ELMA KABLAR: Kako sam na Havajima postala bh. Ultra Spartanka

Spartan Ultra trka, više poznata kao "Ultra Beast", jedna je od najdužih i najizazovnijih spartanskih trka. Trail staza je duga 50km sa puno uspona i 76 prepreka.

2575
Banner

Piše: Elma Kablar

Kako navodi organizator Spartan utrke, „Spartan Ultra je prva trka koja je spojila najbolje od OCR-a (Obstacle racing – Trke sa preprekama) i ultra sportova“; a nakon što sam istrčala svoju prvu ikad Spartan Ultru, 16. 8. 2019. na Havajima, mogu potvrditi da je to valjana izjava.

OVDJE možete provjeriti sve prepreke.

Šta očekivati?

Bol, patnja, suze, žuljevi, iznemoglost, glad itd.

Ovo je dosada bio moj najveći izazov. Ova trka zahtijeva potpunu mentalnu i fizičku spremnost. Čimbenici poput vremena, terena, nadmorske visine i drugih elemenata mogu imati utjecaja na ishod trke. Ja sam trčala u OPEN grupi što znači da smo mogli pomagati jedni drugima preko određenih prepreka, npr. tim može pomoći pojedincu da uradi 10 burpee vježbi (“marinci”). Moj tim (Sogo Tokyo Spartans) se sastojao od sedam članova (Cat – Engleska, Sherry – Kina, Andy – Tajvan, Tetsuro – Japan, Atsushi – Japan, Shima – Japan, Wye-Khe – Australija). Startali smo u 6:45 ujutro.

Noć prije nisam mogla spavati od uzbuđenja tako da sam već u 3 ujutro doručkovala. U 4 ujutro Shima je došla autom po nas. Trebalo nam je više od sat vremena do starta. Padala je kiša i već nas je počela hvatati panika u autu.

Kiša = teže prepreke – blato, klizavo, vreće pijeska teže, konopac mokar, kako se popeti uz klizav zid, šta će biti sa hranom što smo ostavili na tranzitu… ludilo je počelo.

Dolazimo na Kualoa Ranch. Sve izgleda nestvarno. Kroz glavu mi prolaze hiljade misli. Da li je moguće da se nalazim na mjestu gdje je sniman Jurrasic park. Muzika iz filma na razglasu. Atmosfera kao na filmu. Trčimo da ostavimo kese sa hranom na tranzitu (nasred livade). Tokom trke imaju samo stanice sa vodom. Hrane nema. Nakon 25 km prolazimo kroz tranzit gdje nas čeka hrana koju smo ostavili u kesama na livadi.

Tok takmičenja

Napokon je došao i taj trenutak kada će trka da počne. Imali smo sistem da trčimo u parovima tako da niko ne ostane sam. Nije bilo vremena da čekamo cijelu grupu preko svake prepreke. Na početku sam vodila cijelu grupu, ali nakon 5 do 6 km Andy i ja smo trčali brzim tempom. Preskakali smo preko zidova, nosili kante sa pjeskom uz brdo – niz brdo, puzali ispod žice, nosili vreće sa pjeskom, balvane, vukli gume. Bolovi u nogama, leđima, izgrebana koljena su samo dio onoga što smo doživjeli prvih 15tak kilometara. Postaje vruće, sunce upeklo, gori i nebo i zemlja. Sva sreća pa su stanice sa vodom bile svakih 7km. Trčali smo kroz rijeku. Mutna rijeka i ne vidiš hoćeš li propasti do pasa ili ćeš da uganeš nogu na neki kamen. Sva sreća pa nije bilo povreda. Poslije rijeke trčimo u šumu koja izgleda kao džungla. Blato do koljena. Jedva su mi patike na nogama ostale.

Kadgod pogledam na sat već je prošlo puno sati kako smo startali. Prvih 25 km smo morali završiti do 13:00 i proći kroz start u 13:15. Govorim Andiju samo da trči kako zna i umije. Ne znamo gdje su ostali. Hoće li uspjeti proći cut off?? Trenutak nepažnje i Andy je uganuo gležanj. Govori meni da nastavim trčati. Pogledam mu gležanj i vidim nema nikakvog oteknuća i govorim mu, Andy trči! Nije to ništa. Moraš nastaviti.

