BITKA ZA MARJAN: Ups&Downs splitskim strmopizdinama

Sve s nevjericom gledam prognozu, i nadam se da griješe. Šta ima, snijeg u Splitu?! U subotu popodne divno. Prvi sladoled ove godine, sunce, malčice naborano nebo, ali ne vjerujem mu ništa.

0
1373

Piše: Hanifa Terzić

Još uvijek stojim pri odluci da ću trčati u šorcu i topu. U prevodu, „gologuza“, i „golog stomaka“, kako moji drugovi vole reći.

Imam ja svega, ali odbijam ideju o jakni i rukavicama, Jasa i Dinči me opraše na ruke da nisam normalna. To veče prohodasmo po onom vjetru, ukočila se kao što ni u Sarajevu nisam odavno. Kaže Jasa, sutra će ti bit 5-6 stepeni hladnije od ovoga, pa vidi šta ćeš.

A šta ću, izgleda da ću se morati obući. Baš mrzim puno opreme. Uglavnom smetam sama sebi kad trčim, a suvišne krpe mi toliko idu na živce, da bih ih pojela od muke.

Horor cvekla

Tako smrznuta mislim šta će bit s mene sutra, i žao mi što ne dadoh više kuna u crkvi kod onog Sv. Ante (meni se sve crkve tako zovu, zbog one ljepotice na Bistriku), danas kad sam obilazila. Kažu, 350 ljudi iz Sarajeva. Složno smo odlučili izbjeći tu gužvu. Za posljedicu smo imali padanje s nogu od hodanja po gradu, tako da nađemo pizzeriju koju niko od trkača nije našao. OK su meni trkači, samo ih ne volim sretati u velikim grupama. Runningcrowds. Nabasala sam na tekst o tome jedan od onih dana kad sam u polusnu jela cveklu. Mrzim cveklu, više nego bilo šta drugo u biljnom svijetu. Pročitala negdje da je to prirodni doping. Pošto za pravi doping nemam muda… Ne zbog kontrole, jer nisam zanimljiva nikome u tom smislu, nego me strah da ne riknem.

Tako pasem mrsku cveklu kad sam već gotova zaspati, da propustim bogatstvo ukusa i mirisa. Sve sa himalajskom solju. Rosa. Pakovana u Italiji, ali direkt s Himalaja. Sto posto! Zbog ovog dopinga mi svaka spavaćica izgleda ko da je s porođajne klinike. Živim cvekla horor, i sasvim malo se nadam da nečemu vrijedi ta patnja.

Sektaška mržnja

Ima to. Nisu klubovi. Više kao sekte. Nošene zajedničkom emocijom, poistovjećivanjem individue sa idejom grupe, predavanjem ličnosti višem cilju koji diktira grupa, ili pojedinac s dobrim namjerama. Počelo u Njujorku, i zarazilo svijet. Idemo ukorak sa svijetom. Pričam s drugovima iz Srbije i Hrvatske, ima i kod njih. Ko malo mi lakše što nismo najgluplji.

Prvi put kad sam se susrela sa grupom, bila sam oduševljena. Mnogo dragih ljudi, svi dijele istu strast prema sportu, ja se raspametila od sreće što to postoji. Pet minuta kasnije sam htjela bježati. Veli cura, fina, pametna cura,

 – MI “tog i tog” ne volimo.

Nema sumnje da sam u tom momentu imala izraz lica kao da mi nisu svi kablovi u mozgu pravilno spojeni. Dvadeset odraslih ljudi. Pametnih, obrazovanih. Svi nekoga ne vole. Grupno. Nije to meni normalno, da ga jebeš.

Iskreno vjerujem da uvijek i svuda počne kao jedna lijepa priča. Dobre namjere. Afirmativno djelovanje pojedinca ili manje grupe. Onda dođe virus nekakav, i kreću ratovi zvijezda. Sa svjetlosnim Garminima. Borba za reach. Za svakog potencijalnog trkača. Ludilo raste i raste. Ljudi se mrze, a mnogi ne znaju zbog čega. Reklo i njima “tog i tog ne volimo”, i oni prihvatili. Zajebali ih influenceri. Ne pozdravljaju se na ulici.

Zbog jebenog hobija!

Mnogo vrijednih, pametnih i dobrih ljudi, a grupno djelovanje krajnje negativno. Gotovo svi koje znam su pojedinačno dobre osobe. Evo, moje znanje i skromni protok struje u glavi ne mogu da dokuče tu misteriju.

Ako je već situacija da te neko mora mrzit, bolje je ne birati stranu. Jedem tu cveklu. I trčim sama. Za svaki slučaj, da šta ne pokupim.

