Splitska 24 sata između Gripa, Poljuda i najlipše staze na svitu i okolici

“A šta... vi došli da trčite? Gdje to?”, pita nas jako ljubazna gazdarica soba u Gundulićevoj. Svjesni smo trkačke priče u očima netrkača – ko je još čuo za Splitski polumaraton.

0
1044
Foto: Studio Blagec/Split Half Marathon

Piše: Ersan Bijedić

Profa Dražen i ja (iz krnjeg sastava “Moje trčanje” tima) okrećemo temu na Hajduk.

Idemo se smjestit pa moramo na Gripe podići startnine i onda na Poljud gledat ‘svetinju’. “Sad ću vam ja pokazat kud ćete”. – “Ne brinite Elena, imamo google mape”. – “Ma kakve mape, pogledaj vamo kroz prozor, ideš pravo do one zgrade sa crvenim krovom, skreneš desno pa onda…” Old skul.

Poslije Expa na Gripama idemo pješke na Poljud, Elena nam je rekla da nema smisla koristit gradski prijevoz, to je samo 35 minuta hoda. Na ulazu smo u priči sa zaštitarima. “Ja san ti zadnji put gleda Hajduka 82.-e. Kad nauče igrat, opet ću.” – “Znači dok je još Baka igro?” – “Je, protiv Hamburga” – “A Asanović krajem 80-tih ništa?” – “Jedino san mu onaj lakat zapamtija”.

13.000 ljudi na Poljudu, Hajduk u nizu od 8 utakmica bez poraza. Dobije ih Slaven koji u 30 utakmica nikad nije pobijedio u Splitu. Loš dan za gledat frustriranog Ohandzu i društvo. Bura steže u subotu večer i već je jasno da će bit gadno na startu u nedjelju u 9. Prešli smo ukupno 12 kilometara, nije loše, znali smo dan pred maraton radit pješački polumaraton.

Ne vjerujem da se iko prema startu u nedjelju kretao s puno entuzijazma. Hladno je, a bura šiba i to je ono najgore. Budi strepnju. Ali u tom slivu prema rivi srećemo kolegu trkača koji priča: “Ma lako ću što je hladno, nego držim kafić pa sam pio jutros do 5 sati. Ovi moji lijepe slike iz kafane na Instagram, a ja uzalud pričam o polumaratonu. Nisu mi vjerovali da ću stvarno trčat.” – “Drži se ti onda okrjepnih stanica”. Lako je za nas.

Prvi Splitski polumaraton sa snježnim startom. Dok nisu bile zone, nisu mogli stokilaši krenut iz prvog reda. I to je novo. Neki pričaju da odustaju od rezultata jer je hladno i bura. Od rezultata odustaje samo ko nije trenirao.

Evo 58-godišnji Drago Paripović ima spori start, baš je dobro pratit ga ovih 2 kilometra. Ili kilometar i pol? Poslije okretanja na 5. kilometru kreću valovi sa puno nizbrdice i ja sam nekih 5km na tempu 3:48. Znam da će me to kasnije dohvatit, ali džaba, opet se besmisleno nadam da neće. Trčimo na 0 do 1 stepeni uz buru koja daje osjećaj da je minus 3 – 4, ali u trku nije tako strašno i može se ići dosta jako. Skoro maksimalno. Na 7. kilometru Jasmina Ilijaš staje udesno i ljutito baca rukavice sa strane jer treba zavezat pertle. Dosta frustrirajuće. Kad kupujem patike, obavezno provjerim koliko se stabilno drže pertle. Iako nikad nisi siguran. Sve je relativno u trčanju.

Vjetar u prsa ponegdje otežava, a bio je nezgodan u vojnoj luci Lora i posljednjem kilometru na rivi. Sve nas poslije poljudske atletske staze čeka dosta uspona, posebno između 15. i 17. kilometra. Tu pored mene prolazi Mađarica Tunde Szabo, uz brz topot koraka kao da je taman odlučila startat, a mahnula je i Mariji Vrajić. Negdje na 17. – 18. kilometru trkače iz sve snage bodri direktor Dubrovačkog polumaratona, Alen Bošković, nabacuje baš kao da je ‘time out’ pred zadnji napad finala olimpijskog vaterpolo turnira. Svaka čast. Ali nije bilo efekta. Poslije ovakvog uspona ne mogu više vratit tempo ni na spustu prema cilju. Na kraju 1:24:27, bolje za oko pola minute nego prošle godine. Profa je svoje odradio meraklijski i po trenutnom stanju forme (1:50:22). Kako ćemo sad na ljetnim gumama kući? Aj ća.

Vaši komentari