Radovan Stojanović, bosonogi rekreativac: Lakše trčim bez patika

Bosonogo trčanje, trčanje bez patika ili tzv. prirodno trčanje – sve su to nazivi za jedan isti stil trčanja koji je zahvaljujući komercijalizaciji i marketinškim kampanjama sportske industrije gotovo iščezao, a nekada je bio naročito popularan u dijelovima Afrike i Latinskoj Americi

847
Bosonogi polumaraton u Khargharu (Indija)

Pripremila: Ljilja Lukić

U posljednje vrijeme, zahvaljujući raznim istraživanjima koja ukazuju na pozitivne uticaje ovakvog trčanja kada je u pitanju smanjenje povreda i popravljanje tehnike trčanja, ponovo postaje popularno na zapadu.

Poznato je već da kasnimo par godina za zapadnjačkim trendovima kada je trčanje u pitanju, pa najezdu bosonogih trkača tek očekujemo. Međutim, ima onih koji su sto već isprobali, a jedan od njih je i bijeljinski rekreativac Radovan Stojanović.

– Trčanjem sam se počeo baviti u dva navrata, a Bane Lazić je najviše zaslužan za to. Oba puta kada me je nagovarao da počnem da treniram moj izgovor je bio da nemam patike. Bavio sam se realnim aikidom nekih sedam godina i prvi put, prije desetak godina, Bane meni pokloni nove adidas patike, koje je osvojio negdje na nekom takmičenju. Nisam imao izbora i počeo sam da trčim sa njim. Onda zbog nekih poslovnih i porodičnih obaveza, nakon godinu dana trčanja i priprema za za polumaraton, odustanem od trčanja. Drugi put, prije četiri i po godine, Banetu se pokvari računar (a i to je jedan od mojih hobija) – ja njemu sredim laptop, i da bi mi se odužio, pokloni mi patike. Bane i Živorad Sekulić su tad organizovali uličnu trku u Bijeljini i pozvali su me da im pomognem oko organizacije. Ja uđem u tu priču, on me pozove da treniram sa njima. Prvo nisam htio, jer sam već odustajao ranije, opet sam se izvlačio da nemam patike, mada sam još uvijek imao one adidas koje mi je ranije poklonio, i on mi pokloni new balance patike, njemu nisu odgovarale. Tako me dovede pred svršen čin i počnem ponovo da treniram.

Radovan Stojanović

Radovan kaže da sve čime se bavi voli da proučava do detalja, pa ga je, kad je počeo da trči, zainteresovalo kakva mu je tehnika:

– Snimao sam sam sebe, trčao naprijed – nazad, gledao snimak, i primjetim da u principu imam relativno dobar stav, ali ne zabacujem noge dovoljno visoko. Krenem dalje da istražujem šta je razlog tome, i da istražujem same tehnike trčanja – kako trčati efikasno, sa što manje uložene energije, kako da smanjim vertikalnu oscilaciju… Čitao sam, slušao neka predavanja na youtubu, i počeo sve to da povezujem. Tada sam intenzivno izučavao tehniku trčanja najpoznatijih svjetskih maratonaca iz Kenije i Etiopije. Njih su bukvalno skenirali u laboratorijama da saznaju kakva je njihova prednost u odnosu na bijele trkače. Odgovor na to još uvijek nije u potpunosti definisan, moglo bi se pretpostaviti da je to što su rođeni na velikoj nadmorskoj visini, između dvije i po i tri hiljade metara, vrlo vjerovatno imaju mnogo kvalitetniji hemoglobin u krvi koji može da veže više kiseonika, i kad se spuste na niže nadmorske visine, bogatije kiseonikom, lakše trče. I svi oni trče gotovo idealno. Oni još kao djeca počnu da se igraju bosi u pjesku i do perioda kad stasaju za tim i takmičenje, imaju na destine hiljada kilometara koje su pretrčali bosi. Druga zanimljiva stvar o kojoj sam čitao je knjiga Douglasa McDowella o plemenu Tarahumara – trče  50, 100 milja bez problema u nekim gumenim sandalama koje prave od automobilskih guma. Ne samo da trče mnogo i brzo, već se i ne povrjeđuju. Nemaju neku posebnu ishranu. Dok su još djeca, treniraju sa drvenom loptom i tako vježbaju stopala.

