BARBARA KEŠMER: Moj Chicago Marathon

Piše: Barbara Kešmer

Od kuda krenuti. Možda najbolje od početka. Ja sam Barbara. Školu trčanja završila sam 2015. u Adidas školi trčanja i te godine otrčala svoj prvi Zagrebački polumaraton.

Od tada trčim, jednostavno kako sam krenula, nisam stala. Šta trčim? Sve. Jedno vrijeme bila sam uvjerena da ja ne mogu trčati cestu jer su me zezali listovi tj. grčevi u istima, pa sam dugo trčala trailove. Nikada nisam bila nešto brza jer sam uvijek samo trčala iz gušta bez nekog plana i programa. No onda se dogodila moja Mady – Mladenka Buić koja je krenula ultraškim putevima i iz našeg Run&funa priključila se ekipi AK Sljemena. S Mady sam treninge krenula odrađivati i ja.

U startu su nam treninzi bili užasno teški jer tijelo nije imalo naviku trčanja fartleka, dionica, dužina… no malo po malo glava se navikne, tijelo se navikne, noge prihvate, srce prihvati, dah je mirniji, otkucaji su niži, a užitak je sve veći. I tako sam nakon svoje prve zimske Sljemenske baze u 04/2022 odlučila pokušati otrčati svoj prvi maraton. Karta je pala na Beč. Trčala sam bez plana, jednostavno da vidim kakav je to osjećaj biti maratonka. I taj prvi ako gledamo maratonsku GPS dužinu (a ne onu stvarno istrčanu) bio je ispod 4 h. Vrijeme utrke bilo je 4:03… a ja, ja sam se zaljubila u maraton i ta ljubav traje i dalje.

Majori su posebna priča za mene. Berlin sam željela osjetiti jer su mi pričali da je navijanje ludilo i to ludilo sam htjela u živo doživjeti.. I onda nakon Berlina dogodio se 10/2024 najteži i najgori trenutak mog života, gubitak mog brata. Mog mlađeg brata.. i njemu u čast odlučila sam skupiti Majore, proputovati i vidjeti i iskusiti svijet svojim očima i nositi njega uz sebe na svojim putovanjima.

Sa vremenom iz Berlina 3:41:23 izborila sam plasman za Chicago i za Boston u 2026.

I napokon došao je red da nešto napišem i o svom iskustvu Chicago maratona.

Za Chicago sam se spremala od lipnja, makar zapravo za to se spremaš cijelu godinu. U proljeće sam istrčala tri maratona, redom: Split, Rim, London, tri maratona u tri mjeseca i 6 h ultru u Kranju i naravno da su svi ti kilometri doprinijeli jesenskom rezultatu. Ljetni treninzi, ubzanja, intervali, fartleci na kojima se zalijevaš vodom koliko je vruće, hidriranje, spoznaja da je to što je teško zapravo baš super, jer ako maraton bude daj bože hladan, pa to će biti pjesma. Weekend dužine s Adrijanom i Viktorom, bodrenja jedan drugoga. Skidanje kila, put ka željenih 49-50 kg. Savjetovanje sa nutricionisticom Anom Grbac. Izbacivanje ugljikohidrata, unos proteina, za žene u menopauzi vrijede potpuno drugačija pravila.

Na ovaj maraton pratio me suprug Goran (moj najveći suporter) i na put smo krenuli već u utorak. U maratonskom tjednu uvijek jako pazim na prehranu, na to da unesem  dovoljno ugljikohidrata, unos elektrolita,.. i kada si u drugom gradu na drugom kraju planete nije baš lako pronaći opciju koja je tebi ukusna i prihvatljiva i k tome sigurna.  Mi smo izabrali Giordanos – super pizza i super pašte i nisam pogriješila.

Chicago je meni predivan grad, pun zelenila, a blizina jezera daje dojam života na moru, a kako sam ja iz Pule taj osjećaj mi je bio fantastičan. Imali smo stvarno sreće s vremenom, sunčano, toplo, idealno za šetnje i razgled grada. Naravno da smo pretjerali pa prvi dan othodali 25 km, što baš i par dana pred maraton nije neka priča, ali kako da ne hodaš kada grad jednostavno traži da ga upoznaš.

Organizacija vrhunska, startni blokovi super organizirani, navijači, okrijepe, volonteri. Sve na apsolutno profesionalnoj razini. Oficijelni sponzor i gelovi maurten, što više reći. Ljudi – trkača 53.000. Navijača – nebrojeno. Atmosfera jednom riječju vrhunska!

Temperatura od 13 – 18 stupnjeva. Moja trka odlična. Ono po što sam došla, a to je željeni PB ostvareno, rezultat 3:36:03 i osjećaj da mogu još bolje.

Na utrci sam uzela 4 gela od 45 (moram priznati još 1 bi mi bio dobro došao) – 15 min prije trke, 8 km, 17 km, 24 km, taman mi je jedan na 35 nedostajao, imala sam svoj pojas i pola litre svog isotonica te dva puta popila oficijelni isotonic i vodu, te uzela dvije kapsule soli, usput sam morala i piškit. Noge su bile fantastične, bez grčeva, bez bolova, bez ikakvih problema. Jednu – jedinu krizu osjetila sam u 3 sekunde na 37 km kada sam stala, izvadila svoj iso, popila dva gutljaja i sama sebi rekli: “Ma daj, ne zezaj, stisni sada i ulovi taj PB”, zamolila brata za pomoć s neba i krenuli smo zajedno. Moj 11. maraton i 3 Major.

Moj trener Pavle Kruljac lovio se za glavu kada je vidio moje hodačine po Chicagu, ali ovoga puta nisu mi puno naškodile… no drugi puta ću ipak pametnije… I da, hvala mom mužu Goranu Kešmeru na najboljem suportu.

Ove godine napunila sam 50 godina, dakle trčim od svoje 40. Nikada ne odustajte od svojih snova, oni su tu da ih sanjate, a život je kratak – živite ga!

Boston 2026 vidimo se…

Vaši komentari