Piše: Edina Harbinja
Trudnoća je često puna tuđih pravila: “stani”, “ne smiješ”, “nemoj se igrati”. A onda se pojavi žena koja mirno, odgovorno i uz podršku ljekara – trči. I to ne “do granapa”, nego do postolja.
Upoznajte Nerminu Kraljić-Harbinja: trkačicu koja je u trudnoći nastavila trenirati, trčati trke i pritom otvoreno govori o strahovima, tabuu, komentarima okoline (“Ispašće ti beba”), ali i o onome što se rijetko kaže naglas – koliko trčanje može biti sidro kad se tijelo i život mijenjaju.
1. Kako je izgledalo tvoje trčanje prije trudnoće – jesi li bila takmičarskog tipa ili si trčala više “za dušu”?
– Prije trudnoće moje trčanje je prolazilo kroz različite faze. Nekad sam trčala čisto „za dušu“, da se pokrenem, razbistrim glavu i imam redovnu fizičku aktivnost. U drugim periodima fokus je bio više na formi – da unaprijedim kondiciju, brzinu ili izdržljivost. A kad bih se prijavila za neku trku, onda bih imala i vrlo jasan cilj ispred sebe, pa su treninzi bili strukturiraniji i usmjereni baš ka tom nastupu. Rekla bih da je sve dosta zavisilo od životnog tempa, obaveza i trenutnog raspoloženja – nekad sam bila rekreativac koji uživa u kilometrima, a nekad prilično ciljano orijentisana.
2. Kada si saznala da si trudna, jesi li odmah znala da ćeš nastaviti trčati – ili si morala prvo “razgovarati” sa sobom, tijelom i ljekarom o tome?
– Kad sam saznala da sam trudna, nisam odmah bila sigurna da ću nastaviti trčati. Iskreno, u prva tri mjeseca me bilo prilično strah da radim bilo kakvu intenzivniju aktivnost, ponajviše zbog raznih informacija koje kruže i koje znaju zbuniti više nego pomoći. Upravo zato sam prvo morala razgovarati sa ljekarom.
Nakon tog razgovora dobila sam veliko ohrabrenje – rečeno mi je da je u redu, pa čak i preporučljivo, nastaviti sa aktivnostima koje sam i ranije radila, uključujući trčanje, samo uz prilagođen tempo i intenzitet koji odgovaraju trudnoći. To mi je dalo mir i sigurnost da slušam svoje tijelo i ostanem aktivna na način koji je zdrav i održiv u toj fazi života.
3. Kako su izgledali ti prvi trudnički treninzi? Strah, sumnja, sreća – ili sve pomalo?
– Prvi trudnički trening bio je prava mješavina emocija – malo straha, puno preispitivanja, ali i uzbuđenja. Zapravo, to je bila trka Igmanski cener na 5 km. Rekla sam svojoj ekipi da ću krenuti iza svih, vrlo lagano, i da ću – ako ne budem mogla istrčati cijelu dionicu – dio jednostavno prehodati. Iza mene su bila tri mjeseca pauze, pa sam se osjećala i dodatno van forme, pogotovo za brdo.
Na stazi se desilo nešto zanimljivo: adrenalin me je vukao da ubrzam, dok me strah stalno kočio i podsjećao da razmišljam – da li je pametno trčati po vrućini, da li je tempo prejak, hoće li ova aktivnost imati bilo kakav loš uticaj. To unutrašnje vaganje pratilo me skoro cijelu trku. Ipak, završila sam je – i to kao treća u kategoriji žena na 5 km (to su mi naknadno rekli pred proglašenje, jer ja na stazi od svojih misli, nisam ni bila svjesna koliko je žena ispred, a koliko iza).
Igmanski cener mi je bio ogroman podstrek – ne zbog postolja u kategoriji, nego zbog spoznaje da mogu nastaviti trenirati i da se uz slušanje tijela stvari mogu odvijati sasvim normalno.
4. Jesi li imala podršku – supruga, ljekara, grupe, trkačke zajednice – ili si nailazila na “zašto to radiš sebi i bebi”?
– Imala sam veliku podršku – od supruga, ljudi iz trkačke zajednice i moje Tito ekipe, ali i od ljekara koji me je savjetovao da ostanem aktivna i da se krećem. Posebno su me razumjeli oni koji su i sami u sportu, jer znaju koliko je važno ostati u treningu i za duh i za tijelo.
Ne mogu reći da nije bilo ni komentara usputnih prolaznika – tipa „Ispašće ti beba“, „Gdje ćeš s tim stomakom“ i slično… ali srećom, slušalice su tu da odrade svoj posao i filtriraju zvukove.