Kad počnete da trčite niko vam ne kaže šta je to stopalo, koliko je tu kostiju, zglobova, mišića i kako da ga razvijate i vježbate. Istražujući razne tehnike trčanja, Radovan odlučuje da proba i trčanje bez patika.

– Počeo sam da na stadionu poslije redovnih treninga, prvo šetam, a kasnije i trčim bos. Najduža distanca koju sam istrčao bez patika je 18 km – na atletskoj kružnoj stazi, na šljaci koja malo bocka, ali je mekša nego beton. Na stopalu ima preko 250.000 žlijezda koje luče i rade određene dobre stvari u tijelu, a tu su i posebni energetski meridijani pa je svaka tačka na stopalu povezana sa nekim organom (Su Jok masaža). Kad trčiš bos, nemoguće je trčati nepravilno. Mozak je iskodiran i programiran tako da ne možeš trčati peta – prsti, nisi ni pronator ni supinator. Na početku je malo nezgodno zbog podloge, suviše nam je tanka koža na tabanima. Treba izvjestan period da to malo očvrsne, kao i da mentalno prihvatiš sve te podsticaje od podloge – da ne razmišljate da li vas je šta ubolo ili će vas ubosti. Hodanje i trčanje bez patika angažuje sve mišiće na stopalu i oni se razvijaju, toga u patikama nema, noga je potpuno zaštićena. Inače i što se tiče patika, meni odgovara da je što tanji đon.

Na pitanje da li trči brže ili sporije bos, Radovan odgovara da trči lakše.

– Inače se u trčanju nisam bavio brzinom, više me zanima izdržljivost. Jedino takmičenje je između mene i mene – mene koji želi da trči i mene koji bi najradije sjedio negdje zavaljen za računarom. Pomjeram svoje granice i gledam da se ne povrijedim. Nisam razmišljao o trčanju trke bez patika, morao bih stopala malo duže pripremati za to.

Radovan kaže da nekada dugoprugaši nisu bili opremljeni ni blizu kao danas, a opet su imali odlične rezultate.

Čuvam patike u kojima sam prešao 3.500 kilometara, a može se u njima preći još malo, i nisam imao ni jednu povredu. Trajanje patike je više ograničeno kod ljudi koji nepravilno gaze, pa kad narušiš prirodnu statiku, skloniji si povredama.Zato je bosonogo trčanje dobro, kao trenažni proces. Ne kažem da treba trčati bos 100 km, već u redovnom treningu ubacivati par kilometara trčanja bez patika.

Bosonogi Etiopljanin Abebe Bikila, pobjednik olimpijskog maratona u Rimu 1960.

Radovan je do sada istrčao nekoliko planinskih ultramaratona, jedan maraton i petnaestak polumaratona.

Vrijeme mi je potpuno irelevantna stvar. Kad treniram, ne spremam se za neko određeno vrijeme, već da trku što prijatnije istrčim, da uđem u cilj svjež. Sedmično trčim najmanje četiri puta. Nekada sam vodio dnevnik trčanja, ali sam prestao to da radim. Moj prijatelj Željko Dimitrić i ja smo probali sve aplikacije koje postoje i mogu se instalirati na telefon, istestirali smo ih na razne načine, svaka ima svojih prednosti i mana, i ostali smo na Nike-u. To je jako velika zajednica trkača. Algoritam koji koriste ima bazu od 50 miliona korisnika, pa možete zamisliti koliko informacija oni imaju na osnovi kojih naprave plan. Taj plan ima mogućnost da uči, tj da kroz tvoj trenažni proces, uz stalne provjere, modifikuje program. Predlažu i vježbe snage, a ja ih radim kad god mogu. Mislim da je to veoma bitno ako želite da trčite bez povreda i da vam prija. Ubacili su čak i yogu, dobra je za istezanje.

