Piše: Valentina Đureković
Prolazimo kroz Gorski kotar, uživamo u prizorima koje nam otkriva priroda prepuna snijega, onako još sneno i sramežljivo pred izlazak sunca.
U Crikvenicu stižemo prije 8. Bura je obilježila subotu, odahnula sam kada sam shvatila da više nije toliko jaka. Pozdravljam more. S lakoćom pronalazimo parkirno mjesto, a ja u roku minute plaćam startninu i dobivam startni broj: 96 (organizacija super!). Odlazimo na kavu i čekamo 10 sati: početak utrke. Oko nas su se počeli skupljati drugi trkači, većinom stranci. Postaje živo i puno smijeha, a uzbuđenje se osjeti u zraku.
Prekrasna staza uz more
9:55, stojim na startu. Promatram oko sebe, nema nas puno (98). Vidim naše poznate maratonce i(ultra)maratonke te se automatski uključuje osjećaj dubokog poštovanja prema tim posebnim ljudima. Sretna sam jer dijelim ovaj trenutak s njima i s ostalim zaljubljenicima u trčanje. Otkucalo je 10, pištolj se oglasio i – krećemo!
Maraton počinje u centru Crikvenice, zatim trčimo prema Selcu, tamo se okrećemo i vraćamo u Crikvenicu pa put Dramlja. Nakon okretišta u Dramlju, vraćamo se u Crikvenicu pa sve ispočetka, još jedan krug. Staza je prekrasna, valovita, dosta se trči uz more, uživam u mirisu i u pogledu: dodatna okrepna stanica. U jednom dijelu trčimo kroz šumu, pokraj rijeke Dubračine i uz obrise Kotora: prizori su to od kojih uistinu zastaje dah.
Skoro nisam ni otišla na utrku
Završila sam za 3 sata i 49 minuta. Nije osobni rekord, ali sam prezadovoljna jer sam uspjela istrčati uz sve okolnosti, a pogotovo zbog činjenice da skoro nisam ni otišla na utrku. Zadnja tri mjeseca se borim s metatarzalgijom nastalom zbog nošenja cipela na petu (20 sati u komadu) i stvarno mi se svašta događalo na privatnom planu: od organizacije vjenčanja do preseljenja u naš novi dom te svega što ide s tim. Nisam stigla trenirati: rujan – gotovo ništa, listopad – nešto sitno, studeni – gotovo ništa. Na početku priprema u lipnju plan je bio Ljubljanski maraton u listopadu, no, to je, naravno, otpalo zbog trenažno lošeg rujna. Od bližih maratona na koje sam mogla otići, ukazao se Adria Advent Marathon u prosincu. Mislila sam da ću malo vratiti formu kroz listopad i studeni, a na kraju se ni to nije dogodilo zbog svih obveza koje su samo pristizale u ludom tempu. Dugo sam se borila sa sobom, otići ili ne otići, jer sam znala da nisam u stanju za osobni rekord koji sam lovila i htjela. Svaki korak me podsjećao na ozljede, a s druge strane, bilo mi je žao da ne odem nakon paklenog ljeta prepunog dužina. Ništa. Na dan utrke sam si rekla da ne mora svako trčanje biti savršeno. Ne mora uvijek biti sve ziheraški i ne mora uvijek sve biti osobni rekord. Odmah je sve postalo lakše i počela sam uživati u trenutku.
Problemi su se nizali uz stazu
Sretna sam jer sam unatoč svemu uspjela istrčati utrku koja je za mene zaista bila prava mala avantura. Od prvog do zadnjeg kilometra su me stopala ubijala. Omotala sam ih kinezio trakom, a trčala sam u tenisicama koje su mi velike i komotne tako da me ništa ne pritišće. U onima u kojima sam planirala i u kojima sam provela veći dio priprema, nisam mogla jer me previše boljelo. Bila sam užasno tužna zbog toga i to je bio još jedan faktor zbog kojeg sam htjela odustati od odlaska na utrku, ali eto, ove druge su spasile cijelu stvar, olakšale su mi bolove i hvala im na tome.
Na početku drugog kruga me uhvatio grč u desnom kvadricepsu koji nije popuštao ni par sati nakon završetka utrke.Također, drugi krug, pojava velikog žulja na lijevoj nozi pošto su mi tenisice ipak prevelike pa su iziritirale područje Ahilove tetive. Ne sjećam se kada sam posljednji put imala žuljeve zbog trčanja, možda na samom početku svoje amaterske trkačke karijere. Stajala sam na svakoj okrepnoj stanici, dosta se zadržavajući. Stanice su bile odlične i ničega nije nedostajalo. Pojela bih trećinu banane, pila izotonik i vodu, grickala kockice šećera i naravno, razgovarala s volonterima koji su bili fantastični. Mislim da sam 80-90% vremena trčala sama jer nas je bilo malo i iako mi je jako žao što na ovoj utrci nema puno više trkača jer je baš prekrasna, ispostavilo se da je odlično što nema nikog oko mene pa sam mogla imati i stanku za mokrenje. Kod jedne okrepne stanice, na cca. 32 km, sam stajala još duže nego kod ostalih jer sam čekala da mi jedan stariji gospodin volonter otvori gel (otišao je u kuću u neposrednoj blizini, valjda svoju, no spasio me i hvala mu na tome). Dosta puta sam krivo skrenula jer ne poznajem teren, a volonteri me nisu odmah uočili kako bi mi pokazali pravi smjer. Nekoliko kilometara prije kraja sam i hodala u par navrata i istezala leđa, a u cilj sam ušla sprintajući. Vrijeme je bilo idealno, barem meni, zubato sunce, a bura nije bila prejaka.
Duga bitka uz slavlje na koncu
Zaključak: presretna, oduševljena! Ovo je bila jedna velika i duga bitka od lipnja pa sve do same utrke, puna uspona i još više padova, ali ipak sam uspjela. Pobijedila sam sebe, pomaknula sam granice. Slavim. U glavi i srcu se već motaju misli o nekoj novoj utrci. Možda neka ultra?
Želim se zahvaliti cijeloj obitelji, članovima Sisačke Divlje Lige te svim suradnicima na ogromnoj potpori i ljubavi. Veliko hvala i za sve one koji me čitaju i prate: svaka vaša riječ mi je puno značila! Također, hvala organizatorima Adria Advent Marathona: bili ste odlični i samo tako nastavite, želim Vam još puno uspješnih maratona u godinama koje dolaze. Posljednje hvala ide kolegama s portala Moje trčanje: super ste i ostanite takvi kakvi jeste, svi vas rado čitamo!
Sve Vas voli Val!
Vaši komentari