Rope traverse, gdje visiš naglavačke na konopcu i pokušavaš dosegnuti zvono. Tu sam već zgulila kožu oko članka, ali sam uspjela preći prepreku. Bolje to nego 30 burpeeja. Prepreke koje nisam uspjela preći su me koštale dosta vremena i energije – Monekey bars (30×2), Rings (30×2), Twister (30×2), rope climb (30×2), Spear Trow (30×2).

Zadnja prepreka, Herculas Hoist – povlačiš vreću pjeska na konopcu i ako je ispustiš ne gine ti 30 burpeeja. Vučem ja vreću nekako i mislim gdje su ostali, hoće li uspjeti proći cilj prije nego vrijeme istekne. I odjednom čujem glas od Cat koja doziva moje ime. Elma, Elma, Andy gdje je Elma… i oni svi dolaze (Shima, Cat, Wye-Khe, Sherry) pomažu vući vreću. Završimo jednu vreću pa onda drugu i onda trči brzo do tranzita (livade) da stavimo gelove u torbe, naspemo vodu. Skontamo da Tetsuro i Atsushi još nisu stigli. Cat me pita hoću li sendvič. Ma ja ne mogu ni da ga pogledam, kamoli da jedem. Vruće, sunce upeklo još više. Maži zaštitnu kremu, trči u toalet. I već 13:00. Kad pojavi se Tetsuro u 13:05. Mi već moramo da krenemo. Valja nam još 25km istrčati i sve prepreke ponovo preći. Cat i Sherry sustižu mene i Andyja. Nekako pokušavamo trčati zajedno. Međutim zbog vrućine Andy ostaje u šumi jer ne može da nastavi. Izgleda da je doživio toplotni udar. Ostaje u šumi da odmori. Nas tri nastavljamo dalje. Guramo nekako. Preskačemo preko zidova koji su preko 3m. Došle do rijeke i srećemo neke likove i s njima malo u priču. Čujem ja oni govore: “Hajmo mi za njom, ona trči ultramaratone”. Pitamo kada je sljedeći cut off i niko ne zna. Kažu oko 17:00, ali niko nije siguran. Meni sat stao, baterija se istrošila. Ne znam da li dovoljno brzo trčim, ne znam koliko mi je još ostalo vremena. Ubrzavam jer samo mi u glavi odzvanja pa ovo sam čekala cijelu godinu i nema opcije da ne završim trku! Nastavljam sama. Nisu me mogli ovi likovi pratiti. Grabim kao da sam tek počela trku. Na istoj stazi srećemo i one koji trče Beast (25k). Kao Ultra imate privilegiju reći: “Ultra s vaše lijeve strane” i proći ih, kao i izaći ispred njih na preprekama. Staza je podijeljena i za Beast trkače i za Ultraše, a Spartan dobro radi na signalizaciji prelaza, međutim, mnogo ljudi se ipak izgubi.

Koji osjećaj kada u po brda na uskom prolazu neko kaže ‘Ide Ultra’ (tako su nas zvali) i onda se svi sklone kao da prolazi kraljica planine. Onda svi počnu da navijaju i aplaudiraju. Ma sve da i ne možeš maknut, moraš, narod gleda i navija. I onda i onaj zadnji atom snage povučeš iz petnih žila i uzbrdo što brže možeš. Blato, klizavo, konopac klizi, nemaš se za šta uhvatiti. Penješ se i rukama i nogama. Duša na nos izlazi, al guraš kao da sutra ne postoji.

Već 17:00 sati i ulazim u ciljnu dolinu gdje me još čeka 10 prepreka. Nemam ja više snage u rukama. Burpeeje probam, pa ne ide nikako. Pitam okolo da mi pomognu ovi što trče Beast pa sva sreća narod fin pa hoće. Trčim, vidim cilj i sve bih sjela pa plakala od dragosti. Ma jel moguće da sam uspjela!? Kad odjednom neko zove moje ime: “Elma, Elma”. Atsushi, čeka nas. Nije uspio završiti trku. Izgubio se prvi krug tako da je istrčao 40 km. Kažem da me uslika, ipak je ovo historijski momenat, haha i onda lagano kroz cilj. Trku sam završila za 12 sati, 28 minuta i 29 sekundi kao treća među ženama i prva u kategoriji od 35 do 39 godina. Trku je startalo 164 trkača i samo je 84 uspjelo završiti trku. Ja sam bila 36. u ukupnom poretku.

