Piše: Hanifa Terzić
Zagreb je trebao biti maraton. A onda sam skontala da mi je puno dva maratona u 4 sedmice. Nisam budala ko onaj Yuki Kavačuki, što ga Ersan gotivi.
Prebacim se na pola. Onda me stigne nekih pizdarija u stvarnom životu. Pa još pokupim virozu, u sedmici trke. Ponedjeljak, pričam s Denisom, kažem da sam fasovala temperaturu. Kaže on, ta viroza je gadna, njega drži već devet dana. Kako god izbrojim, najebat ću u Zagrebu. Ništa ne treniram. Ne mogu da upravim hodati, sve me nosa. U četvrtak ko malo popušta, ali me koske bole, teško mi i sjediti. Osjećam se ko da me je neko fino prebio. Ne spavam noćima, disajni putevi zakrčeni, ne mogu da se namjestim.
Odlučim da ću ići u Zagreb, ali još ne znam hoću li trčati. Jebat sve, neću da me vozaju s rotacijom po čaršiji.
U subotu naveče hodamo po gradu, ja se preznojavam na pejsu 14, i osjećam kako mi srce lupa. Ali sam riješila da ću trčati. Uz napomenu Profi da se zabrine ako ne stignem 2h od starta. Jedan od težih momenata u noći prije trke je ta apstinencijska kriza. Mogu da ne popijem ništa mjesecima. Ali noć prije trke, meni dođe, da mi je pit. Popila bih božiju kišu! Hoću da crknem što ne mogu. Dogovorili smo se sutra. Dobra motivacija da se ta trka sjebe što prije.
Kaže Ersan, pejserica 3:30 na maratonu je Veronika Jurišić. Trčat ću s njom. Znam da bih u svako doba trebala moći 1:45. Ili to, ili se ubandačit. A puno bolje od toga danas neće ići, tako da mi je svejedno u 2-3 minute.
Moraš imati veeelikog respekta prema ženi koja pejsa maraton na taj rezultat. Nije to normalna žena, to je zajeban igrač.
Na startu ispred nas se guraju dvoje buckastih Azijata. Zadjenuli lepeze za pojas, sunce im budalasto! Naglas razmišljamo o mogućnostima upotrebe takvog rekvizita u toku trke. Odavno znam da na startu niko nije ono sasvim uredno složen u glavi, pa me ništa previše ne čudi.
Napunila pojas maramicama, ispuhala nos 6 puta prije starta, rekla Ersanu da će on trčati lični, jer sam ja vještica, pa znam, i zadala se za Veronikom. Super mi je kad imam simpatičnog pejsera. A ona to stvarno jeste. Nasmijana, i vidi se da s lakoćom trči, a to ljudima oko nje daje dodatni polet.
Ne gledam sat, gledam zastavicu. Oko petog stiže Vedran. Malo popričamo, pitam ga jel to ide na 3:30. Kaže, ići će bolje od toga. Tek skontam da pogledam sat. Zadala ga Veronika momački. Prvih 7 ispod 4:45 prosjek. Nije mi još uvijek problem, ali neću danas da forsiram, jer znam da nije dan. Pustim pejsericu i navijem noge na 5:00. Pored staze svira bend. Reamonn – Tonight. Stvar koju bih htjela iduće sedmice za rođendan. Ali neće biti naš bend. Ovaj put, svi su mi na putu. Tako se složilo, jebi ga. Nekako mi je teško što su moji ljudi daleko taj dan. Malo me stislo u stomaku. U tim mislima pregazim bar 5 kilometara, sa glavom u Njemačkoj, Kini, Poljskoj…
Oko dvanaestog se sjetim Vedrana. Neki dan pišemo da pijemo kafu u Zagrebu, kažem da sam bolesna, pa ne znam hoću li trčati. Veli, polumaraton je taman za propuhat nos. Jebem ti nos! Kako sam se ugrijala, tako je to ludilo počelo. Moram stati da ispušem nos. Ne mogu istovremeno da trčim, dišem na usta, i obavljam tu radnju. Tako svakih kilometer-dva. Poželim da stanem, i da hodam do kraja. Onda skontam da će mi dopizditi da mi se toliko oduži. Uštedila sam fino s Veronikom, vidim da će biti taman za ono što hoću danas. Dobra stvar je taj pejs 5:00. Mogu da uživam u trčanju, i da otpozdravljam ljudima. Viče jedan za mnom “NE-GA-TI-VA”. Pošto sam pravo dobre volje, i lako mi ide, nisam ga nabila nogom.
