Piše: Ivan Leženić
Motivacija za ovaj kaubojski obračun na 100 milja Istre, točnije zelenoj stazi 66 km (jahao sam mladog konja željnog zelene trave), mi je bio prošlogodišnji nastup kaubojskog trojca “Kondicionog”, “Regi” i “Džima” na istoj stazi, odnosno koliko se ja mogu ugurati u 7 i kusur sati na stazi.
Da se ne lažemo, mokri snovi su bili pokušati ispod 7 sati, ipak su to ostali samo mokri snovi. Na utrku sam krenuo potpuno sam, kaubojska družina mi se razbježala na stazama od 110 km i 42 km, ipak valjalo se priviknuti na tu samoću jer narednih 66 km sam trčao potpuno sam, riječi nisam progovorio na stazi, osim kratkih pozdrava prijateljima trkačima koje sam stazom sretao ili pozdrava dragim navijačima kroz istarska sela, ili pak zapovijedi volonterima da mi toče vodu i da je toče do vrha!! Ipak, imao sam jednog suputnika, doduše u mojoj glavi, al i to je nešto. Riječ je o Marinu Mandekiću, on je prošle godine na ovoj stazi imao vrijeme od 7 sati i 14 minuta, moja namjera je bila da pratim to vrijeme na svojoj stazi i tamo gdje se budem osjećao dobro da pomalo skidam to vrijeme (nisam ni pomišljao da dokazujem da ću biti bolji od Mandekića, on mi je samo bio svjetionik na stazi, Mandekić je još par dobrih konja ispred mene). Tako, zapišem ja Mandekićeva vremena po kontrolnim točkama na komadić papira, tutnem to u ruksak i krenem. Prva kontrolna točka Butinoga, ulazim sa istim vremenom kao Marin, pozicija 12, od 400 trkača, nije loša pozicija, ja ipak lovim vrijeme i Marina, znači to je to, sad malo stisnuti. Na okrepama se zadržavam minimalno, nadolijevam vodu, grabim šaku čipsa da nadoknadim soli i komad banane, čisto da želudac kurla nešto kruto. Ostatak hrane je iz rusaka, datulje, rum pločice, pip med sa guaranom, par bebeto bombona. Druga kontrolna točka Motovun, vadim svoju ceduljicu iz ruksaka, preračunavam vrijeme, brži sam od Marinovog za 7 minuta. U glavi kontam, super, samo da je izdurati u ovom tempu, govorim samom sebi, ajmo Marine, ajmo goniti dalje, konji su nemirni. 
Od ove kontrolne točke počinjem prestizati trkače sa 110 km i 160 km, osjećam neko strahopoštovanje, posebno prema ovim kaubojima sa 160 km. Idemo Marin i ja dalje, iduća kontrolna Oprtalj, vadim ceduljicu, računam, paf, opet sam povećao razliku, sad već ukupno 15 minuta. Tu me već puca euforija, komentiram sam sebi, ovim jahanjem mogu ispod 7 sati, al pucam si mentalni šamar! Kauboju primiri, i obuzdaj konja, ima još utrke ima još prostora da usereš, stisni zube i pametno jaši dalje! Kontrolna točka Grožnjan, istopio sam Marinovo vrijeme za 23 minute, iako bih trebao biti sretan, nekao mi knedla stoji u grlu, imam super vrijeme, ovo ide na 6 sati i 50 minuta, al nemirni konj sa početka počinje pokazivati umor, valjda neću ovo sad prosuti, brinem se pomalo. Predzadnja kontrolna točka Buje, strah je bio opravdan, počinjem prosipati vrijeme, neće ovo ići ispod 7 sati, mislim možda i hoće, al ako nekako izvučem neki čarobni kaubojski duvan koji će me preporoditi. Duvana nema, a od Buja ide spust u Umag, spust za koji sam od mnogih čuo da je cesta zombija, iako tih zadnjih 20 km ide ravno i blago u spustu, ukupna iscrpljenost i jebena makadamčina me uništavaju, tu me već preskače par trkača sa moje staze, očito su sačuvali dovoljno energije da mogu goniti ovaj suludi kraj.
Tu mi suputnik postaje i Opara, te zajedno sa njim pičkaram ovaj beskrajni makadam, sad te Dane razumim! Moja razlika se topi, bit će ovo na kraju dobar rezultat, mokri snovi će ostati za neki drugi put da se ostvare. U cilj ulazim sa vremenom 7 sati i 11 minuta, u ukupnom poretku 15. Dobro, al pravi kauboj nakon bitke uvijek gleda u daljinu i smišlja nove odlaske u preriju. Mandekiću, iako se ne znamo, hvala ti, bio si mi odličan suputnik, nadam se da se negdje na kakvoj utrci i sretnemo i uz kakav lagani kas konja porazgovaramo. Na kraju želim se zahvaliti svim kaubojkama i kaubojima koji su bili dio ove vesele kaubojske družine, hvala mom planinarskom društvu HPD Prenj 1933., kauboji jašu dalje!
Ostatak kaubojske družine je trčao Blue trail stazu odnosno 110 kilometara, i naravno ostvario super rezultate. Josip Volarić je stazu istrčao u vremenu od 14:58 i ukupnom pozicijom 24. Cure su posebno blistale, posebno jer im je ovo bila prva „stotka“ Jasmina Kavazović i Ana Perić sa vremenom 18:24 i pozicijama 20 i 21 u ženskoj konkurenciji. Marko Kožul je također nastupio na 110 kilometara, ali zbog problema sa probavom morao je odustati na 80. kilometru, očito je konja hranio krivom zobi iz sumnjive nabavke! Obećao je da će se iskupiti na Svjetskom prvenstvu u Portugalu! Na kraju, ali ne i manje bitan, Edin Čolaković je nastupio na Yellow stazi od 42 kilometra, Edin je ovim istrčao svoj najduži trail, za nekog tko tek ulazi u trail pokazao je da ima dovoljno kaubojske hrabrosti i ludosti, vrijeme 5:03, pozicija ukupno 143.
Vaši komentari
