Piše: Ersan Bijedić
Kako kaže njegova supruga Elena, Pokrajčići uvijek “dolaze u paketu”, sa tri sina, blizancima Mihaelom i Vinkom (2 godine i 7 mjeseci) te Adrianom (5 mjeseci).
Ante je uvijek u vrhu među najboljim takmičarima, često na postolju, a zbog svih obaveza rijetko uz puno druženja s ostalim trkačima koji bi od njega imali za pokupiti savjet više. A ukoliko je u prilici, uvijek je raspoložen proslijediti svoja znanja.
Atletski počeci
Ako se želiš baviti vrhunskim sportom u Ljubuškom, očekivano bi bilo da se učlaniš u rukometni klub Izviđač, veliku tvornicu talenta i razvoja odličnih igrača (tako je svoj put počeo npr. danas još jedan dosta uspješan trkač iz ovog grada, Ivan Bulić). Ipak sasvim logično je i to da su Ante Pokrajčić, kao i njegov brat Vladimir, krenuli stopama svog oca Vinka koji je višestruki atletski rekorder BiH.
Ante Pokrajčić (rođen 24. 10. 1989. godine) je shvatio da je naslijedio Vinkove atletske gene negdje 1999. godine u Posušju kad je pobijedio na krosu na Ilijinu brdu. “Svakog metra te trke se sjećam i dan danas”, kaže Ante.
Atletikom se počinje baviti 2001. godine kad je u Ljubuškom napravljena atletska staza i osnovan atletski klub, gdje je njegov otac Vinko bio trener. Odmah je na 1.000m bio dva puta drugi na prvenstvu BiH za dječake i djevojčice, 2002. i 2003. godine.
– Potom se 2004. godine uz HAK Ljubuški registriram i za ASK iz Splita, te na taj način imam pravo sudjelovanja i na prvenstvima Hrvatske. Tada kreću i prvi značajniji uspjesi, pa postajem paralelno prvak i BiH (na 3.000m i u krosu) i Hrvatske na 3.000 mu kategoriji dječaka, i to u foto finišu trke. Čak sam netom nakon trke proglašen drugim, ali analizom foto finiša greška se ispravlja i uzimam svoju prvu titulu prvaka Hrvatske sa rezultatom od 9:47.27, priča Ante Pokrajčić.
Poziv u dvije reprezentacije
Tad je dobio i poziv u reprezentacije obiju država.
– Zbog kudikamo boljih uvjeta i logistike (U to vrijeme je atletika u BiH, u organizacijskom smislu, bila jako nisko pozicionirana, niti je bila ikako popraćena. Sjećam se da na nekim prvenstvima za mlađe uzraste nije bilo niti medalja, pa nam je roditelj od jednoga člana kluba od sebe kupio medalje i dao nam ih sutradan na treningu), opredjeljujem se za Hrvatsku, za koju sam nastupao 10 godina i to prvo kao član kadetske, pa mlađe juniorske, pa juniorske, a na kraju i seniorske reprezentacije, pojašnjava Pokrajčić.
Te godine je išao i u SAD na ICG (International Children’s Games) u Cleveland (država Ohio), gdje je ušao u finale na 1.500m i na kraju zauzeo 13. mjesto.
Zatim 2005. postaje prvak BiH za mlađe juniore, a 2006. trostruki prvak BiH (800m, 1.500m i štafeta 4×400) te dvostruki mlađejuniorski (U18) prvak Hrvatske, i to na 800m i u štafeti 4x400m, dok je na 1.500m zauzeo drugo mjesto. Kao pojačanje AK Sarajevo je zauzeo treće mjesto na ECCCj (European Champion Club Cup for juniors – Europsko timsko prvenstvo za juniore) grupa A, u Moskvi, Rusija. Te godine je izabran za najboljeg mladog sportistu Ljubuškog. To se desilo i 2007. godine, dok je 2004. godine bio najveća “sportska nada” općine Ljubuški.
