AMILA SPAHIĆ: Moje peto trail iskustvo i istinski užitak trčanja

Piše: Amila Spahić

Već sam bila učesnica Skakavac traila 2019. godine i bilo je to jedno fenomenalno i neprocjenjivo iskustvo sa velikim brojem učesnica i učesnika podijeljenih u 4 kategorije utrke, zavisno od dužine, po izuzetno lijepom i sunčanom vremenu, pa sam mislila da poznajem stazu.

Ali samo sam mislila…

Izduvni ventil

Da se vratim na to kišno subotnje jutro. Kiša je padala kako kažu kao iz kabla. Ipak ja odlučim da idem trčati, jer u zadnje vrijeme izdešavale su mi se previše stresne stvari da mi je jednostavno trebao taj izduvni ventil. Uprkos lošem vremenu odluka je pala. Tako krenem put Vogošće, a već sam imala dogovor sa veoma iskusnom i strastvenom trejlašicom iz sekcije Zenica trči, Melihom Mejom Čaušević, da se nađemo kod Dječijeg odmarališta Crvenog križa u Vogošći, gdje je ujedno start i cilj ove Valter trail utrke.

Bila sam  na putu prema Vogošći negdje oko Visokog, kad mi stiže sms poruka od moje drage frendice Amne Delić Goga, sa kojom inače trčim zajedno sve svoje utrke, ali ona je ovog puta bila spriječena zbog nedavne operacije. Sadržaj poruke je:”Hej, samo da vidim hoćeš li trčati? Mislim zbog kiše”. Ja se onako osmjehnem i nazovem je da joj kažem, da kiša ne može padati koliko ja mogu pokisnut. Odlučila sam da trčim! Nema povratka! Ona mi poželi sreću i ja nastavim put Vogošće.

Nisam tačno znala gdje se nalazi Dječije odmaralište Crvenog križa u Vogošći, iako sam već bila tu. Međutim kada je jesenas organizovana Skakavac trail utrka, organizator je obezbijedio prevoz iz Vogošće do startne pozicije, u Nahorevu, a cilj je bio kod dječijeg odmarališta Crvenog križa. Vratili smo se u Vogošću nekim prepunim kombijem koji je imao mjesta samo u prtljažniku, te iz te perspektive nismo imali pregled puta kojim se vozimo do Vogošće. Mi smo bile zadovoljne i mjestom u prtljažniku, jer poslije istrčanih 22 km nismo imale snage pješačiti jos dodatnih 4-5 km do Vogošće. Uglavnom, skontam ja da uključim navigaciju i slijedim upute. Međutim nakon nekih 5-6 minuta lutanja, po uputama navigacije, odlučim da zaustavim nekog prolaznika i upitam za put prema Dječijem odmaralištu Crvenog Križa.

Nebo nas oplakuje ili hidrira?

Ubrzo sam bila na odredišu i nisam mogla da sakrijem oduševljenje kada sam vidjela veliki broj trkača, koji su unatoč kišnom vremenu, odlučili da trče.

Kako sam došla 20-ak minuta pred početak utrke, uspjela sam pronaći Meju i preuzeti startni paket od nje, koji je ona noć ranije preuzela za nas obje i hrabro odlučila da unatoč gnjojnoj angini istrči ovaj trail.

10:00 h i počinje Valter trail. Ludilo! Ne mogu vam opisati koja je euforija vladala na samom startu utrke, unatoč tome što se nebo otvorilo i odlučilo da nas oplakuje, ili pak da nas hidrira. Više mi se dopada ova misao da je i nebo na našoj strani. Tako smo i nas dvije zajedno sa ostalim  učesnicima i učesnicama  potrčale kroz blato na samom startu, pa preko blatnjave ceste kojom se voda slijevala u velikim količinama…

Bez obzira na vremenske prilike, svi smo imali osmjeh na licu. Nakon nekih 2 km staza skreće u Jošanički potok, koji je poprilično nabujao od kiše. To je opet priča za sebe. Neprocjenjivo iskustvo je trčanje po potoku, u većini slučajeva nije bilo moguće preskočit ga, već je jedina opcija bila da zagazimo u hladnu vodu Jošaničkog potoka, ako mislimo da nastavimo utrku. Moj jedini cilj i ideja vodilja je da nepovrijeđena dođem do cilja, bez obzira na vrijeme. Odlučila sam da maksimalno uživam u ovoj utrci čija staza je vodila kroz prelijepe predjele netaknute prirode. Praznik za sva čula.

Dječja sreća

Neopisiva je sreća bila trčati kroz velike kišne lokve, onako posred njih, kao u djetinstvu. U jednom trenutku sam pogledala u Meju i vidjela neopisivu dječju sreću na njenom licu, jer je upravo radila ono što voli. Trčala je trail i uživala svim čulima.

Da bi upotpunile svoju sreću ja sam uspostavila video poziv sa našom zajedničkom, drugaricom/trkačicom Amnom, da joj kažemo da nam neopisovo nedostaje, da je s nama u mislima i da ujedno vidi kako nam je. Kako smo blatnjave i sretne.