5. Kako se tvoje tijelo mijenjalo i kako si prilagodila trčanje tim promjenama? Tempo, dužine, oprema (npr. sportski grudnjak, tene, hidracija)?
– Kako je tijelo prolazilo kroz promjene, tako sam i ja morala prilagođavati trčanje. U početku, dok je stomak bio manji i dok promjene nisu bile toliko izražene, sve je išlo dosta lakše. Međutim, nakon petog mjeseca uvela sam dodatnu opremu – sportski grudnjak s jačom potporom i pojas za trudnice koji pomaže da se stomak rastereti tokom trčanja.
Često mi se javljao i ono što se u trudnoći naziva bol okruglih ligamenata – bol u preponama koji nastaje zbog istezanja ligamenata koji podržavaju rast maternice, a sama aktivnost ga je znala malo pojačati. U tim trenucima bih stala na par sekundi, smirila tempo i nastavila dalje.
Birala sam da trčim ujutro, sa praznim mokraćnim mjehurom, jer je tada bilo mnogo lakše (trudnice će ovo najbolje razumjeti), a nakon treninga bih nadoknadila svu tečnost i nutrijente. Preporučena maksimalna dužina od strane ljekara bila je 10 kilometara, pa sam pratila plan svoje trkačke grupe uz prilagodbu – kada su oni imali dužine, ja bih ostajala na 10 km, a eventualno bih dodala još kilometar–dva hoda.
Sva trčanja bila su laganog tempa, bez intervalnih treninga.
Početkom 32. sedmice, po savjetu ljekara, ušla sam u fazu mirovanja – isključivo zbog težine stomaka, kako bi se izbjegao bilo kakav rizik pritiska stomaka i eventualna opasnost od prijevremenog poroda.
6. Jesi li imala periode kad nisi mogla ili nisi željela trčati, i kako si to prihvatila?
– Nakon što sam dobila odobrenje ljekara i kada sam se oslobodila početnog straha, nisam imala problem sa voljom ni željom za trčanjem. U tom smislu, najveća prepreka nije bila fizička nego psihološka – trebalo je prihvatiti da se tijelo mijenja i prema tome se prilagođavati.
7. Kako si balansirala odmor i aktivnost – jesi li slušala tijelo ili planove?
– Tijelo je nekako pratilo planove – ali uz puno osluškivanja. Trčala sam tri puta sedmično sa grupom, što mi je davalo dodatnu motivaciju i strukturu, a uz to sam dodala još dva termina prenatalnog pilatesa kako bih održala snagu, mobilnost i stabilnost. Kombinacija organizovanih treninga i prilagođenih vježbi pomogla mi je da ostanem aktivna, ali i da na vrijeme prepoznam kada treba usporiti.
8. Znam da si trčala i nekoliko trka u trudnoći. Kako si prilagodila ritam trke, opremu, ishranu, tempo? Kako je bilo trčati s dva srca u istom ritmu?
– Uvijek sam na start dolazila s idejom: krenut ću lagano pa ću vidjeti kako ide. Ako ne bude išlo – prošetat ću, sa jedinim ciljem da trku završim i odradim kvalitetnu aktivnost. Ritam na samoj trci bio je poprilično neplaniran – povuče euforija, atmosfera i ostali trkači, pa se tempo spontano formira. Oprema je ostala ista kao na treninzima: obavezan sportski grudnjak i pojas za stomak, koji mi je davao dodatnu sigurnost i osjećaj stabilnosti. Ishranu nisam posebno mijenjala, jer sam već znala šta mi odgovara.
Pokazalo se da tijelo može mnogo više nego što često mislimo – nakon trka sam se osjećala odlično, i fizički i psihički, puna energije i zadovoljstva. Sve u svemu, trčanje “u dvoje” nije se pokazalo puno drugačije, osim što imaš najslađe moguće dodatno opterećenje koje nosiš od starta do cilja.
9. Ima li neki trenutak s trke koji ti je posebno ostao u sjećanju (emocionalno, simbolično)?
– Posebno mi je ostala u sjećanju moja prva trka u trudnoći – Igmanski cener. To je za mene bio simboličan početak novog ciklusa treninga i trenutak kada smo sa grupom podijelili informaciju da na postolju ne stoji jedna žena nego dvije.
Drugi snažan trenutak bila je trka kojom sam, na neki način, zatvorila trudnički period trčanja – Podgorica Milenium Run. Bez ikakvog posebnog cilja, već u kasnom sedmom mjesecu trudnoće, istrčala sam oko 56 minuta, što je bio bolji rezultat nego na nekim trkama iz vremena kada nisam bila trudna, a išla sam “turistički”, bez pravog treninga. To mi je dodatno potvrdilo koliko tijelo može kada mu vjeruješ, kada si uporan i kada sve radiš sa mjerom.