– Slobodno mogu reći da je ta 2006. godina bila nekakva prekretnica i dokaz da se rad i treninzi na kraju isplate. Međutim, sve je to bio samo dobar uvod u godinu koja slijedi. Naime, 2007. postajem juniorski prvak BiH, te dvostruki juniorski (U21) prvak Hrvatske i to na 800 i 1.500 m, dok na seniorskom prvenstvu osvajam svoje prve dvije seniorske medalje, i to broncu na 800m i srebro na 4x400m. Na početku sezone trčim 800m 1:51.90 u Splitu, a nakon toga pobjeđujem na juniorskom četveroboju reprezentacija Hrvatske, Slovenije, Češke i Mađarske te na juniorskom mitingu prijateljstva u Zenici, dok kao pojačanje AK Sarajevo osvajam drugo mjesto na ECCCj Grupa A u Brnu, Češka Republika, prisjetio se Ante.
Borba s mononukleozom
Sve je upućivalo na rušenje norme za Europsko prvenstvo koja je iznosila 1:51.30, ali je u Velenju trčao 1:51.62 i tako ostao uskraćen za samo 32 stotinke sekunde. Od 2008. godine su se očekivale velike stvari.
– Sve je dobro i krenulo, obavljene su i dvoje pripreme s reprezentacijom, u prvom i trećem mjesecu, bio sam puno spremniji i brži nego prije, ali par dana prije prve utrke u sezoni me „pokosila“ bolest – mononukleoza, s kojom sam se par mjeseci hrvao tako da sam tu sezonu rijetko nastupao, osim na državnim prvenstvima. Ipak, većina tih nastupa je bila uspješna, tako da postajem dvostruki prvak BiH, na 800 i 1.500 m. Uzimam i tri zlata na prvenstvu Hrvatske, na 800, 1.500m i u štafeti 4×400. Na tom natjecanju mi je brat Vladimir bio 2. na 1.500m, a također je bio i član pobjedničke štafete, tako da smo nas dva s tog prvenstva donijeli 5 medalja, od čega 4 zlatne! Tada je Vinko vjerojatno bio najponosniji otac i trener na svijetu.
Najveći uspjeh kao član Slobode
Te 2008. godine Ante prvi put postaje i seniorski prvak Hrvatske, i to na 1500m. Također, tri zlata uzima i na ekipnom juniorskom prvenstvu, i to na 1.500, 800 i u štafeti 4x400m, dok brat Vladimir uzima zlato na 5.000m, i u kuću Pokrajčića stižu još 4 zlata.
– Iako norma nije pala, na kraju te sezone dobivam poziv od tuzlanske Slobode, koja je bila ekipni prvak BiH, kako bih kao pojačanje nastupio za njih na Europskom klupskom prvenstvu za juniore, koje se održalo u Srbiji (Sremska Mitrovica). Na iznenađenje svih, u savršeno odrađenoj taktičkoj trci osvajam prvo mjesto i time ostvarujem svoj možda i najveći međunarodni uspjeh!
LIČNI REKORDI
300m 35.41
400m 48.56
600m 1:19.00
800m 1:49.14
1000m 2:25.43
1500m 3:52.61
3000m 9:14.18
5000m 15:43.07
10km 35:11
Polumaraton 1:18:40
Vrhunski sportaš druge kategorije
Sljedeće 2009. godine Ante postaje dvostruki mlađeseniorski (U23) prvak Hrvatske, ovaj put na 400 i 800m, dok su 2010. i 2011., uslijed fakultetskih obaveza, bile manje plodonosne što se tiče medalja, jer je puno manje nastupao.
– Ipak, u 2011. sam išao svoj najbolji rezultat na 1.500m, istrčavši 3:52.61 u Velenju (Slovenija), što je te godine bio najbolji rezultat na tablicama sezone na 1.500m. Na kraju te sezone moj tadašnji trener Mladen Krstić napušta klub, pa i ja lagano dižem ruke od atletike i pripremam se za neke druge, životno važnije stvari. Međutim, na poziv Jure Božinovića, sudionika Mediteranskih igara koji na 800m ima rezultat 1:47.59, koji postaje novi trener u ASK-u, odlučujem ostati i karijeru nastaviti s njim. To je urodilo plodom, tako da 2012. postajem prvak Hrvatske na 1500m, i u štafeti 4x400m, a na 800m sam se približio svom cilju – probijanju granice 1:50, te sezone sam išao 1:50.26. Krajem godine ulazim i u reprezentativnu štafetu 4x400m koja je te godine postigla 24. rezultat na europskim ljestvicama, i time sam stekao titulu vrhunskog sportaša druge kategorije prema kategorizaciji HOO-a, čime sam zaslužio dvije godine stipendije, što mi je uvelike olakšalo treniranje.
