JOAN BENOIT SAMUELSON: U počecima me bilo sramota da trčim, morala sam se zaustavljati i praviti da gledam cvijeće

Pripremila: Ljilja Lukić

Dugoprugašice nisu bile baš prihvaćene u društvu tih godina.

Joan je pominjala u intervjuima da kada bi auto prolazio pored nje dok trči, ona je hodala i pretvarala se da gleda cvijeće.

Ubrzo je prevazišla strah od trčanja u javnosti, a inspirisale su je kolege sa koledža koje je vidjela na cesti da trče. Od tada, kaže, više nije brinula šta će ko reći ili pomisliti. Odlučila je da vjeruje u sebe i bila je sretna zbog toga. Uz pomoć trenera, počela je intenzivnije da trenira i gradi bazu za trke na 5 i 10 km, uključujuči dužine koje su joj bile dio priprema za maraton.

“Volite sebe zbog onoga što jeste, čuvajte svoje snove i razvijajte talente do maksimuma”

Prvi put u Bostonu

Njen prvi susret sa istorijskim Boston maratonom bio je u aprilu 1979., kada je trčala tri i po kilometra do startne linije, nakon što je ostala zaglavljena u saobraćaju. Počela je sa začelja, a na 19. milji stekla zavidnu prednost. Maraton je pretrčala za 2:35:15 i postavila rekord za žene u toj disciplini.

Nakon spektakularnog debija u Bostonu, vratila se u rodni grad da završi koledž. Odjednom je bila u centru pažnje organizatora trka, koji su je željeli na svojim događajima. Izbjegavala je pažnju, trenirala na putevima u blizini kuće, na različitim podlogama. Naporni treninzi i velika sedmična kilometraža doveli su je do operacije Ahilovih tetiva 1981., jer je bol postao hroničan. Ignorisala je savjete da mora da zaboravi na treninge do oporavka, i za manje od mjesec se vratila trčanju. U jesen 1982. pobjedila je na New England maratonu sa vremenom 2:26:11, oborivši tadašnji ženski rekord za skoro dvije minute.

“Godinama unazad, žene su sjedile u kuhinji, pile kafu i pričale o životu. Danas one pričaju o istim temama, ali dok trče.”

Tri godine, počevši od 1981., uporedo sa treninzima radila je i kao trener ženskog dugoprugaškog tima Univerziteta u Bostonu, i iskoristila to vrijeme da se pripremi za Boston maraton 1983.

Ovoga puta je stigla na vrijeme da se zagrije i ubrzo nakon starta povela na trci. Na petoj milji bila je minut ispred drugoplasirane Allison Roe, koja je bila favoritkinja. Nažalost, grčevi u nogama natjerali su Roe da odustane, što je Samuelson dalo šansu da lakše diše do kraja trke. Spustila je tempo oko 20. milje, zadržala vodstvo i završila za 2:22:43, još jednom spustivši svjetski rekord, ovoga puta za dva minuta i 47 sekundi.

“Isto kao što se nadam da ću do kraja svog života biti majka, nadam se i da ću biti trkačica.”

Kvalifikacije za OI i operacija koljena

1984. je bila značajna godina za ženske duge pruge – to je bila prva godina kada je na Olimpijske igre u Los Angelesu uvršten maraton i u ženskoj kategoriji. Joanin rekord iz Bostona u aprilu 1983. bio je više nego dovoljan da se oproba u kvalifikacijama za Olimpijadu, a kako je rekla, bila je oduševljena prilikom da učestvuje.

Vratila se u rodni grad na pripreme, provodila sate na treninzima, na putevima u blizini kuće. Prijalo joj je, jer je tamo bila prihvaćena.

Pripremajući se za trku protiv najbržih žena svijeta, sredinom marta je povrijedila koljeno na treningu dužine. Mjesec dana kasnije postaje jasno da povreda neće proći, i 25. marta se podvrgava operaciji desnog koljena.

“Mijenjajte program treninga, tijelo će vam reći šta je dobro.”

Imala je manje od tri sedmice da povrati snagu i fokusira se da ponovo izgradi brzinu i izdržljivost. Četiri dana nakon operacije ponovo je trčala. Težak trening doveo je do toga da je trčala u bolovima, jer je istegla mišiće na lijevoj nozi, pokušavajući da izbjegne opterećenje desnog koljena. Uprkos bolovima, ubrzo je ponovo bila na stazi. Ponosno je stajala među kvalifikantkinjama za OI, a trka za kvalifikacije se održala 17. maja. Odmah na prvim kilometrima Joan se izborila za vodstvo, i uz nevjerovatan napor završila prva, sa vremenom 2:31:04.

