U sportskoj istoriji maratona posebno mjesto u ženskoj konkurenciji zauzimaju Bobbi Gibb kao prva neregistrovana žena učesnica Boston Marathona 1996., te Kathy Switzer kao godinu poslije prva na istoj trci službeno registrovana finišerka i one su, uz jaku američku medijsku podršku, globalno prihvaćene trkačke herione.
Piše: Ersan Bijedić
Međutim prva žena koja je istrčala službenu trku – maraton je Francuskinja Marie-Louise Ledru (još 1918. godine sa vremenom 5:40), dok IAAF ipak priznaje Britanku Violet Piercy kao prvu maratonku koja je 3. oktobra 1926. godine postavila i prvi svjetski rekord u ženskoj konkurenciji: 3:40:22.
Prva američka maratonka je Arlene Pieper (1959.). Još ranije (1896. godine) od svih njih je prvi, neslužbeni maraton, trčala Grkinja koja i jeste tema ove priče: Stamata Revithi.
Danas gotovo nevjerovatno djeluje činjenica da je ženski maraton tek 1984. godine uključen u olimpijski program, međutim još od 1896. godine i prvih modernih Olimpijskih igara samo je muškarcima bilo dozvoljeno da trče maraton. To ipak ne znači da svih tih godina nije bilo žena koje su trčale ovu distancu. Prvi svjetski rekord za ženski maraton je postavljen još 1926. godine sa vremenom 3 sata i 40 minuta, a do 1984. godine je spušten na 2:24 (Joan Benoit, OI u Los Angelesu). Bez obzira na to trebalo je gotovo vijek da ženama bude dozvoljeno da trče maraton. Stvari su mogle biti sasvim drugačije jer se još na prvim modernim Olimpijskim igrama 1896. godine dan prije maratonske trke u selu Marathon pojavila žena pripremajući se za start.
Stamata Revithi se preko noći iz ekstremno siromašnog okruženja vinula do međunarodne slave, a onda ipak opet nestala u anonimnosti. Kad se pojavila u Atini imala je 30-tak godina, ali je zbog teškog života izgledala dosta starije. Nakon što je njezino sedmogodišnje dijete umrlo, krenula je pješice prema Atini tražeći posao kako bi podigla tek rođenu bebu.
Na putu je upoznala trkača koji joj je dao novac i vidjevši koliko je snažna, predložio joj da okuša sreću u olimpijskom maratonu kako bi na taj način privukla pažnju i izmamila ponudu za posao. Revithi je to odmah prihvatila i po dolasku u Atinu otišla u organizacioni odbor i zahtjevala da trči. Odbili su je ističući da je rok za prijave istekao, ali ona nije tako lako odustajala. Odlučila je trčati van konkurencije govoreći novinarima: “Učestvovat ću, a ako mi organizacioni odbor ne dozvoli da trčim sa ostalima, ja ću trčati iza njih”. S tim stavom je otišla na start u selo Marathon i privukla veliku pažnju, lokalni načelnik joj je ponudio gostoprimstvo, dok su se mediji okupili kako bi izvjestili o njenoj priči. U vrijeme kad se od žena očekivalo da budu podređene muškarcima i smatralo ih se fizički krhkima, njena odlučnost, samopouzdanje i jaka osobnost su je činili posebno zanimljivom ličnošću. Ipak nije joj dozvoljeno da trči olimpijski maraton pa ga je sama odlučila istrčati sutradan.
Obučena u dugu suknju s dugim rukavima i drvenima sandalama prešla je maratonsku stazu za 5 sati i 30 minuta (angažovala je svjedoke koji su potvrdili njeno vrijeme) što nije nimalo loše uzimajući u obzir da je bila bez adekvatnog treninga, opreme i na teškoj stazi. Trku je završila ispred stadiona Panathinaiko jer joj nije dozvoljeno da uđe na jedini stadion na svijetu sagrađen u potpunosti od bijelog mramora. To je daleko od pobjedničkog vremena najboljeg muškarca u Atini, ali je samim završetkom trke postigla više nego većina muških trkača na Olimpijadi jer ih je bilo prijavljeno 25, na startu se pojavilo 17, a trku završilo samo njih 8 (pobijedio je Grk Spyridon Louis sa vremenom 2:58:50 na dužini od 40km, jer je maraton tek 1921. godine dobio standardiziranu dužinu od 42.195m).
Objašnjavajući kasnije svoje sporije vrijeme nego je predvidjela, Stamata Revithi je navodno kazala novinarima “da je mogla biti brža, ali je provela neko vrijeme u trgovinama na koje je naišla uz stazu”!
Nije poznato koliko joj je istrčani maraton pomogao kasnije u pronalaženju zaposlenja, ali je svakako ostavila neizbrisiv trag u istoriji maratona.
Vaši komentari