Skidanje tereta: na 800m brži od oca
U 2013. je krenuo odlično i već u maju u Splitu srušio osobni rekord na 800m i prvi put išao ispod 1:50, bilo je 1:49.14.
– Time sam i sa svojih leđa skinuo jedan mali teret, naime, napokon sam u jednoj disciplini postao brži od oca (bez obzira što 800m nije njegova primarna disciplina), ističe Ante.
Međutim, nakon toga ga par dana prije državnog prvenstva uhvatila bolest i temperatura, ali je poslije dugog vijećanja ipak odlučio nastupiti, i takav osvojio dva druga mjesta (na 800 i na 1.500m) te prvo u štafeti 4x400m.
– Bez obzira na bolest, to sam smatrao svojim velikim neuspjehom, jer sam tu sezonu završio prvi na listama u čak dvije discipline, 800 i 1.000m.
U 2014. postaje zimski državni prvak na 800m s rezultatom 1:50.72.
– S obzirom na rani period i da još nismo izišli iz baze, bio sam uvjeren da ću tu godinu uspjeti srušiti normu za Europsko prvenstvo, tj. ići ispod 1:48. Međutim, to se nije ostvarilo, zaustavio sam se na 1:49.56, uz mnoštvo trka s rezultatom ispod 1:50. Trener me je cijelo vrijeme uvjeravao kako je samo pitanje trenutka kad će se desiti “boom” da bih istrčao trku na razini 1:48, samo je bilo potrebno biti strpljiv i pogoditi pravu trku. Nakon što sam na prvenstvu osvojio drugo, za sebe veoma razočaravajuće, mjesto, ja gubim to strpljenje te konačno prelamam i prestajem s trčanjem, govori Ante koji je i tu godinu završio kao najbolji na listi 800-metraša.
Tih dana sam mrzio atletiku
Time je zatvoreno jedno poglavlje života.
– Tih dana sam atletiku baš mrzio, i nije mi padalo napamet potrčati. Iako su se i otac i trener nadali kako će se volja brzo vratiti, to se nije dogodilo i trčao sam samo povremeno, i to samo kad mi je to predstavljalo neko zadovoljstvo, po par kilometara dnevno 2 do 3 puta u tjednu, tijekom proljetnih i ljetnih dana. Odnosno u onom periodu dok je dan duži, pa se može trčati nakon posla.
U ljeto 2017. godine nakon jednog takvog treninga, rođak Bernard mu je predložio da se prijavi na Splitski polumaraton (on je već istrčao dva i pripremao se za treći).
– Rekao mi je, kad već trčim, da ne tržim “džaba”. U početku mi se ta ideja nije nimalo sviđala, jer šta ću trčat 21km u komadu!? Pa i kad sam bio najspremniji nisam trčao nikad više od 12 – 13 km u komadu.
Prvi polumaraton u Splitu
Kako je vrijeme odmicalo, tako se par rođaka u internoj WhatsApp grupi počelo zezati ko bi mogao trčati, i na kraju se njih sedam prijavilo za Splitski polumaraton.
– Osim Bernarda, koji je ponekad trčao, nitko od ostalih nije ni hodao duže od 500m. Na kraju se sudbina tako poigrala da smo svi istrčali Split, osim Bernarda. Naime, on se u međuvremenu ozlijedio i morao je pauzirati. Nas šest rođaka, Pokrajčića, smo nastupili pod imenom Jacići, što nam je obiteljski nadimak od pokojnog djeda Ante, čiji se otac zvao Jakov – Jaco, pa je otuda djed postao Jacić. Nakon toga, prilikom svake trke na koju se prijavljujemo, pod klub navodimo Jacići. Nakon prijave za Splitski polumaraton, sve se nekako promijenilo i slobodno mogu reći da od tog trenutka počinjem opet trčati iz zadovoljstva. Pa do kada će trajati, vidjet ćemo.
