SELMA BRČIĆ: Podgorička longitudinalna i kišovita avantura

Kad čovjek krene da trči nekako se trke od sebe nižu jedna za drugom.

398

Piše: Selma Brčić

Na jednoj trci sam upoznala Jelenu iz Kotora/Podgorice.

Uz priču obećam da ću da dođem i trčim kod nje polumaraton, iako je do istog bilo još pola godine. Vrijeme prijave, prijavim se regularno i nešto kontam… hmmm, ovo će da bude moj 18. polumaraton. Pa polumaratoni će mi punoljetstvo doživjeti.

Trase trka i nevrijeme

Podgorički maraton ove godine puni svojih 25 godina. U sklopu ove manifestacije su: maraton, polumaraton, te trke zadovoljstva na 8k i 5k. Start/cilj maratona je u centru grada, na Trgu Republike, dok je start polumaratona u Danilovgradu, do kojeg su učesnici imali obezbijeđen prijevoz. Trasa se malim dijelom preklapaju, nekih 2km na samom kraju.

Dan trke, nebo se otvorilo. Samo na koji minut su prestajale padavine. Petnaest minuta po startu maratona, kreću autobusi za Danilovgrad, 45 minuta udaljen. U vremenu vožnje pored standardne priče trkača, dobivam i kratke upute šta sve ima u Danilovgradu. Zanimljiv neki gradić. U Danilovgradu vremenske (ne)prilike nisu nimalo bolje. Kako se približavalo vrijeme starta utrke, u 10:30h, kiša je k’o u inat padala sve jače.

Pjenimo tene i ja

Startamo po užasnom pljusku, a starta i moja avantura. Imam osjećaj da kiša i iz neba i zemlje izvire. Iako sam imala kesu na sebi (hvala teti iz marketa),bila sam potpuno mokra u prvoj minuti, ipak neka kese, za svaki slučaj… Skoro prvih 4 – 5k kiša je imala isti pace padanja, i potom je na kratke intervale pravila pauze, a pace padanja je bio manji. Na početku drugog kilometra, primijetim da mi izlazi pjena iz tena!? Ludilo/bjesnilo mi doživjele tene? (Skontam nekoliko dana prije slučajno na tenama završi deterdžent, koji očito nisam sav uklonila). Pjenim ja od muke, jer ne vidim od kiše, pjene tene. Popusti nas to ludilo, al ne i kiša. Potom, po prvi put, mi se pertla odveže, pa ni na treninzima mi se to nije dešavalo, sad se desilo. Svezah pertlu i umal ne padoh jer me grč uhvati, al brzo je i popustio.

Monotoniju razbija „miris“ iz staja

Inače, trasa polumaratona je longitudinalna, sa par blažih uzbrdica, jednolična, okružena stambenim kućama skoro s obje strane, povremeno dodiruje rijeku Zetu. Monotoniju nekoliko puta prekinuo je „miris“ iz staja, koji je nanosio vjetar. I to čovjeku nesvjesno daje malo ubrzanje. U opisu grada, saznajem da isti ima i istražni zatvor, i to tačno na 10. kilometru. Nisam ni svjesna bila da se mogu obradovati zatvoru kao sad na trci, jer znam da smo skoro pola prošli.  Narednih 7 – 8k, intervalno padanje kiše, pravac, po koja grupica više znatiželjnih, no navijački nastrojenih ljudi. Počela sam se pozdravljati sa skoro svakim policajcem, mahat djeci… ma ne mogu pravac da gledam više. Okrepne stanice na svakih 5k i nasmijana lica volontera vrate malo živosti (nije mi jasno što su se pojedini trkači poljevali vodom, kad je kiše bilo sasvim dovoljno, hmmm).

Punoljetstvo mojih polumaratona

Oko 18k već ulazimo u Podgoricu. Skidam kesu, ipak može koji fotograf naići, ja u kesi. I opet pravac, al ipak malo zanimljiviji po okruženju. Cilj na Trgu Republike. Vadim zastavu BiH, a ona se cijedi koliko je natopljena kišom. Komentator utrke, po ulasku trkača čita ime i zemlju iz koje dolazi. Tako da: „U cilj je ušla Selma Brčić iz Bosne i Hercegovine!“ Na cilju me dočekala Amina sa zagrljajem i komentarom: „Smrzla sam se čekajući“. Amina, hvala na podgoričkoj avanturi. Čitava 2h mog polumaratona su završena. Čestitam polumaratoni, postali ste punoljetni!

Po završetku trke, proglašenju pobjednika u maratonu, polumaratonu, te najboljih u maratonu i polumaratonu Crne Gore, uslijedio je ručak za sve prisutne. Oko 650 takmičara je završilo utrke.

I jedna bitna stavka. Put od Sarajeva do Podgorice i nazad (pogotovo u predjelu Foče)… ko preživi taj put (koji je proglašen za najopasniji) preživjet će sve. Ja sam srećom prespavala jako opasne predjele.

Vaši komentari