Prokleti snijeg

Kaže Igor, zajebala sam se što sam trčala na traci čitavu zimu. Sad nek krepam. Nije baš tako rekao, ali otprilike. Znam da sam se zajebala, ali bolje mi je da trčim ovu jednu trku da se smrznem, nego da se smrzavam pet dana u sedmici, čitavu zimu.

Makar da ne bude taj snijeg dok trčimo, pa kasnije nek pada. Klinac. Svanuo dan za bacit se sa sprata. Na glavu. Mrzim zimu. Prokleti snijeg pada već u 7 ujutro. Kažu, kod njih to atrakcija. Mogli su vala sačekat da mi odemo, ja ga nisam željna.

Pričam s Denzom o opremi minutu prije polaska. Priželjkujem da čujem ono što i ja mislim, a to je da krpe treba skidat sa sebe. Kaže, po nogama ti ne može biti hladno. 30sekundi prije izlaska iz kuće mi puca film. Skidam helanke, odbacujem rukavice, skidam majicu ispod jakne i ostavljam samo kratki top. Šorc, top i jaknica će biti dosta. Ako ne budu, mjauknuću, i nema veze. Ne može se više puta mjauknuti u životu, a kažu da je smrt od smrzavanja lagana. Samo zaspiš.

Narod izašao na cestu, nešto se vesele. Ne bih ti ja danas izašla ispod jorgana ni do druge sobe, da ne moram. Smrznuta voda ti pada po glavi? E, usranog ti veselja. Hajmo se mijenjat, komšija. Trajno.

Riješila sam da idem probat. Šteta tolikog treninga, da bar ne pokušam. Ni trunke ne sumnjam da će ispast naopako. Sigurna sam u to, kao što sam sigurna da ću se slomiti negdje na ovim klizavim pločama „ukrašenim“ pahuljama. Vjetar na nekim mjestima odnosi. Nemam kapu, normalno. Mrzim i kape. Bude mi vruće po glavi. Čitam nešto svoje. Tako ja sebi napišem stvari koje su me čupale kad sam htjela da odustanem od treninga, pa se kao nafuravam pred trku. Potez očajnika.

 – BelieveYou’reEnough.

Jesam li? Moram biti. Ili da uradim, ili da odem nazad u stan, spavati. Ništa između ovaj put. Biće teško svakako. Ako idem blizu granice, patiću. Ako idem lagano, opet ću patit na ovakvom danu. Nema komfora danas u Splitu, nikome. Čekajući start počinjem da se brinem za ruke. Već su mi utrnuli prsti, možda sam ipak trebala ponijet one rukavice. Na zagrijavanju oko starta kontam da nije nemoguće da me vjetar baci u more, pa se držim malo podalje. Ne bih da osvanem u crnoj hronici Slobodne Dalmacije. Ovo je već sve skupa takvo ludilo, da počinjem da se smijem. Nema od mene ništa danas, ne znam što sam došla uopšte. Moja očekivanja su na nula nadmorske visine, nula stepeni, nula rezultat… Tiho se nadam da ću ipak preživjeti, i vidjeti svoje najdraže neki od narednih dana. Ali riješila sam da se ovdje može i umrijeti lako. Ok mi je to, smrzla mi se glava, više ne mogu da pokrenem misli za sekiraciju. Sve funkcije off, samo mi noge još trebaju.

Danas se može i bit budala

Kontam o klizavom prvom kilometru, i voljela bih da se ne slomim odmah na početku. Bilo bi lijepo. Odlučila sam da ću trčati max gdje mogu, i odmarati na klizavim dijelovima. Znam da će me slomiti te izmjene tempa, ali nekako mi se ne lome noge, žao mi mene. Vernes, Jasa i ja skupa na startu. Skačemo i pjevamo. Inače se lijepo ponašamo, ali danas je dan za halaliti se sa svijetom. Danas se može i bit budala, svejedno je.

Krećemo. Ode narod naprijed kao da ih je neko ispalio. Valjda se smrzli pa jedva čekali da krenu. Ja pažljivo, opterećena strahom da ću pasti. Klizavo je jako. Prvi kilometar 4:45. Ne brine me to. Znam da ima još dosta vremena da se nadoknadi. Pretiču ljudi, ja se držim sa strane, da me neko ne gurne. Samo ostati na nogama, za početak. Mnogo poznatog svijeta. Pola Sarajeva je u Splitu danas, a ima i nekih drugara iz komšiluka koje mi je bilo drago vidjeti. Ne zanima me gdje je ko, došla sam da se tučem sa satom i sa stazom. Dobila sam trećeg protivnika – hladno vrijeme, i već mi je puna kapa. Koju, naravno, ne nosim. Nek je svima sa srećom, onima ispred, i onima iza. Ja sad moram da dišem. Drugi km spuštam na 4:30, puls prihvatljiv, i nekako osjećam da će to ići. Nisam u životu koristila hr monitor. Ja to sve po disanju znam, dokle sam napaćena, i koliko ću tog tempa izdržati. Još 3-4km se krećem oko 4:30, i smijem se u sebi. Kontam, idi budalo! Praviš istu grešku kao desetine puta ranije. Samo se ti zaleti dobro. Kad rikneš, pace 5 će ti biti nemoguća misija. Naime, tempo treninge sam radila na 4:40-4:35, znam da ovo ne može dugo. Srljam kao da trčim prvi put. 7-8-9 između 4:19 i 4:25. Nisam spremna za to, ni blizu. Odlučila sam da ću rizikovati sa divljanjem, jer me kasnije čeka ono brdo, i tu ću prirodno usporiti. Malo me #%$! gravitacija, šta ću. Cener 44:29. Najs! Za 5km ću gorit ko ona baklja ’84. na Koševu.