Nemam nikakvog plana treninga i prehrane, svaki trening odlučim raditi instantno, odnosno na osnovu osjećaja procijenim hoću li taj dan raditi intervale, dužinu, tempo ili ću jednostavno odmoriti. Što se tiče prehrane, stvarno se ne držim nikakvih naputaka i preporuka, uživam u roštilju tako da mi je on najčešći na meniju. Također, onaj osjećaj kad popiješ dva, tri hladna piva nakon dobro odrađene dužine ili trke, ne bih mijenjao ni za kakvu drugu nagradu.
Neke trke iz ljubavi prelaze u interes
Tako je upoznao i rekreativnu scenu, neke nove stvari koje donosi progres rekreativnog trčanja u BiH i regiji prethodnih godina.
– Što se tiče ovoga “booma” trčanja, naravno da mi je drago da se napokon nešto pokrenulo pa sad imamo situaciju da skoro svaka općina u državi ima neku svoju trku. Ipak, volio bih da se varam, ali imam osjećaj da ta organizacija trka lagano prelazi iz ljubavi u neke druge interese, prije svega novčane. Teško je organizirati nešto prvi put, još teže je to postaviti na neki veći nivo dogodine, a najteže je održati tradiciju i kontinuitet uz stalno napredovanje. Naravno da mi je drago vidjeti prvu peticu, prvu desetku, prvi polumaraton u nekom mjestu… ali još bi mi draže bilo da ti “prvi” sutra budu “peti“ ili “deseti” po redu, a da se kvaliteta podiže. Kad kažem “kvaliteta”, ne mislim na imena sudionika, nego koliko je kvalitetno sve to organizirano. Evo baš ove godine sam primijetio nekoliko trka koje su ili podigle kotizaciju, ili smanjile nagrade odnosno startne pakete, a zauzvrat nisu ponudile ništa novo. To može proći jednom, možda i dvaput, ali ići tako iz godine u godinu definitivno ne može. Tako da vjerujem da će se kroz iduću godinu – dvije isfiltrirati oni pravi trkački događaji u odnosu na one što bi kratkoročno iskoristili ovu ekspanziju trčanja.
Današnji motivi
Ante ističe da mu je danas jedini cilj na svakoj trci završiti je, pogledati sebe u ogledalo i reći: “Bože hvala ti, danas sam dao sve od sebe!”
– A sad, hoće li to biti dovoljno za prvo, peto ili stoto mjesto, to mi je nebitno. Naravno da čovjeka veseli visoki plasman, i pogotovo ako još tu uspije ugrabiti i kakvu nagradicu, ali previše trkačkog staža imam u nogama da bi mi sad to, s gotovo 30 godina i s troje djece bio ikakav motiv. Sad mi je motiv otići s obitelji, suprugom i tri mala sina, na trku, vidjeti mjesto, razgledati ga, upoznati se s kulturom i ljudima i sretan se vratiti doma. Valjda to tako dođe s vremenom. Možda sam tako trebao razmišljati i dok sam trčao na stazi, pa ne bih sebi postavljao letvicu visoko, a onda bio razočaran danima ukoliko ne bih uspio. I poručujem svima da na taj način gledaju stvari, ne samo u sportu, nego i u životu općenito, zaključio je Ante Pokrajčić.
Nemam posebne ciljeve danas, idem na one trke koje mi se čine zanimljive i ravne. Drago mi je otići na nove trke, odnosno na one koje se prvi put održavaju, nekako mi te imaju “dušu”. Jedini pravi plan mi je za dogodine trčati Splitski maraton, na istom mjestu gdje sam trčao svoj prvi polumaraton, u najdražem i najlipšem gradu na svitu i okolici.
Vaši komentari
