1. ŠABAČKI POLUMARATON: O malerima, sujevjerju i previše hidratacije

Piše: Ljilja Lukić

Prvo da napomenem da nikad nisam bila sujevjerna, a izgleda da to nekada i nije loše.

Splitski polumaraton je trebao biti moj 13. po redu i trebala sam nastaviti moj niz skupljanja medalja. Međutim, zbog povrede, negdje oko petog kilometra odustajem i tu staje moja priča sa trčanjem polumaratona. Preskačem i planirani Osječki, i sve sljedeće, treniram doduše redovno, ali ništa duže od 8 km. I sve vrijeme mislim kako ja više i ne mogu istrčati polumaraton.

I onda bezveze, nakon jednog od zajedničkih treninga sa mojim drugaricama iz parka (Stoja Terzić i Dragana Petrić) skontam da bih ja trebala trčati u Šapcu jer mi je taj dan rođendan, i to ne trku od 7 km, već polumaraton. To je bilo 15ak dana pred trku, moji treninzi su bili sve samo ne pripreme za ovakvo nešto. Ipak se natjeram, istrčim jednu dužinu od 15 km, i sljedeće sedmice još jednu od 14, i kao to je to, mogu ja to.

Inače nisam neko ko juri rezultat, a to mi pogotovo nije bio cilj na ovoj trci. Više je to bila želja da rođendan provedem na stazi, vidim neke drage ljude koje baš dugo nisam i poklonim sebi medalju.

Početak septembra naravno zna da bude itekako pakleno vruć, pa se i dan trke potrudio da bude takav (uostalom kao i većina trka koje su bile ove godine – po vrlo teškim uslovima).

Raspoloženje pred trku je bilo odlično – od podizanja paketa, do mjesta gdje se ostavljaju stvari i svlačionice – sve je bilo dobro organizovano u šabačkoj Gimnaziji, volonteri odlično odradili svoj posao.

Muke sa hidratacijom

Trka počinje u 10:00 sati i već je pretoplo. Staza kružna – tri kruga po 7 kilometara, okrepe na dva mjesta (pokazalo se da su bile nedovoljne). I tu pravim prvu grešku – preskačem prvu okrepu, jer nema ni 5 km, voda mi ne treba. A onda od druge okrepe krećem svjesno da pravim tipičnu početničku grešku – nalivam se vodom.

Desetine napisanih tekstova o savjetima, isto toliko pročitanih iskustava, dosadašnje trke i glas u glavi – pretoplo je, ali dovoljno je gutljaj, dva na svakoj okrepi, jer ima i limun. Ništa od toga. Nalivam se vodom, nosim flašicu sa sobom, čak svraćam i u neku poslastičarnicu – da pijem vode naravno.

Onda ta sva tečnost kreće da mi se mućka u stomaku i sve mi je teže da trčim. Al opet razmišljam – možda je bolje i da haluciniram od previše tečnosti (sjetila sam se nekog teksta da se javljaju halucinacije i dezorjentisanost), nego da dehidriram i završim na infuziji.

Ona kriza koju polumaratonci imaju oko 17. kilometra  i koju nisam imala ni na prvom, sada se javljala na samom početku, od drugog do četvrtog kilometra. Mentalno je bilo lakše kad sam završila prvi krug (inače sam od onih kojima ne smeta kružna staza, jer na takvoj i treniram), a poslije drugog sam bila sigurna da ću trku (nekako) i završiti.

Polako snajka, ionako nećeš biti prva!

Podrška Šapčana nije izostala, doduše nije ih bilo mnogo, ali oni koji su izašli na ulicu ili sjedili u kafićima, su pozdravljali, mahali, bodrili, nije bilo negativnih komentara. Negdje oko polovine trke jedan deda mi je dobacio: „Polako snajka, ionako nećeš biti prva!“ i to je jedan od najboljih savjeta koje sam dobila na trkama. Čistu desetku zaslužuju i za vodu koju su iznosili iz dvorišta ili kupovali i djelili trkačima, od djece do baka i deka, svi su izlazili u susret i trudili se da nam olakšaju.

I tako, sa nedovoljno treninga u nogama i previše vode u stomaku, završim polumaraton za 2:37:59, moje najgore vrijeme do sada. Ali, neka trka mora biti i najgora. Ispunila sam sebi obećanje – osvojila medalju za rođendan i istrčala taj 13. koji izgleda stvarno i nije neki baš sretan broj (namjerno neću da kažem da je baksuzan, jer sam ipak trku završila).

Lijepu uspomenu iz Šapca učesnici će ponijeti i sa druženja poslije trke. Odličan ambijent poslastičarnice Stellina, live DJ set, roštilja i kolača u izobilju – otprilike sve što vam treba poslije trke da bi sabrali utiske, nadoknadili izgubljene kalorije i još malo se družili. Što bi se reklo – prava domaćinska trka.

Nekih 40ak minuta po završetku trke (limit je bio tri sata), učesnici su na mail dobili informacije za koliko su završili trku, kako su bili rangirani u kategoriji tj. od trkača iz grada iz kog dolaze. Obzirom da se rezultat sa nekih trka čeka i po 24 časa, još jedan plus za organizatore ove trke.

I da, što se tiče previše hidratacije, nisam halucinirala, niti se izgubila, ali ne prija nimalo višak vode u stomaku, valjda ću se sjetiti toga na nekoj sljedećoj ljetnjoj trci, pa će ova ostati najgora (po rezultatu ) ali osim toga, sjajna trka na koju ću se rado vratiti.

A licenca i pet zvjezdica za lakoću staze

Prvi Šabački polumaraton je održan pod pokroviteljstvom grada Šapca, start i cilj su bili na gradskom trgu, a održane su tri trke: polumaraton, trka zadovoljstva (7 km) i trka za najmlađe. Kako je za Moje trčanje – trcanje.net rekao organizator Luka Greci, za stazu su dobili međunarodnu A licencu od IAAF-a, i pet zvjezdica za lakoću staze.

– Sertifikat smo dobili na pet godina. Stazu je mjerila službena mjeriteljica iz AIMS-a, Lucija Kolić. Svi ozbiljni takmičari sa ovim rezultatom imaju dobru referencu koja važi svugdje u svijetu, a što se tiče rekreativaca, mogu da budu sigurni da je baš ono vrijeme koje su ovdje istrčali relevantno, jer je staza duga tačno 21,1 km.

Rezultati

Polumaraton je završilo 220 takmičara, od toga 13 iz Bosne i Hercegovine. Medalje i pehare najbržima su dodijelili olimpijci Asmir Kolašinac i Mihail Dudaš.

Najbrži u muškoj konkurenciji bili su Samuel Naibei iz Kenije (1:10:40), Marko Ranković iz Srbije (1:15:45) i Kristijan Stošić, takođe iz Srbije (1:16:35). Olimpijka Olivera Jevtić bila je ubjedljiva u ženskoj konkurenciji (1:16:39), slijedile su je Nataša Ćulafić (1:22:56) i Marina Radovanović (1:39:07).

I kako su organizatori naveli na FB stranici trke – slažu se sa takmičarima da je falila još jedna okrepna stanica, kao i da je bilo još nekih sitnih propusta na kojima će raditi do sljedeće trke.

Vaši komentari