Meja mi je rekla da je u grupi Skakavac trail neki član objavio da staza prolazi preko nekih livada, mada smo do tada trčale samo uzbrdo i kroz potok. Napokon dođosmo do tih livada i odlučismo da iskoristimo teren pogodan za ubrzanje pa smo potrčale malo brže i u svemu tome, unatoč dobroj markaciji staze, skrenemo nekih kilometar sa staze i opazimo  da nema više markacije. Uz tu stazu nalazila se neka kuća ispred koje je jedan čovjek stajao i posmatrao nas začuđeno. Upitah ga da li je primijetio da su tom stazom prošli neki trkači? Čovjek me začuđeno pogleda i reče: “Od jutros niko ovuda nije prošao!”

Pogledam u Meju i kažem joj: “Draga moja, malo smo zalutale.”

Vratimo se do  raskršća gdje smo pogriješile skretanje i ugledamo dvije trkačice, što nam je bio dobar znak da smo se konačno vratile na pravu stazu. Tako mi nastavimo za njima trčati preko snijega uz Motku, a usput smo sretale i momke iz ATV CLUB MOTKA koji su obilazili stazu i trkače. Kada smo bili blizu vrha, počela je da se navlači magla i postalo je sablasno. Vidljivost je bila nekih 20-ak metara. Kažem ja Meji da bi trebale malo da ubrzamo unatoč jakom vjetru i snijegu koji je padao, jer se može desiti da ova magla potraje, pa postoji mogućnost da se izgubimo.

Magla i snijeg

Ubrzamo i izbjegnemo tu maglu i snijeg. Stižemo na jednu veoma strmu i blatnjavu  padinu. Odlučismo da se uz veliki oprez prepustimo inerciji. Samo jedan pogrešan pokret mogao bi da bude koban, na takvom terenu. U jednom trenutku ja sam se opustila i završila na zemlji. Pala sam! Srećom bez nekih posljedica, osim što sam se osjećala kao da se valjam po najvećoj kaljuži jer je to bila mješavina vlažnog snijega i blata. Još malo se provaljam po snijegu da koliko – toliko skinem blato sa odjeće. Nastavim ja trčati, još sretnija i zadovoljnija, jer se nisam povrijedila i mogla sam da nastavim utrku. Sreća je bila da smo ponijele planinarske štapove, koji su nam bili od velike pomoći. U jednom trenutku, gledajući Melihu kako trči ispred mene i sa velikom lakoćom prelazi preko svih prepreka, kažem joj  da je sa ovim štapovima mnogo lakše trčati, jer izgledamo kao da imamo četiri noge.

Pošto se ova staza preklapa jednim dijelom sa stazom kojom smo jesenas trčale trail, pojedini predjeli su nam bili poznati. Mi onako sigurne jer trčimo poznatim predjelima, ubrzamo nizbrdo i počnemo sustizati ostale trkačice i trkače, a što je zadivljujuće, i prestizati ih. Znala sam da pred sami cilj utrke staza ponovo skreće u potok. Konačno dođosmo i do te dionice i prestigosmo jednog trkača koji nastavi za nama.

Opet lutanje?

Konačno Potok! Jedina mogućnost da ga savladamo bila je zagaziti u nabujalu hladnu vodu i oprezno pregaziti na drugu obalu. Do potoka sam bila toliko prljava i blatnjava da sam sama sebi bila smiješna, a jedan suhi list koji sam nosila na vrhu patika nekih 10 km  ponosno je stajao kao neki dokaz prelijepih i surovih dijelova trail staze. Poslije potoka nevjerovatan preporod. Čiste obuće izlazimo iz potoka i nastavljamo put cilja. U jednom trenutku ugledamo jednu trkačicu kako nam trči u susret. Na trenutak, ali samo na trenutak pomislih, nismo valjda ponovo zalutale! Međutim toliko sam bila ubijeđena da smo mi na pravom putu, pa se nisam dala pokolebati. Nju smo upitali otkud ona tu? Zašto trči iz kontra pravca? Da li je već istrčala i šta jednostavno radi trčeći iz kontra pravca? Ona nam reče da je pratila markaciju.

Mi nastavismo po vlastitom ubjeđenju da smo na ispravnoj stazi, trčati dalje. U jednom trenutku se okrenem i vidim da je i ona promijenila smjer i krenula za nama. Konačno već poznati predjeli počinju se nizati i već smo znale da smo blizu cilja! Našoj sreći nije bilo kraja jer smo nepovrijeđene uspjele doći do cilja.

Onako blatnjave, sa kilogramom blata na patikama stanemo na okrijepnom štandu da popijemo čaj i usput dobijemo jedan dobar savjet od našeg prijatelja trkača iz Goražda, koji je ovaj trail trčao humanitarno, za pomoć u liječenju oboljelom dječaku, da je on poslije utrke zagazio ponovo u hladni Jošanički potok da bi saprao blato sa obuće. Nije nam trebalo dva puta reći, mi smo već bile u potoku. Onda smo relativno čiste odlučile da se presvučemo u suhu odjeću, pa da se vratimo do okrijepnog štanda po zasluženu porciju ćevapa.

Sve u svemu ovo je jedno predivno iskustvo jer na ovakvim utrkama se takmičiš sa samim sobom, ispituješ granice svoje izdržljivosti, stanje svoje psihe. Kao što reče Meja,  evo nas kao američki marinci. Volim izazove ovakve prirode i nadasve volim trčati u društvu. Hvala ti Meliha, a Amna, falila si neopisivo!

P. S. Ko nije probao trail, ne zna šta je istinski užitak trčanja.

Vaši komentari