BEZ DAHA: Five Lessons Learned

Piše: Arnel Šarić

Posljednji put ste moje misli destilovane u riječi čitali sredinom maja 2026. godine.

Bio je to zakašnjeli osvrt na aprilske treninge. Sa planiranim datumom objave oko prvog juna, ovaj tekst je trebao predstavljati neku vrstu zaključka prve etape na putu ka Malagi i Valenciji, ali…

Desio se odmor, a prije odmora, kako običaj i nalaže, stvari su se trebale završiti u poslovnoj i privatnoj sferi. Kad sam otišao na odmor, shvatio sam da sam dužan članak, ali i da, najiskrenije, nemam volje da ga pišem. Kako godine prolaze, sve više mi je potrebno potpuno gašenje na odmoru, pauza od posla, benda, života, pisanja, porodice, pa čak i sebe samog.

Po povratku sam sjeo, “brejndampao” stvari na papir, analizirao obaveze i došao do zaključka da je jedino ispravno da promijenim tempo izlaska kolumne na “po potrebi” umjesto jednom mjesečno. “Po potrebi” može značiti i češće ukoliko se potreba ukaže.

Sigurno je da ću napisati izvještaje iz Valencije i Malage, ali i nekoliko priča na putu ka Španiji. Trenutno ipak imam previše obaveza da bih mogao održati zamišljene nivoe kvantiteta i kvaliteta.

Svaki kraj je početak

Juna 21. sam završio 16 sedmica treninga… treniranja. To je posebna vrsta treninga, implementirana jer sam postao svjestan da je za dva maratona obavezna određena promjena životnog stila.

Nisam se mogao dovesti u situaciju da trening bude mjesto na kojem učim trenirati.

U ovom tekstu bih volio podijeliti nekoliko važnih lekcija/saznanja koje sam naučio/usvojio/prihvatio prethodnih mjeseci. Kao neko ko je osvojio tridesetak kila neplemenitog metala u vidu finišerskih medalja i još uvijek ima gipsanu medalju prvog mostarskog polumaratona u jednom komadu, upitam se kako sam dosad trčao gluh na ove lekcije.

Trčao sam loše, koketirajući sa opasnošću i ozljedama. Za divno čudo, ništa ozbiljnije me nije zadesilo.

Ako se vraćate cesti nakon godina loših treninga, uzeli ste četrdesetu ili tek počinjete, ovo su neka od mojih saznanja. Ovo NISU upute, jer ja nisam trener, ne prodajem kurseve, dijelim samo svoja iskustva u vidu subjektivnošću krcatom kolumnom.

Lekcija 1: Nisam više mlad, ali sam jači nego ranije

Nikad neću zaboraviti jednu od najglupljih stvari koje sam uradio u životu: izašao sam iz kafane Pink Houdini oko šest ujutro jedne smogovite sarajevske zime, pijan sjeo na gradski prevoz, otišao kući, presvukao se u odjeću za trčanje i krenuo na dugi trening od 35 kilometara. Snaga me izdala u Hadžićima, pa sam sjeo u lokalnu kafanu nekoliko sati kasnije i zamolio ljude da me vrate u grad.

Nisam nikoga pokušavao impresionirati trčanjem do Hadžića to zimsko jutro – u meni su se samo borila dva debila i nahranio sam oba. Onog koji je pio do sedam i onog koji je znao da mora otići trčati to jutro, makar mu to bilo zadnje. A moglo je biti.

Nisam ponosan na takav idiotizam, ali sam ga mogao izvesti jer sam imao najmanje 10 godina manje. Sve do ovog januara radio sam na svježinu, na testise, što bi neupućeni rekli. Glupi bi slavili taj prkos razumu kao “inat silan bosanski”, ali je u pitanju samo budalaština.

Danas sam svjestan da moje tijelo nije što je bilo, na sve dobre i loše načine. Treba mi više sna, hrane, odmora. To nužno nisu loše stvari. Zapravo sam zahvalan na organizmu koji može podnijeti tempo kojim i dalje vodim život. Na specifičan način, osjećam da je moje tijelo jače nego ikad prije. Mislim da tome doprinosi disciplina koju sam unio u treninge i istinsko interesovanje za poboljšanje. Nisam glup, još sam manje ponosan. Uviđam ljepotu u procesu i dajem sebi sve što mi je potrebno.

Godine nisu samo broj; godine su dobra lekcija i ogledalo u kojem veoma jasno možeš vidjeti šta si bio i potegnuti poteze da to budeš opet – ili ne budeš više nikad.

Lekcija 2: Snaga nije dosadna

Odrastao sam između dvije vatre: kao balavac sam đubren filmovima osamdesetih i devedesetih, te prikazima neprirodnih, steroidnih ljudskih tijela koja su bila prepoznatljivi znak američkog hrvanja osamdesetih. Obožavao sam takve figure.

