VINKO POKRAJČIĆ: Sramota je da moji rekordi nisu oboreni skoro 40 godina

Piše: Ersan Bijedić

Kao tadašnji reprezentativac Jugoslavije i višestruki državni prvak, 1981. godine je proglašen i za najboljeg sportistu Bosne i Hercegovine u konkurenciji veličina poput Safeta Sušića, Mirze Delibašića, Marijana Beneša, Predraga Pašića, Dragana Kusmuka…

Danas živi u Ljubuškom, i nije bio previše rad odazvati se da priča za medije. Pokušao sam istaći da poštovanje i pažnju svakako zaslužuje sportista koji pet državnih rekorda drži tako dug period.

– To nije zanimljivo, to je sramota da ti rekordi nisu oboreni skoro 40 godina, spremno je odgovorio Vinko Pokrajčić.

– Ja bih volio da su svi ti rekordi poobarani, to bi značilo da je sport napredovao, dodao je.

Test kod Lea Langa

Da bi se prisjetio svih rezultata i takmičenja na kojima je nastupio poslužio se bilježnicom.

– Dvije bilježnice sa rezultatima su mi ostale zapaljene u ratnom Sarajevu, jednu sam iznio i mogu se prisjetiti nekih stvari, kaže Pokrajčić koji je svoje najveće uspjehe ostvario kao član Atletskog kluba Sarajevo.

Ipak nije prvo testiranje imao u Sarajevu, već u Zagrebu…

– Bilo nas je sedmero djece u porodici, sve nas je bilo teško školovati. Tako sam negdje poslije osmog razreda bio predodređen da polako prikupljam papire i idem u Njemačku raditi da bi drugi imali bolje uslove za školovanje. Ali Tomislavgrad je poznat po svatovskim trkama. Ja sam na par tih trka nastupio i uvijek pobjeđivao. Dobiješ za nagradu negdje košulju, negdje sto maraka. Zahvaljujući tim pobjedama sam otišao u Zagreb na testiranje kod pokojnog Lea Langa koji je nekad bio najbolji trener na svijetu za srednje pruge. Pisao je čak planove za srednje pruge Istočnoj Njemačkoj i bio trener Veri Nikolić kad je ona trčala svjetski rekord na 800m, prisjeća se Pokrajčić.

“Štoperica mi je ispala iz ruke…”

Na testiranju je trčao na 60m i na 1.000m.

– Meni direktno nije rekao, nego je Leo Lang dao izjavu za novine pokojnom sportskom novinaru Vilku Lunceru: “Štoperica mi je ispala iz ruke kad sam vidio šta se krije u tom djetetu”. Međutim kako meni to nije rečeno, ja sam se vratio u Tomislavgrad, a oni me nisu zvali. S druge strane jedan mi je rođak služio vojsku u Sarajevu, bavio se malo trčanjem i poznavao trenera AK Sarajevo, Lazara Ćirovića. Napisao je pismo treneru i obavijestio ga o meni, a trener me pozvao u Sarajevo. Par mjeseci poslije Zagreba sam otišao u Sarajevo na testiranje, a to je bila trka državnog prvenstva na 3.000m za mlađe juniore. Lazar mi je rekao: “Sine, ti trči s njima dokle možeš, kad ne mogneš, ti stani”. Ja sam trčao do zadnjih 300m pa mi on veli: “Idi ti sad ako možeš”. Kako mi je to rekao, ja iziđem na čelo i ubjedljivo pobjedim u trci od 15 trkača. Odmah su mi dali trenirku, sprinterice, na meni piše AK Sarajevo, i to je odmah presudilo da ostanem u Sarajevu. U međuvremenu mi je gore i sestra upisala studij i ostao sam u Sarajevu do rata.

Peti rezultat u svijetu za juniore

Po dolasku u AK Sarajevo odmah je potvrdio posebnu nadarenost i bio višestruki juniorski prvak i rekorder Jugoslavije na 800m i 1.500m.

– Kad je rekord na 1.500m bio 3:47, ja sam trčao 3:44 u Gorici pa onda 3:42 u Atini i to je bio peti rezultat u svijetu za juniore te 1977. godine, priča Pokrajčić.

Već te 1977. godine je dobio nagradu “Sreto Šćepanović” za fair play.