10. Jesi li imala trenutke sumnje usred trke, da li da staneš – i kako si prebrodila to?
– Jesam – i to na humanitarnoj trci „Moji koraci za dječiju sreću“, koju su organizovali udruženje Ruku na srce i Trčanje i to. Prije same trke odlučila sam da trčim 5 kilometara, odnosno pet krugova, i da tu stanem. Međutim, nakon petog kruga ostale smo samo nas dvije – ili dvije i po, da budem preciznija. Krenula sam i šesti krug (jer je moj trener, a i suprug, Jasmin, rekao – “Ostale ste vas dvije – pokušaj”). I krenula sam poprilično brzo, tempom oko 4:30, koji je u tom trenutku bio prejak za mene.
Otprilike 300 metara prije cilja osjetila sam mučninu i tada sam odlučila stati i odustati. Ne mogu reći da mi nije bilo žao – više zbog činjenice da sam stala tako blizu cilja nego zbog samog odustajanja – ali sam u tom trenutku bila potpuno svjesna šta su prioriteti. Zdravlje i sigurnost su bili ispred svega, i to mi je bilo važnije od bilo kojeg rezultata.
11. Šta ti je bilo najteže – fizički i mentalno? A šta te je najviše ojačalo? Kako ti je trčanje pomoglo da se nosiš sa promjenama koje trudnoća donosi?
– Bez dileme, najteži su mi bili mjeseci koje sam provela bez aktivnosti – tada vrijeme prolazi sporije, a tijelo postane tromije. Upravo zato mi je trčanje donijelo dvostruku satisfakciju: dani su brže prolazili, osjećala sam se bolje, bila sam pokretnija i rasterećenija. Mentalno mi je pomagalo da se ne fokusiram stalno na preglede, nalaze i brojanje dana, nego da ostanem prisutna u trenutku i okrenuta onome što mogu raditi, a ne onome što ne mogu.
Najviše me ojačao upravo taj osjećaj kontinuiteta i povjerenja u vlastito tijelo – spoznaja da se mogu prilagođavati, usporiti kada treba, ali i dalje ostati aktivna.
12. Da li si ikada osjetila da te drugi/sredina gledaju s neodobravanjem – i kako si se nosila s tim? Npr, jesi li se suočavala s predrasudama tipa “ugrožavaš bebu”, “to nije ženski prioritet sada” ili “sad stani”?
– Iskreno, nisam se susretala sa neodobravanjem – naprotiv, imala sam maksimalnu podršku porodice, okoline i ljekara. Redovno sam se konsultovala sa svojim ljekarom o svim detaljima, uključujući sportske aktivnosti i ishranu, i to mi je davalo dodatni mir i sigurnost. Upravo ta podrška bila je ključna da se osjećam opušteno i samouvjereno u svojim odlukama, bez pritiska okoline ili predrasuda.
13. Kako si reagovala na komentare (ili poglede) tokom trke ili treninga, ako ih je bilo?
– Iskreno, nisam imala značajnijih negativnih komentara (osim par dobacivanja) ni neugodnih pogleda – naprotiv, većina reakcija bila je podržavajuća i ohrabrujuća. Ljudi su često znali pitati iz znatiželje, a ja sam to doživljavala kao lijepu energiju sa trke ili treninga, a ne kao pritisak.
Veliku ulogu u tome imala je i činjenica da sam sve radila uz saglasnost ljekara i u stalnoj komunikaciji s njim, što mi je davalo dodatnu sigurnost. Kada si miran u svojim odlukama i znaš da postupaš odgovorno prema sebi i bebi, komentari okoline te puno manje uzdrmaju – ostanu samo kao pozadina dok radiš ono što voliš.
14. Ima li trenutak s trčanja koji pamtiš kao simboličan – onaj kad si pomislila “mogu sve”?
– Definitivno – bilo je nekoliko takvih trenutaka, ali jedan se posebno izdvojio. To su bile trke i treninzi u kasnijim mjesecima trudnoće, kada sam shvatila da mogu završiti distancu bez forsiranja, uz dobar osjećaj u tijelu i sa osmijehom na licu. Taj osjećaj da znam gdje su mi granice i da ih poštujem, a opet da budem snažna i uporna, bio je ogroman psihološki boost.
U tim trenucima nisam mislila na vrijeme na satu ni na plasman, nego na to koliko je tijelo prilagodljivo i koliko nas može iznenaditi kada mu vjerujemo. To su bili oni mali, ali moćni momenti kada sebi kažeš: “Mogu sve – samo drugačije nego prije.”