S druge strane, kao tinejdžer sam zamrzio teretanu zbog dijela polaznika koji tijelo, snagu i trening koriste za sve ono s čim se ja ne slažem, pride što zaborave pumpati inteligenciju i empatiju. Do prije nekoliko godina, zahvaljujući glasnim neznalicama, mislio sam da je najopasnija materija mitski kreatin koji “pumpa mišiće nauštrb mozga”.

Bilo je nekoliko pokušaja da se zabavim u teretani, ali zabavu tu nisam mogao naći. Previše ljudi, buke, previše osjećaja da su pogledi drugih na meni.

Malo-pomalo, čitao sam o ruskim zvonima, kettlebellovima ili girjama. Počela mi se sviđati ta ideja funkcionalnog treninga, snage koja može i ne mora biti vizuelno naglašena. Posebno me privuklo znanje o tome kako girje prave razliku u životu trkača.

Počeo sam koristiti kettlebellove i “resistance” trake. Trake su tu nekoliko mjeseci, girja posljednje dvije sedmice. Uzeo sam male težine, neopterećen porukom da trebam teža zvona. Prvo sam pokupio jednu malu od 6 kilograma, a onda i veću od 12 kilograma. U zavisnosti od vježbi, nekad mi je 6 kg previše, a 12 premalo. Radim sporo, gledam da držim formu; u tome mi pomaže hrpa videa, knjige i velika ogledala na vratima ormara u hodniku.

Otkako sam počeo koristiti girje, desilo se nešto neuobičajeno fascinantno u jako malo vremena. Posljednje dvije godine patila me bol u desnom ramenu. Dolazila je i odlazila, nije mi remetila funkciju, ali me smarala. Otkako sam integrisao girje u trening, osjećam da je bol sve rjeđa, i da brzo jenjava čak i kad se pojavi.

I dalje planiram u jednom trenutku uraditi magnetnu ramena i obaviti preglede, ali je bol počela nestajati baš kako sam počeo raditi vježbe sa malom težinom i više ponavljanja. Nastavljam dalje oprezno, ali sam uvidio da trening snage ne mora biti dosadan, standardan i komplikovan.

Lekcija 3: Alkohol je smrt za trening

Prije nego uzviknete “e jebi ga sad i ti, šta hoćeš više od nas”… niko ne voli stući 9-10 Jack/Jameson Cola za jednu noć kao ja. Pive pijem samo kad mi prislone pištolj na čelo, a Pasmaters, hrvatski hardcore band, me naučio odličnoj taktici ispijanja gemišta: da te zvekne, sipaš više vina. Ako trebaš predah, sipaš više kisele.

Alkohol je zabavan sve dok ti je zanimljiv. Meni je odavno prestao biti. Kad sagledam bolje, najčešće pijem jer mi je dosadno, pa da ti brže prođe noć ili da izdržiš ljude oko sebe. S dužnim poštovanjem svima, svi kad popiju postanu donekle tupi, neki i glupi, a trijeznom čovjeku je to najteže gledati.

Kako sam ljubitelj statistika, usporedio sam podatke o konzumaciji alkohola i otkazivanju/pomjeranju treninga. Svoje vlastite – od 2022. godine vodim evidenciju o svojim navikama kako se ne bih mogao lagati u brk.

Rezultat – predvidljiv. Većina otkazanih treninga dešavala se u danima nakon noćnih izlazaka. Alkohol je igra za mlade, iako ga ni mladi više ne konzumiraju kao nekad. Nemam nikakvu frku sa cuganjem, ali ja nemam tri dana za oporavak koliko mi je najmanje potrebno nakon svakog cuganja.

Ako planirate ozbiljno da se spremate, limitirajte konzumaciju alkohola. Tijelo će vam biti zahvalno, a to je kudos kakav vam niko drugi na Stravi neće moći dati.

Lekcija 4: Internet je pun budala

Kad sam pokrenuo Instagram profil @trkadzija, imao sam jedan cilj: dokumentovati put ka duplom maratonu. Veoma brzo sam shvatio da je pravljenje profila besmisleno i bespotrebno.

Prvo, niti ću ja te snimke ikad gledati opet, pa sam mogao komotno voditi i privatni dnevnik, a nisam ni nešto zainteresiran da od toga pravim karijeru, pa se ni ne trudim previše.

No ja patim od nečega što je moj dobri drug Dino dobro definisao: ja sam “performer”, odnosno dio mene, bez obzira na sve jače introvertne signale, i dalje “pati” od toga/za tim da bude “ispred publike”.

Takva pozicija dovodi do dva neželjena efekta, koja su vidljiva na Stravi koliko i na Instagramu. Prvi je da ćeš samom činjenicom da nešto postavljaš online, a pogotovo ako se zabavljaš, postati meta isfrustriranih budala.