“Kada sam počela da trčim bilo me je sramota. Kada god je auto prolazio pored mene, ja sam hodala i pravila se da gledam cvijeće.”

Prva pobjednica OI u maratonu

Pred njom je bio novi program priprema za Los Angeles. U Maineu je trenirala tokom ljeta, tjerajući sebe da trči u najtoplijem dijelu dana, pripremajući se za trku koja je 5. avgusta. Njen najveći izazov je bio da pobjedi Norvežanku Grete Waitz, koja nikada na takmičenju nije izgubila.

Kada se začuo pucanj iz startnog pištolja 5. avgusta 1984. Joan je sebi za cilj postavila osvajanje zlata. Povela je od početka i bila ispred Waitz i ostatka grupe koji je čekao da je uspori operisano koljeno.

“Svaki trkač to zna – trčanje nije samo pomjeranje noge pred nogu, to je način života i ono što vas definiše.”

To se nije desilo, a sačuvane zalihe su joj pomogle za jaku završnicu. Prošla je kroz finiš za 2:24:52, što je bilo treće najbolje vrijeme ženskog maratona. Weitz je bila sporija minut i po, a Portugalka Rosa Mota je bila treća.

Pobjednica se u septembru poslije OI udala za ljubav sa koledža. Godinu dana nakon Olimpijade trčala je Chicago maraton i postavila novi rekord od 2:21:21, ostavivši iza sebe Motu i Ingrid Kristiansen.

1987. se vratila u Boston, ali je ovog puta izgubila od Mote, ipak postavljajući nevjerovatno dobro vrijeme za ženu u trećem mjesecu trudnoće.

“Trčanje je dio mog života. Ako ikada prestanem da trčim maratone i dalje ću imati dvosatne treninge.”

Porodični život

Nastavila je da se pojavljuje na startu Boston maratona, a kvalifikuje se za OI u četrdesetim godinama 1996. i 2000., kao legenda i uzor maratonkama svih godina.

Njeno kvalifikaciono vrijeme za Olimpijadu 1996. od 2:36:54 postavilo je na 13. mjesto, a bilo je pokazatelj koliko su žene postale bolje u deceniji od kada je Joan trčala prvi put Boston.

“Dužine čiste moj sistem, fizički i mentalno.”

Bez obzira na sve što je pokušavalo da koči njenu karijeru – operacije tetiva i koljena, dvije trudnoće i astma koja joj je dijagnostifikovana 1991., Joan je zadržala sve odlike vrhunske atletičarke – upornost i odlučnost.

 – Imam odgovornost prema sebi da vodim zdrav život i treniram što više mogu. Bila sam uzor, pa ću nastaviti da vodim uredan život, da djeca vide šta sve mogu da postignu, rekla je u jednom intervjuu.

Iako se nikada nije osjećala prijatno u medijima, koristila je svoj ugled i vodila nekoliko humanitarnih udruženja.

Nakon vjenčanja 1984. odlučila je da manje učestvuje na trkama, a više se posveti porodici.

 – Majčinstvo je najteži, ali najljepši maraton koji sam trčala. Nikada se ne završava, rekla je jednom prilikom.

A kao svoje najljepše maratonsko iskustvo izdvaja trčanje sa kćerkom Abby:

 – Trčati maraton sa djetetom je vrlo emotivno. Imati dijete koje dijeli istu strast prema sportu koji je veliki dio vašeg života i vidjeti je kako prelazi finiš liniju, meni je najljepše iskustvo.

2019. godine, na četrdesetu godišnjicu prve pobjede u Bostonu, Benoit je sa kćerkom trčala maraton za 3:04:00, što je simboličnih 40 minuta sporije od vremena ostvarenog prvi put na ovom maratonu.

Trčanje nije samo dio njene prošlosti, već očigledno i budućnosti. Kao takmičarka, supruga, majka, filantropkinja i mentorka, definisala je pojam doživotnih trkača. Na svoj nenametljiv način, ona je primjer inspiracije, i u sportu i u životu. I nakon takmičarske karijere je nastavila da širi svoju ljubav prema trčanju kao trener i motivacioni govornik.

Vaši komentari