– Te godine sam ušao u juniorsku reprezentaciju Jugoslavije u krosu. Imali smo kros u bugarskom gradu Šumenu. Preko noći je pao snijeg, a sutradan smo trebali trčati u prirodi. Bilo nas je puno, po šest članova je imala svaka reprezentacija, i u toj gužvi na startu neko mi je stao na sprintericu i izuo mi je. Tad sam po snijegu na trci od 4.000m, trčao bos 3.600m, pobijedio i postao prvak Balkana. To je svima bilo nevjerovatno jer su mislili da će mi se noge smrznuti. Zahvaljujući toj trci sam dobio nagradu “Sreto Šćepanović”. Iste godine sam na stazi bio prvak Balkana na 1.500m i 5.000m u Bukureštu, a sljedeće 1978. godine prvak Balkana na 1.500 i 5.000m u grčkoj Kavali.

Tu se oprobao i na dugim prugama (5.000m) iako mu to nije bio plan.

– To je bilo zahvaljujući tadašnjem selektoru Dani Korici. Lično nisam baš bio zainteresovan jer sam bio prvak na 800m i 1.500m. Međutim da bi donio više bodova reprezentaciji uvrstio me u obje trke i ispalo je dobro.

Iste godine je bio i finalist juniorskog prvenstva Europe u Donjecku na 1.500m.

– U Atini sam istrčao 3:42 i s tim rezultatom otišao na to prvenstvo pa se očekivala možda i medalja. Ali zahvaljujući malo lošoj taktici, jer sam se zaletio za jednim Fincem, i onda “malo puk’o”, nisam uzeo medalju koju sam očekivao. Po rezultatu sam trebao biti barem treći jer je to bio peti rezultat u svijetu za juniore (3:42).

Rezultat sa Univerzijade

Nije se zaustavio na dobrim rezultatima u juniorskim danima, bio je i višestruki seniorski prvak Jugoslavije na 1.500m i 3.000m stipl. A njegova najuspješnija godina je bila 1981.

– Te godine sam na prvenstvu svijeta za studente, odnosno Univerzijadi, bio drugi na 1.500m. Pobijedio me Marokanac Said Aouita, koji je iza toga oborio sve svjetske rekorde od 1.500m, milje, 2.000m, 3.000m, 5.000m. Otad su zemlje Magreba preuzele primat u trčanju na srednje pruge. Iza njega je došao Noureddine Morceli (Alžir) pa Hicham El Guerrouj (Maroko)… Said Aouita je završio sa 3:29 na 1.500m i to je stvarno bilo strašno… Te 1981. godine sam istrčao taj rekord BiH (3:39.83) koji nažalost i dalje stoji. Tad su samo tri trkača iz Jugoslavije trčala ispod 3:40, osim mene Dragan Zdravković i Boško Božinović.

Rezultat sa Univerzijade smatra svojim najznačajnijim u karijeri.

– I sad to držim kao svoj najvrijedniji rezultat. Ušao sam i u seniorsko finale na Europskom prvenstvu u Atini 1982., bio među 12 najboljih, ali ipak mislim da je ovo moj najjači rezultat, smatra Pokrajčić.

Kao značajan rezultat izdvaja se i nastup 1982. na četveroboju nacija u Karlovcu, gdje je pobijedio na 3.000m stipl u susretu sa Englezima, Norvežanima i Fincima. Godinu kasnije je trčao u Helsinkiju, i u konkurenciji trkača osam reprezentacija, bio treći na 1.500m.

– Tad je pobijedio Steve Ovett na 1.500m, a Sebastian Coe na 800m, dodaje Vinko.

Od 1985. slijedi blagi pad

Uslijedio je 1985. odlazak u JNA i prekretnica…

– Nisam baš bio tretiran kao reprezentativac, radio sam sve što i drugi, tako da sam dobio tešku upalu pluća sa indicijama na tuberkulozu. Na neki način to je već bio kraj karijere jer nije zgodno kad oboliš na plućima. Kad sam izišao iz vojske 1987. godine sam još bio prvak Jugoslavije u Ljubljani na 1.500m, a već 1988. godine počinjem pomalo raditi kao trener u AK Sarajevo jer moj trener Lazar Ćirović iz Aranđelovca odlazi nazad za Srbiju pa je ostalo upražnjeno mjesto. Pomalo sam nastupao za klub i radio kao trener sa mladima. Imao sam i juniorskog prvaka na 800m Zvonku Bjelkanovića, juniorsku prvakinju Amru Mehdić, a već godinu – dvije kasnije je došao rat.