Poravnila sam, šta me briga

Navlačim rukave jakne preko promrzlih prstiju, ali mi je drago što sam ostavila rukavice. Bolje da se malo smrznem, nego da se puno nerviram. Dobro je da smo se odmakli od mora. Znajući mene, mogla bih se okliznuti kao u crtanom, i nekako završiti u ledenoj vodi. To mi se baš nikako ne bi svidjelo, ali liči na mene, i moji prijatelji se ne bi iznenadili da čuju takvu vijest. Zbog gledanja u sat, i spoznaje da idem brže nego što bih trebala, počinjem osjećati umor. Baš me pokosilo u trenutku. Sjetim se teksta koji sam čitala nedavno, koji predlaže da se oslobodimo okova pejsa, i da trčimo onako, po osjećaju. Popričamo ja i ja, i objasnim si da nije normalno da sam prije dvije minute trčala sa lakoćom, a sad mi teške noge. To ide postepeno. Opteretila se satom. Natjeram se da pustim kočnicu u glavi, ići ću dokle može. Lagano usporavam prije stadiona, ali držim se, i imam kontrolu. Ustvari me jako motivira onaj Marjan. Sve prije kontam, ideš, ovo je još lako. E, kad sam se počela penjati, to je to. Ovo je najjači udarac Splita, samo naprijed, bilo kako… Sedamnaesti čitavih 5:04 na satu. Usput me sustiže Hastor, kaže, hajmo.

 – Haj ti, eto mene.

Ne mogu. Umorna sam, i brdo je. Ne mogu i neću. Uštedila sam prije, hoću da odmorim. Hoću da se poštedim ovdje, i da jurim naniže koliko ima života u meni. Zajeb u tom naniže dijelu je prejak vjetar. Gura me nazad, doslovno. Smiješno mi, imam osjećaj da bih mogla samo stati u mjestu, nageti se naprijed, i da bi me vjetar držao da ne padnem na nos. Suze mi oči. Ustvari, izljeva se more slane vode iz očiju, jer mi taj vjetar nanosi neko smeće u lice. Nervira me, ne mogu da gledam. Sad sam umorna, nije umišljanje. Ali znam da je to desetak minuta maksimalno, i da toliko mogu uvijek. Oko 4:35 jedva, a nizbrdo. Odjednom mi je hladno. Prvi put od starta osjećam koliko je hladno. Hvata me panika pri pomisli na ciljno klizalište. Jedna od noćnih mora mi je da se na utrci prostrem ko pita pred samim ciljem. Mnogo puta sam sanjala taj san. Ako se ikad ostvari, danas bi mogao. Sva sam ukočena od straha da ne padnem. Vidim kapije, prisjećam se razočarenja na ovom mjestu 2016. Ono kad sam pila do 2 ujutro vino marke „petrolstation“, pa izašla trčat po Splitu. Te godine sam psovala čitavih 21km. Šta psovala, lajala ko keruša, sve se svijet obazirao na mene. Nije to bio polumaraton. To je bilo 21.100m stipl. Sama sebi podapinjala. Pa onda 2017. kad sam promašila lični cilj za 6 sekundi, i bila u isto vrijeme sretna i razočarana…

Znam da će danas biti dobro. Danas će sve biti bolje nego što sam mislila.

Ja vam nikad ne znam gdje trebam stati. Ima onih kapija tristo, nemam pojma na kojoj je finish. Piše to, ali jašta ću gledat pod noge, žurim. Nema više kapija, znači završila sam. Kašljem kao konj. Ubio me onaj vjetar u pluća.Vidim Bera Grilsa dobrog, završio odavno. Dolazi Jasa, prekucao i on. Meni se sad opet trči. Samo me ruke bole. Od zime. Sretna sam. U Splitu ne može biti loše. U Splitu živi magija.

Vaši komentari