potrebe – bilo je zaista sve OK. Na isti način sam odlučila da pokušam istrčati 30. Tada sam zaključila da je šteta da ne provjerim kako će moj organizam i um reagovati između 30. i 33. jer o tom sam svašta čula i pročitala… Samo jedan čudan grč u desnom stopalu i listu, ali bolovi su prestali nakon par kilometara. Na nekoj okrepnoj rekoše mi srdačno da imam još samo 8 i to mi je zaista zvučalo odlično. Bi mi baš drago što nisam odustala nigdje ranije, što sam prešla sve te kilometre! Uzmem kocku istopljene čokolade, kažem njima nabrzinu da mi obećaju da će nastaviti provjeravati po stazi jer meni je prvi maraton i ne znam da li bi me i gdje moglo pokositi nešto… Nasmijemo se baš, imaju ljudi smisla za humor: daju mi cijelu čokoladu da ponesem kad sam baš najteži maraton odabrala za prvi, hvala, nemojte me više zadržavati, nemam kud s tim, istopiće se, a i puno je to, ne smijem više od kocke, bla bla, vi biste mene tu sad zapričavali, a baš sam dobro uspjela odmaći od onog policijskog vozila, nit’ se čuje nit’ se vidi… Shvatim da sam u međuvremenu oborila lični rekord u ćutanju – pa već satima nisam ni s kim progovorila.

Jednom gospodinu iz Njemačke bio je to 404. maraton u životu.

Meni je to bio prvi i najvažniji maraton. Znam da godina sporadičnog trčkaranja i džogiranja i na minusima i na plusevima, na kiši, vjetru i suncu, na planini i asfaltu, na proljeće, ljeto, jesen i zimu, ”cimanje” imunog te 7 polumaratona i nekoliko drugih trka nisu nikakva priprema za maraton. U pravu su svi koji kažu da maraton treba ozbiljno shvatiti, spremati se, poštovati i da je to projekat. Za mene je to bio zabavan lični podvig: pokušati trčati, preći 42 kilometra, vidjeti je li smaranje ili uživancija završiti 21 pa još toliko; završiti u dobrom raspoloženju, zdravstvenom stanju i bez ikakvih povreda. Uspjelo je dosad svaki put na svim trkama. Ne podnosim teretane i trake. Nikad nisam probala (niti ću isprobavati) sportske napitke, energetska pića i gelove. Posuđena energija mi ne treba. Može jedino ako je u pitanju espresso, ali jedan prije i jedan poslije trke. ”A committed hedonist”. Kao pravi gurman rado ću uvijek povesti računa o ishrani, ali kondiciju i snagu razvijat ću na neke svoje, tvrdoglave, spore i ugodne načine, a odrazit će se to i na brzinu… Postepeno! 😉 Morala sam paziti da taj prvi maraton prođe tako da mi ne ogadi trčanje. Nije bilo lako, ali je bilo odlično. Bilo je nekih internih šala u fazonu naziva i staze trke na račun kao opake frizure i plavog laka za nokte pred maraton jer znaju u raji i kontaju prigodne odlomke iz Ježeve kućice: ”Ježurka Ježić lukavo škilji, pregleda bodlje i svaku šilji. Ako bi usput došlo do boja, nek’ bude spremna obrana moja.” Kažu mi ovi moji: ”To ti je sva priprema bila, novi friz i čudan lak!” Planiram doći i sljedeće godine. Sad baš dobro poznajem stazu, a to je plus…

”Bravo!” i ”Hvala!” organizatorima iz AK Sloboda Novi Grad i svima koji su pružili podršku za organizaciju. Prijava, uplata, komunikacija putem e-maila i Facebooka, detaljne upute pred trku, preporuke za smještaj, video snimak staze na Facebooku, preuzimanje startnih paketa, pasta party, okrepne stanice, volonteri, podrška policije u saobraćaju, markacija, ručak, bonovi za besplatne kafe i pića u nekoliko mjesta po gradu i sl. … Bez ijednog propusta! Posebno hvala mještanima koji su sami ili s porodicom izašli pred svoje kuće u hladovinu da nam ponude hladne vode za umivanje ili piće ili su čak napustili svoje proljetne radove da bi podržali sve trkače… Hvala malcima koji su bili posebno simpatični volonteri, najsimpatičniji i najspretniji koje sam ikad vidjela i baš od pomoći. Drago mi je što nas je bilo sa svih strana i iskreno se nadam da će narednih godina biti sve više i više trkača.

Vaši komentari

Banner