Pripremila: Ljilja Lukić
Sarah Sellers je medicinska sestra – anesteziolog i dugoprugaš, koja se pojavila niotkud na Bostonskom maratonu prošle godine i završila kao druga.
Svoje vrijeme iz Bostona od 2:44:04 je spustila iste godine u New Yorku na 2:36:37, a sigurna je da uskoro može ići i ispod 2:30, i nada se olimpijskoj normi za 2024. godinu.
A na svom poslu u bolnici radi 30 sati sedmično.
Njena odluka da nastavi sa redovnim poslom na Banner-University Medical Center Tucson nema veze sa novcem ili strahom da će zapostaviti svoju karijeru. Kaže da joj ovakav način treninga pomaže da bude brža, naročito sada kada su problemi sa ishranom iza nje.
– Ako napustim posao i posvetim se treninzima, ne mislim da će to ići dobro. Bila bih pod stresom i podložnija povredama. Dok balansiram ovo dvoje mislim da imam bolje izglede za napredovanje, kaže Sarah.
Uvijek preko granica mogućnosti
Oni koji je bolje poznaju kažu da je ovakvo žongliranje sa poslom i treningom nešto što se od nje i očekivalo.
Paul Pilkington njen trener na univerzitetu kaže da se toliko gurala do granice na treninzima da ga je godinama izluđivala. Često je prebacivao u sporiji tim u dane oporavka da ne bi pretjerivala. Ali bi ona to ipak uradila.
U februaru, u jeku priprema za Boston, otputovala je u Ogden na odmor. Prema rasporedu treninga trebala je da trči 120 milja te sedmice. To je odradila, ali je išla svakodnevno i na planinarenje, pa čak i skijanje.
Posao i elitno trčanje
Njena ambicija da zadrži posao i bude elitna trkačica nije ništa novo. Steve Jones, nekadašnji britanski maratonski šampion, držao je svjetski rekord u maratonu 80ih godina prošlog vijeka dok je radio kao tehničar u Royal Air Force, ali to su ipak bila druga vremena. Svjetski rekord je sada bolji za više od šest minuta.
Ben Rosario trener u Northern Arizona Elite kaže da trkači kao što je Sarah, sa poslom izvan trčanja, mogu sebi da dozvole da “umiru” na svakom treningu. Jedan od njegovih trkča , Kellyn Taylor, balansira trening sa brigom o malom djetetu i pripremama da postane vatrogasac.
Međutim, ima i onih koji vjeruju da će Sarah u najboljim godinama za maraton ipak ostati prosječan trkač. Drugo mjesto u Bostonu 2018. po njima je bilo splet srećnih okolnosti, a Sarah je u kasnim 20im i neće nikada trčati ispod 2:36, što je opet 20 minuta iza svjetskog rekorda Paule Radcliffe od 2:15:25.
A opet, Sellers je, kada su u pitanju elitni dugoprugaši, još uvijek mlada, često treba pet do 10 godina posvećenih treninga da se dostigne vrhunac u maratonu. Ona je tek počela i shvatila kako da brine o svom tijelu.
Česte povrede na koledžu
Uvijek talentovana, bila je podložna bolestima i povredama na koledžu. Imala je stalne povrede stopala koje su upropaštavale njenu seniorsku karijeru. One nisu bile samo rezultat loše sreće, već njenog stalnog napornog treninga. Uvijek je bila nezadovoljna izvedbom, čak i kada je postavljala lične rekorde. Vidjela se težom no što jeste, pa je uskraćivala sebi i hranu, čak i kada je bila gladna. Bio je to perfekcionizam doveden do opasnih granica.
Ljekar koji joj je sanirao povrede rekao joj je da joj treba oporavak sa dosta odmora i terapijam, ali ako ne počne dovoljno da jede i pametnije trenira, povreda će se vraćati. Nedovoljno hrane joj je oslabilo kosti.
Sarah je ignorisala savjete, i naravno, opet se povrijedila. Tada je morala da prekine sa trčanjem do diplomiranja.
Cijelu godinu gotovo da nije trčala, a onda je krenula sa laganim treninzima i povremenim trkama. Čak i bez treniga brzine ponekad je pobjeđivala. Jednom prilikom je radila noćnu smjenu do 7 ujutru, a onda u 7:30 stala na start polumaratona koji se održavao blizu bolnice gdje je radila.
Prvi maraton i kvalifikacije za Boston
Nakon diplomiranja 2017. se seli u Tuscon sa suprugom Blakeom koji je ortopedski hirurg. U septembru te godine trči prvi maraton u Huntsvilleu i pobjeđuje sa vremenom 2:44:27. To je bila ulaznica za start sa elitom godinu kasnije u Bostonu, gdje je bila druga.
Na konferenciji za štampu nakon trke nosila je majicu koju je dobilo i 30.000 ostalih trkača. Postala je senzacija preko noći i odmah potpisala tri sponzorska ugovora.
Kaže da bez obzira na sve, nikada nije razmišljala o napuštanju posla i potpunom posvećivanju treningu.
Njen suprug priča da je čuje ujutru rano kako se iskrada iz spavaće sobe prije svitanja za jutarnji trening, a onda nekoliko sati kasnije u operacionoj sali je sa njim, gdje je zadužena za anesteziju.
– Ja sam hirurg, ali ona ima više obaveza od mene, kaže on.
Pripreme za olimpijsku normu
Sarah obično radi smjene od 10 sati u bolnici ponedjeljkom, utorkom i srijedom. Tada ustaje u 4, trči 12 milja i stiže u bolnicu u 7. Nakon posla često trči na traci i povremeno radi vježbe snage. Od četvrtka do subote je manje obaveza. Nema posla, samo dva teška treninga i subotom dužina. Nedjeljom ne trči, ali ponekad planinari.
Kaže da joj rad u bolnici prija i motiviše. Kada vidi žrtve udesa koje se bore za svoj život, loš trening i razočaravajuća trka ne djeluju kao nešto bitno.
Razmišlja da napusti posao prije trčanja norme za olimpijadu. To bi joj dalo prostora da trenira nekoliko nedelja u grupi i odmori između treninga. Međutim, ideja da ima toliko slobodnog vremena joj baš i ne prija, jer ne zna šta bi sa njim.
– Nemam ništa protiv full-time trkača. Poštujem ono što rade, ali mi se čini da imaju previše vremena za Netflix, kaže Sarah.
Vaši komentari