Cat, Sherry, Wye-Khe i Shima su stigli do cilja nekih sat i po vremena poslije mene. Andy je prošao kroz cilj 5min poslije njih. I Tetsuro je bio posljednji iz naše grupe koji je završio trku 10min prije kraja.

Nevjerovatan je to osjećaj! Nešto što se pamti cijeli život!

Kako se pripremiti / trenirati?

Lično bih preporučila svima koji žele trčati Ultra Beast da prvo probaju jednu od kraćih Spartan trka. Ako nikada niste istrčali više od 40km, ne bih vam preporučila da trčite Ultru jer sutradan možda nećete moći hodati. Ako niste stručnjak za prepreke (ili čak i ako jeste), uvijek trebate biti spremni da ćete uraditi burpeeje prije ili poslije. I oni najbolji nekada završe sa najmanje 60 burpeeja. Morate trenirati kompletno tijelo. Tako da imate snage i u rukama i nogama. I još plus morate imati dobru memoriju jer jedna od prepreka je Memory test:

ZULU 959-7200 (zapamtila sam ga jer je poštanski broj za Zenicu 72000 tako da sam cijelim putem ponavljala 72000 bez jedne nule).

Prehrana / trkačko gorivo

Na internetskoj stranici kažu da je najbrže vrijeme za Ultru 7 sati, ali to očito varira ovisno o mjestu i pojedincu. Bez obzira na to, ponesite toliko hrane/gelova koliko mislite da će vam trebati jer ne želite trčati satima praznog stomaka. Pravilna prehrana definitivno može uticati na vaše trkačke performanse, pa se potrudite da budete pravilno hidrirani prije, za vrijeme i poslije trke. Ja sam uzimala razne gelove sa dodatkom kole, kafe, salt tablets, amino value, power gels, orahe, bademe, hurme, protein bars, i yokan (japanska pasta od slatkog graha za sportiste), dodatna pića sa puno soli.

Ultra omogućava učesnicima da donesu kantu ili mali kontejner koji možete ostaviti na određenoj “livadi”. Prilikom prelaska u drugi krug možete da uzmete hranu koju ste ostavili u kutiji ili kesi. Ovo je dobar sistem jer ne morate da nositi sve sa sobom tokom cijele trke.

Međutim, ako trčite za vrijeme ili za podijum, onda nemate puno vremena da se zadržavate na prelazu. Većina elitnih takmičara ne zastaje dugo ili se ponekad i ne zaustave. Ja sam se zadržala na prelazu nekih 15tak minuta.

Havaji

Divna atmosfera. Srdačni ljudi. Havaji kao na filmu. Definitivno nisam razočarana. Cijeli paket je bio uključen, avionska karta, hotel 4 noći, prevoz od aerodroma do hotela, kotizacija za utrku, večera prije trke (3,600 konvertibilnih maraka).

Hotel je bio na Waikiki plaži. Savršena lokacija. Prije trke smo išli trčati trail sa Adrianom koja živi na Havajima i koju znamo još dok je živjela u Tokiju. Divno je imati prijatelje iz cijelog svijeta. Išli smo trčati Kuliou’ou Ridge Trail. Pogled sa vrha oduzima dah.

Nakon toga smo išli na ronjenje u Hanauma zaliv. Poznato mjesto sa koralima. I dok smo sjedili na plaži došla je foka. Jos uvijek nisam bila svjesna da se nalazim nasred Tihog oceana. Noćni život na Havajima je extra. Išli smo u par klubova poslije trke. Najbolje mjesto je bilo Sky Waikiki. Porcije hrane su ogromne u poređenju sa Japanom.

Završne misli

Sve u svemu, moja prva Spartan Ultra je sjajno iskustvo. Definitivno nešto što ću pamtiti cijeli život. Na kraju dana, shvatite da ovakvi izazovi mijenjaju vašu perspektivu onoga što su vaša tijela sposobna dosegnuti. Shvatite koliko ste mentalno i fizički jaki.

Trenirati i istrčati 50km sa 76 prepreka je dostignuće i drago mi je što sam jedna od onih ljudi koji su 16. 8. bili dio trke koja prkosi našim ograničenjima. Ovo mi je najdraža medalja koju sam ikada osvojila. S ponosom mogu reći da sam Spartanka iz Bosne i Hercegovine. Aro!!

Vaši komentari