Nije ih bilo puno dosad, ali ih ima. Ako niste sposobni da ih dresirate bez dodatne sekiracije i postavite na mjesto, jednostavno takve ljude treba blokirati. Ignorisanje ne pomaže, blok je jedina ispravna opcija.

Drugi efekt je gledanje drugih ljudi, onoga šta drugi ljudi postižu i uspoređivanje. Komparacije su prirodni dio bivanja ljudskim bićem i dešavaju se na nivoima na kojima ih vaša svijest ne može ni detektovati ni kontrolisati.

Zato je važno da mreže, ako ih koristite da postavljate sadržaj ili za pretragu edukacijskog materijala, koristite odmjereno, sa jasno definisanim protokolom uzimanja svega sa šakom soli i velikom dozom zrelog skepticizma.

Naposljetku, mreže su bile i ostale kurvanje. Nečiji bling bling su Panini sličice, nečiji brzi automobili, a nečiji rezultati sa Strave.

Lekcija 5: Zona 2 je najkompleksnija, još uvijek nesavladana lekcija

Famozna Zona 2. Fantastični easy run trening. Ono što ranije nisam shvatao danas razumijem, pa ipak fulam i padam na testu strpljenja. Banalno objašnjeno za neupućene (znam da vas ima), trčanje u Zoni 2 je trčanje u tempu koji omogućava savršeno normalan i tečan razgovor.

Za većinu ljudi ovo se dešava u pokretu nešto bržem od hodanja, pa onda lude ego ili živci. U tim okvirima, trčanje u “dvojci” možda se ne može ni definisati kao trčanje, samo što jeste, i veoma je slično procesu shikantaze, odnosno budističke meditacije specifične za Soto Zen školu.

Shikantaza je “samo sjedenje”, meditacija bez objekta meditacije ili koncentracije na bilo šta osim na puštanje misli da idu dalje kad dođu.

Moj problem u Zoni 2 nije ego, već radost koju osjetim prilikom kretanja, pa onda prirodno krenem ubrzavati. Još uvijek, pola godine nakon početka “normalnog treniranja” učim da se krećem sporo, sporije, sa namjerom, da zaista osjetim tijelo i da ne dobijem napad panike zato što sam nekoliko sati viška bacio na sporost koja je na granici tromosti, a koja je osnovni sastojak kvalitetnog treninga.

Sviđa mi se ovo

Možda najvažnija lekcija: osjećam kako se moje mentalno biće počelo drastično mijenjati u posljednjih pola godine. Svaki sat koji sam proveo na cesti sam bio je sat kontemplacije, divljih ideja, kreativnosti i razgovora sa samim sobom.

Osjećam da životne negativnosti nisu pobjegle od mene ili postale manje bolne, ali su odista postale manje zanimljive za reagovanje. Već sam ranije pisao o tome kako je trčanje veliki antibiotik za rokenrol. Rokenrol je moja svetinja i moja prokletinja, a dosta njegove negative generalno proizilazi iz činjenice da je apstraktniji od trčanja.

U trčanju, skakali vi ko divokoza po obroncima planina ili krhali po betonu, sve podloge su dobri učitelji. Mi poluprofesionalni trkači (skrolaj na kraj teksta da vidiš zašto koristim pridjev “poluprofesionalni”, a ne “rekreativni”) smo svjesni patnje, bola, rizika. Cesta nam je svima jednako teška u prva tri kilometra. Zato poštujemo svaki korak jednako. Tome i onaj mali klimoglav kad se nađemo na cesti.

Ako dopustite trčanju da vas uzme, imat ćete priliku otkriti modularni stil života koji možete prigrliti kao fanatik ili integrisati onoliko koliko vam odgovara. Istina je da se žanje ono što se posije, i da situacija zaista postaje bolja onda kada se prepustiš.

Ljubav za sve, javite se na Instagramu i pazite se vrućina.

P.S. Zašto poluprofesionalni, a ne rekreativni trkači? Prije nekoliko godina otišao sam kod renomiranog ortopeda na pregled zbog nekog zatezanja u nozi. Na papiru sam tad dobio dijagnozu na početku koje je doktor napisao da se “poluprofesionalno” bavim trčanjem.

Upitao sam ga šta to znači, i on mi je rekao “da nema ništa rekreativno u prelasku stotine kilometara i pripremama za maratone ako se trening radi na pravi način, nego da ja samo ne živim od trčanja”.

I zaista je to istina – konzistentnost, disciplina i sva ta jutra, noći i propušteni provodi da bi trao tabane po gudurama i asfaltu, sve je to najveća pobjeda samo od sebe.

P.P.S. Slušajte Swinging Utters ili se vratite na Neversoftov veliki hit, da ne razbijate glavu pitanjima čemu naslov na engleskom…

Vaši komentari