Naučna istraživanja se još nisu usaglasila oko toga da li trčanje bez patika ima više prednosti ili nedostataka. Dok patike štite od posjekotina, ogrebotina, uticaja vremena i sl., pristalice bosonogog trčanja slažu se da smanjuje rizik od hroničnih povreda.

Kompromis su našli u izradi patika koje simuliraju bosonogo trčanje. U svakom slučaju, savjet je da probate, možda vam se i dopadne.

Bosonogo trčanje kroz istoriju

– Tokom istorije ljudskog roda, trčalo se ili bez patika ili u obući sa skroz tankim đonom. Takva praksa se nastavila i do današnjih dana u Keniji kao i u plemenu Tarahumara u sjevernom Meksiku.

– Istoričari kažu da su trkači u antičkoj Grčkoj trčali bosi. Legenda kaže da je i prvi maratonac Pheidippides trčao bos od Atine do Sparte oko 36 sati.

– Što se tiče skorije istorije, 1960. godine Abebe Bikila iz Etiopije je pobijedio na Olimpijadi u Rimu trčeći bos, jer je saznao da je adidasu, koji je olimpijce snabdjevao patikama, nestalo patika njegovog broja. Imao je bolove jer je dobio patike koje su mu male, pa je odlučio da trči bos, a inače je trenirao bez patika i prije Olimpijade. Četiri godine kasnije je branio titulu u Tokiju kada je nosio patike i postavio je novi svjetski rekord.

– Britanac Bruce Tulloh je istrčao veliki broj trka 60ih godina prošlog vijeka uglavnom bos, a 1962. je na Evropskom prvenstvu osvojio zlato na 5000 metara.

Nico Surings

Shivnath Singh, jedan od najpoznatijih indijskih dugoprugaša, trčao je bos sa zalijepljenom trakom na stopalima.

– Južnoafrička trkačica Zola Budd je osamdesetih godina postala poznata po svom bosonogom stilu trčanja. 1985. i 1986. je osvojila IAAF svjetski kros šampionat, a 1984. je učestvovala i na Olimpijadi u Los Angelesu.

– Kenijka Tegla Loroupe je počela da trči bosa 10 km svaki dan do škole, kada joj je bilo sedam godina. Bila je dobra na takmičenjima u školi, a 1988. je pobijedila na prestižnom krosu trčeći bosa. Nastavila je da se takmiči, i bosa i u patikama, na nekoliko međunarodnih takmičenja, maratona i polumaratona. Bosa je pobijedila na Goodwill igrama na 10.000 metara, a bila je prva Afrikanka koja je pobijedila na Njujorškom maratonu i to 1994., pa ponovo 1998.

– Početkom 21. vijeka bosonogo trčanje je bilo slabo zastupljeno, a organizatori Njujorškog maratona su primjetili veći broj bosonogih 2010. godine. Tome je svakako doprinijeo Christopher McDougall sa knjigom Born to Run koja je izašla godinu ranije. U SAD-u zajednica bosonogih trkača je osnovana u novembru 2009. godine, godinu dana kasnije imali su oko 1.300 članova.

– Bosonogi trkač Rick Roeber trči bez patika od 2003. godine i istrčao je više od 50 maratona, dva ultra maratona od 40 milja i preko 27.000 km treninga. Ostali promoteri bosonogog trčanja su Ken Bob Saxton, poznat i kao „tata bosonogog trčanja“ i Todd Byers, maratonac iz Sijetla koji je istrčao preko 100 maratona – bos.

– 8. decembra 2006. godine Nico Surings iz Antverpena postao je najbrži na 100 metara, trčeći bos na ledu sa rezultatom 17.35.

– 12. decembra 2010. godine, bosonogi trkači iz Indije organizovali su bosonogi polumaraton u Khargharu, a učestvovalo je 306 trkača.

Ovakvih i sličnih primjera je sve više u svijetu, a obzirom da po mnogim trendovima kada je trčanje u pitanju kasnimo par godina, ostaje da vidimo da li će se primiti i kod nas.

Vaši komentari