Atletika u Ljubuškom

Sa porodicom je napustio Sarajevo, prvo se vratio u Tomislavgrad, pa živio u Kupresu, Drvaru, Čapljini i konačno Ljubuškom.

– U Ljubuškom su me uzeli za trenera. Napravljena je na stadionu Babovac tartan staza koja jedina od Sarajeva naovamo ima IAAF certifikat i urađena je po svim propozicijama. Deset godina je stvarno dobro išlo jer tog sporta prije nije bilo u Ljubuškom. Imali smo nekoliko prvaka BiH i Hrvatske u mlađim uzrastima. Međutim čim ti mladi atletičari završe srednju školu odlaze u veće gradove za fakultetima pa sam vidio da ne mogu napraviti nešto više. Jedan od takvih je i moj sin Ante koji je bio prvak Hrvatske na 1.500m (Ante Pokrajčić je danas jedan od najboljih polumaratonaca iz BiH i možete ga susresti na velikom broju trka u regiji, op.a.). Trebao je ići na juniorsko prvenstvo svijeta i kad je bio na pragu da ispuni normu, dobio je mononukleozu. Posebno mi je međutim drago da od te ekipe koja je kod mene ušla u atletiku, među njima sad ima više od 10 – 15 visoko akademski obrazovanih.

Prije tri godine se ostavio trenerskog posla zbog zdravstvenih razloga.

– Vidio sam i da gubim atletičare sa starošću jer niko u Ljubuškom neće ostati radi atletike. Npr. Luka Šakota je trčao ispod 10.60 na 100m. Otišao je u Zagreb. On je bio praktično predodređen za rekordera, ali po odlasku više nisam mogao raditi s njim, osim ljeti. Osim toga i ljudi koji su podupirali klub su se zasitili. Žao mi je što klub više ne radi u tom obujmu i nadam se da ove mlade snage ipak neće dopustiti da onakva atletska staza propadne, da će se reanimirati. Ako krenu, moj bi im savjet bio da ne idu sa ambicijom da naprave šampione kako sam ja htio, nego da im u startu bude cilj da to bude što masovnije, da djeca nisu na ulici, nego na stazi. Trčanje je postalo popularno i to treba forsirati. A ako se dogodi šampion, dobro došao. Nek su oni samo zdravi i da imaju lijepe navike, zaključio je Vinko Pokrajčić.

Najjača disciplina mi je bila 1.500m

Kao svoju najjaču i najdražu disciplinu ističe 1.500m, iako je pred kraj karijere prešao na 3.000m stipl.

– U to vrijeme je Steve Ovett bio svjetski rekorder. Ja sam preferirao njega, drugi su volili Sebastiana Coea. On je bio lagan kao perce, a ja kako sam malo ojači trkač, više mi je imponirao Steve Ovett koji je bio krupniji i snažniji. Tu bih najviše volio da mi se obori rekord jer mislim da mi je to najjači rekord. I sina Antu sam forsirao u toj disciplini. On je dobro trčao kao junior, ali nikad nije išao ispod 3:50. Žao mi je, jer bi onda znali da je atletika otišla naprijed.

Žalosno je gdje je sad AK Sarajevo

Nekadašnji AK Sarajevo je imao niz izvrsnih atletičara.

– Posebno mi je žalosno da jedan takav klub kao AK Sarajevo danas maltene ne postoji. To ne mogu vjerovati. A imao je takve šampione… Od nas su bolji bili samo Crvena zvezda i Partizan. Bili smo u rangu Dinama iz Zagreba, Kladivara iz Celja, ASK-a iz Splita, uvijek smo se borili za to treće mjesto. Sead Kondo mi je nedavno pričao i ne mogu vjerovati da je klub sa toliko legendi došao u poziciju da se ne može nositi ni sa lokalnim klubovima.

Duvanjski trkači

Kad se spomenu trkači iz Tomislavgrada, osim Pokrajčića posebno nama mlađima je najbolje poznat Islam Đugum, bh. olimpijac iz Atlante 1996. On je također iz Duvna stigao u AK Sarajevo.

