NIKOLA ČUIĆ: Još pure papati za 1:19:59

Piše: Nikola Čuić

Prvi je dan ožujka, snijeg je obijelio čak i Mostar.

Pade mi napamet ono bezbožno stanje 2012. kad je također viđen snijeg u Mostaru i kad su prodavnice izgledale kao setovi apokaliptičnih filmova, stoga sam pošto – poto pohrlio u obližnju prodavnicu po zalihe hrane da me kasnije – u slučaju da snijeg padne još katastrofična 2-3 cm – ne dočekaju kilometarski redovi s ljudima koji su svašta voljni učiniti za još jednu Argetu i Posebnu salamu.

Trčanje ili oporuka?

Razmišljao sam o odlasku na trčanje, danas bi po rasporedu bilo 16 km umjerenim tempom, ali osjetim blagu neugodu u vanjskom dijelu desnog koljena pa mi je raspoloženje takvo da radije razmišljam što ostaviti u oporuci jer, evo, drugi dan nisam trčao i osjećam se kako se Bora Čorba osećao u Gastarbajterskoj. Nije mi preostalo ništa drugo nego tuliti za laptopom i moliti sve stare i nove bogove da se što prije vratim trčanju. Još kad se uzme u obzir da sam u svojoj uskoro jednogodišnjoj trkačkoj karijeri imao točno dvije „ozljede“ koje su me udaljile ukupno pet dana od trčanja, ne mogu se nazvati baš strpljivom i iskusnom osobom u ovom neslavnom dijelu trkačkog života i jasno je što zazirem od svakog izbivanja duljeg od tri dana. Naravno, odmah su prisutne najcrnje misli: „ajme, samo ne koljeno, slijedi višemjesečno izbivanje, javi svima da si u totalnoj banani, život ti se raspada, idi u najbližu prodavnicu, uzmi Quattro sladoled i uz Titanic utopi i svoju tugu…“. Guglanje i YouTube tad su ti najbolji prijatelji, čitaš i gledaš iskustva drugih ljudi, upoznaješ se s nekim dugim i kompliciranim medicinskim terminima za koje se nadaš da si ih izbjegao. Jesam li takve sreće i ovoga puta? Vidjet ćemo za koji dan.

106kg? Vrijeme je nešto poduzeti

Da se vratim na trenutak na doba kad između mene i ljupkog Jabbe the Hutta nije bilo bogzna koje razlike. Nikad nisam bio pretjerano sportski tip. Kao i gotovo svako muško biće, nogomet je bio prisutan od malih nogu i uglavnom se sportski život vrtio oko toga, ali ništa aktivno. Tijekom srednje škole lova namijenjena za veliki odmor ostavljala se za originalni Gerrardov dres, a ponos igranja u istom pred frendovima nije imao granicu. Kasnije, kad se otišlo studirati, Gerrardov dres je počeo skupljati prašinu u ormaru jer je postao tijesan. „98 kilograma? Ma ništa je to, imaš ti visinu. Kol’ko si ono visok, 187 cm? Malo pripazit’ na hranu, jedno vrijeme izbacit’ slatko i k’o bog.“ Tako se razmišljalo 2016. godine, ali to jedno vrijeme nikad doći. U ne tako dalekoj budućnosti: „106 kilograma? Auu, krajnje je vrijeme da se nešto poduzme“. I bi tako. Dotad ustaljenu prehranu zamijenile su naranče, jabuke, banane, žitarice, dvopek, zeleni čaj, krastavci, paradajz, zeleno povrće…, averziju prema fizičkoj aktivnosti zamijenila su dnevno dva – tri skleka, koliko se već moglo napraviti i – trčanje. To nezgrapno, dozlaboga nepravilno i zadihano trčanje počelo je negdje krajem ožujka/početkom travnja 2017. godine. Vidjevši da mi trčanje leži više od svih tjelovježbi kombinirano, stvari su bile jasne, s tim da su one klasične vježbe ostale prisutne. Kilogrami su se lagano topili, 15-20 minuta trčanja mijenjali su nešto dulji vremenski intervali. Prvi „opipljiv“ napredak bilo je trčanje 10 km bez zaustavljanja. Danima sam ponosno društvu opisivao koliki je zapravo pothvat bio istrčati 10 km za 56 minuta, nisam imao pojma o vremenima, tempu i bilo čim vezanim za malo aktivnije trčanje.

Prvi polumaraton i ljubav je rođena

Tijekom ljeta nastavio sam s trčanjem i polako ulazio u svijet trčanja određenim tempom, laganog trčanja, intervala, dužina itd. Još uvijek to nije bilo ništa ozbiljno, gotovo svaki dan 8-12 km, brzina nije bitna. Prva utrka je bila koncem kolovoza u Travniku, trčalo se 5km. Na kraju 20. mjesto i vrijeme 20:02. No, sve su misli bile uprte prema Sarajevu jer sam se ranije prijavio na polumaraton. Prvi polumaraton i ljubav je rođena. Vrijeme i plasman bili su nebitni, nikad prije nisam trčao ni blizu 21 km, 16-ak je bilo pojam trčati, i to je bilo sa dva zaustavljanja. Ali nisam sumnjao da ga mogu završiti, i dva sata su mi se činila dovoljna, kamoli tri. Bilo je nekoliko stajanja tijekom utrke, hodanja, u „zid“ sam udario već poslije 15. km, nikad doći u grad s onog šetališta. Chip time 1:43:24. I 84. mjesto od više od 2000 tisuće ljudi. Wooow, pa ja sam na krovu svijeta!

Kilometri su se gomilali tijekom jeseni i zime, u kalendar su za proljetni dio sezone upisani Split, Zagreb, Mostar i Banjaluka, ove utrke na 5 i 10 km ne brojim, to je malo jači trening. Na jesen će biti Sarajevo i još jednom Zagreb. U otprilike godinu dana razlike, onoj sarajevskoj pridružit će se (nadam se) još šest polumaratonskih medalja. Šest novih iskustava, šest novih vremena, plasmana i svega što nosi jedna utrka. Prva je po rasporedu bila u Splitu. Sramežljivo sam gajio nadu da mogu ići ispod 1:20, split-time poslije pola puta bio je obećavajući, apetiti su rasli, ali onda me stigla bura, uzbrdica poslije Poljuda i općenito spoznaja da ipak još malo treba raditi i da bi skok sa 1:43 na 1:19 zbilja bio pretjeran. Na koncu sam se morao zadovoljiti sa 1:24:55 i 53. mjestom. Upoznao sam stazu, iskusio trčanje po splitskoj buri i još jednom osjetio čar trčanja pored drugih ljudi koje je mentalno puno lakše nego kad čovjek samostalno klipše iz dana u dan. Još se treba vani brusiti za 1:19:59, ali doći će i to ubrzo, prvo uživati u Zagrebu i još jednom iskustvu.

Vaši komentari