15. Da li ti je trčanje pomoglo da ostaneš povezana sa sobom i svojim tijelom u periodu kad se ono toliko mijenja?
– Apsolutno – trčanje mi je pomoglo da ostanem povezana sa sobom i svojim tijelom. Kroz kretanje sam imala osjećaj kontinuiteta, da i dalje radim nešto što je dio mog identiteta, a ne samo da se prilagođavam novoj fazi života. Istovremeno me učilo da budem nježnija prema sebi, da prihvatim sporiji tempo, promjene u snazi i izdržljivosti, i da tijelo posmatram kao saveznika, a ne kao prepreku.
Pomagalo mi je i mentalno – davalo mi je osjećaj smirenosti, fokusa i kontrole u moru novih informacija, pregleda i iščekivanja. Na neki način, svaki trening bio je mali podsjetnik da se mogu kretati, disati, uživati i vjerovati svom tijelu, čak i dok prolazi kroz svakodnevne ogromne promjene.
16. Kakav ti je plan za trčanje do i nakon poroda – misliš li da će ti se odnos prema trčanju promijeniti?
– Svjesna sam da će period nakon poroda tražiti strpljenje i postepeni povratak. Ne očekujem da se odmah vratim u ritam kakav sam imala prije, niti da jurim kilometre i tempo – prioritet će biti oporavak, stabilnost trupa, lagano vraćanje snage i osjećaja sigurnosti u pokret.
Mislim da će mi se odnos prema trčanju donekle promijeniti u smislu da ću biti još pažljivija i zahvalnija na mogućnosti da trčim. Vjerujem da ću mu se vratiti polako, bez pritiska, kad tijelo pokaže da je spremno, i da će mi trčanje i dalje ostati važan dio života – možda u drugačijem obliku na početku, ali s istom dozom ljubavi prema pokretu.
17. Kako bi voljela da se u našoj kulturi više priča o ženama koje trče (ili se bave sportom) u trudnoći?
– Voljela bih da se u našoj kulturi više govori na realan i uravnotežen način o ženama koje se bave sportom u trudnoći. Danas je jako teško, u moru informacija, pronaći one prave – a da nisu nastale samo zbog Instagrama ili reklame, i da ne idu iz jedne krajnosti u drugu: od poruka da treba strogo mirovati od prvog dana do priča o trčanju do samog poroda.
Nedostaje nam više stvarnih iskustava, iskrenih priča i nijansi između te dvije krajnosti – uz jasno naglašavanje koliko je važno savjetovanje sa ljekarom, jer je svaka trudnoća drugačija i svaki organizam reaguje drugačije. Upravo ta kombinacija stručnog savjeta i autentičnih primjera može pomoći ženama da se osjećaju sigurnije, informisanije i manje pod pritiskom.
Također bih voljela da se više govori o slušanju vlastitog tijela, o prilagođavanju tempa i ciljeva, i o tome da sport u trudnoći ne mora biti ni dokazivanje ni odustajanje – nego alat da se žena osjeća bolje, snažnije i smirenije. Kada se priče predstave bez senzacionalizma, sa naglaskom na zdrav razum, medicinske smjernice i individualni pristup, onda to može biti stvarna podrška budućim majkama, a ne još jedan izvor pritiska ili straha.
18. Koju bi poruku poslala drugim ženama koje se dvoume da nastave trčati (ili raditi ono što vole) tokom trudnoće?
Hvala Nermini na iskrenosti i mjeri, jer ova priča nije o dokazivanju, nego o povjerenju u tijelo, odgovornosti i pravu žene da ostane aktivna na svoj način. Ako vam je ikad zatrebala potvrda da se snaga može nositi i nježno – evo je, u ovom intervjuu.
– Poručila bih im da slušaju svoje tijelo, da se redovno konsultuju sa ljekarom i da ne upoređuju svoju trudnoću ni svoje mogućnosti sa tuđim iskustvima. Nema univerzalnog recepta – nekome će više prijati šetnje, nekome pilates, nekome lagano trčanje – i sve je to u redu ako je u skladu sa zdravstvenim stanjem.
Najvažnije je ne raditi stvari iz inata ili dokazivanja, ali ni iz straha. Uz to, redovna i pametno dozirana aktivnost može itekako pomoći u trećem trimestru – olakšati osjećaj težine, smanjiti probleme sa kretanjem i bolove u leđima, te učiniti tijelo spremnijim, snažnijim i pokretnijim za sve što dolazi. Trudnoća ne mora značiti potpuni prekid onoga što volite – ponekad je to samo drugačiji tempo iste ljubavi prema pokretu.
Vaši komentari