– Đugum je iz Oplećana kod Tomislavgrada, njega je u klub doveo moj brat sa kojim je bio zajedno na studiju. Karijeru je počeo kod istog trenera kao i ja, Lazara Ćirovića.

Ali nisu samo oni bili trkači iz Tomislavgrada…

– Simo Važić je trčao za Kladivar Celje. Nisam ni ja znao za njega dok mi nisu objasnili da je iz Duvna. A on je bio na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine, također je trčao srednje pruge. Osim njih, Ivan Ivančić, iz Grabovice kod Tomislavgrada, je bio rekorder Jugoslavije u bacanju kugle, a poslije je postao trener Sandre Perković kad je bila prvakinja svijeta i olimpijska pobjednica. Iz Tomislavgrada su i boksači Pero Tadić, nosioc medalje sa Europskog prvenstva i Damir Škaro. Ta sredina ima dobre talente, ali nema uslova.

Žal za Olimpijskim igrama

Jedan je od izuzetnih atletičara koji ipak nije imao čast pojaviti se na Olimpijskim igrama. Upravo to je ono za čim jedino žali od svega u sportskoj karijeri.

– Najviše mi je žao što sam bio u tri ciklusa olimpijski kandidat i uvijek mi je malo falilo za normu. Npr. norma je bila 3:41 za Moskvu 1980., ali sam to istrčao tek sljedeće godine pa je onda opet nisam potvrdio do 1984. i Los Angelesa. Već za Seul 1988. sam vidio da neće ići. Žao mi je da nisam bio učesnik Olimpijskih igara jer mislim da je to san svakog sportiste. Ne osvojiti nešto, nego samo biti učesnik OI, jer mislim da je to vrh vrhova.

Bh. sportisti mogu puno bolje

Atletika nekad i sad…

– Sistem se promijenio. Klubovi su prije, ako imalo vrijede, dobivali podršku, međutim danas se sve svodi na pojedinca. Koliko to ima svoje prednosti, ima i mane. Danas ako hoćeš biti vrhunski, moraš sve zaboraviti i posvetiti se samo tome. Dokaz toga su porodični uspjesi, recimo Janica i Ivica Kostelić, Blanka Vlašić… da im nije porodice, nikad ne bi bili to što jesu. Nisam siguran ni za Novaka Đokovića. Međutim što se sve izdogađalo na našim prostorima, dobro je da imamo ljudi da im je uopće stalo do sporta, a kamoli da pričaju o vrhunskom sportu. Ipak nije stao život, a mi imamo genetske predispozicije da u svim sportovima BiH bude puno bolja nego što jeste. Ako je Bosna prije 40 godina mogla biti prvak Europe u košarci, niko me ne može uvjeriti da nemamo i danas košarkaše koji to mogu biti.

Pozitivno sam iznenađen rekreativnim trčanjem

Danas je malo respektabilnih atletičara kod nas, ali je sve veći broj rekreativnih, amaterskih trkača. Trčanje je postalo popularno…

– Iznenađen sam koliko je to maha uzelo. Otišao sam na par tih polumaratona i vidim da ljudi dolaze. U moje vrijeme se nije moralo plaćati startninu kad nastupaš na nekoj trci. A vidim sad ljudi dođu i plate da bi trčali. I mogu reći da sam pozitivno iznenađen. Drago mi je da je tako. I to trči staro i mlado. Nije cilj biti samo prvi, izgleda da je postalo prestiž i izuzetno mi se to svidjelo. Sjećam se da je moj kolega Sead Kondo u sezoni imao pravo istrčati samo dva – tri maratona godišnje. Nije smio više. A sad vidim trče polumaratone, maratone, 200km, znači ljudske granice ne postoje.

Kondo mi je bio uzor

Vinko Pokrajčić i bh. maratonski rekorder, Sead Kondo, su bili klupske kolege i cimeri.

– Gdje god smo bili na pripremama, bili smo zajedno u sobi. Bio mi je uzor u radu, odnosu prema treningu, ponašanju, odnosu prema reprezentaciji. Kao čovjeku mogu samo reći: “kapa do poda”. Mali rastom, ali izuzetno veliki kao čovjek.

Vaši komentari