Srećem Ersana na nekim okretima. Vidim da mu je milo što sam još živa. Najavila sam neko bandačenje, pa se valjda zabrinuo ko će vozit onu Toyotu nazad. Možda se i za moju osobu zabrinuo, ali obzirom na to koliko mu skačem po živcima, malo vjerovatno.
Kilometar do kraja, Profa se nacalio posred Ilice, i slika ljude. Inače ne podnosim fotografe. Ni trkače. Ponajmanje navijače. Ne podnosim ni sebe, kad moram trčat. Ali Profa je duša, njemu se obradujem. Koji je to gigant od lika! Nema ti ništa gore, nego vazdan stajati i slikati ove numerisane što se zlopate. Lakše je trčat, sto puta.
Završim za 1:43:38. Odmah krenem nazad do Profe da uzmem ključ od stana. Nekoliko minuta poslije finisha me počinje hvatati groznica. Jedva čekam da se sklonim s ulice, postaje loše. Krenem Ilicom naniže, nigdje čovjeka. Odužilo mi se pravo. Ne možeš njega promašiti, viši je od sviju. Ali ga nema. Očajna, okrenem nazad. Pomislim, možda ga nisam vidjela. Nigdje lika, u zemlju propo. Počinjem se vidno tresti od groznice. Pošto umišljam da me tu niko ne zna, dam si oduška, i počnem plakati. Ide lujka ulicom, sve sa brojem, medaljom, i flašicom vode, i plače ko dijete od pet godina. Vratim se do finisha, i ne znam kud ću sa sobom. Ima još bar pola sata dok Ersan ne dođe.
Nemam novac, ključeve, ni telefon. Uđem u neki kafić, i pitam ljubaznog konobara da li bi mi dao vreću za smeće. Mislim da takvu narudžbu još nije imao u karijeri. Objasnim da se hoću obući u nju. Fini gospodin mi kaže da ću smiješno izgledati s tim, i predloži da ostanem kod njih da se ugrijem. Kažem, sad će Ersan završiti (kao da on zna ko je Ersan), moram ići, samo Vi meni dajte vreću.
Na licu mjesta potrgam vreću za glavu i ruke, i obučem se. Plijeneći znatiželjne poglede prisutnih gostiju. Ništa to, volim se ja blamirati.
Ulazim i izlazim iz zone za trkače, kao oslobodilac. Press kartica mi je u stanu, od kojeg nemam ključ. Takvu uplakanu, niko me ništa nije pitao. Sažalili se ljudi kad su me vidjeli. Vidim na semaforu da ima još 20-ak minuta dok Ersan ne dođe. Pomislim da ćemo pravo najebati ako nemam ključ kad on stigne. Onda smo dvoje u nevolji. Odlučim da pokušam još jednom naći Profu. Ići ću osam minuta niz Ilicu. Ako ga ne sretnem, vraćam se, i to će biti tačno 3h od starta. Za slučaj da onaj luđak istrči za 3h.
Ovaj put imam sreće. Legenda u krupnom planu, ne vidi i ne čuje ništa što nije u objektivu. Brzo uzmem ključ, pitam je li Ersan prošao niz ulicu, i krenem trčati nazad u onoj mojoj haljini od vreće, da ne stigne prije mene.
3:04. Manijak. Opet lični. Drugi put ove godine. Jesam li vam rekla?! A nisam, njemu sam rekla, na startu. Vučemo se prema stanu, i ja mu postavljam challenge da proba pratiti pejs starije gospođe sa štapom. Ne može on meda.
Odem na pivo s Vecom i njegovom ekipom, u povratku sretnem nekih nadasve zanimljivih pojava, živih legendi, koje uveseljavaju dane jedne neozbiljne trkačice. Saznala sam, između ostalog, trening plan za “klanje po kućama”. Dolazim kući vrlo raspoložena za pakleni plan: da se napijemo ko tuljani. Zdravstveno stanje mi se dosta pogoršalo od cjelodnevnog tumaranja Zagrebom, lagano me hvata temperatura, nos mi curi kao da sam se tek razbolila, ali ne odustajem od plana. Osim toga, ispala sam iz kondicije – slabo pijem u zadnje vrijeme. Od tri piva sam se prevrnula na glavu. Doslovno.
Lijepo je meni uvijek u tom Zagrebu. Pretrčala sam ga po treći put, ali uvijek ostanem željna da još malo prošetam. Jednom ću otići bez trke. Ili neću. Ko je vidio putovati bez trke.
Vaši komentari
