Piše: Amila Spahić
Vodeći se dužinom staze, desilo mi se da sam prošle godine prijavila baš tu, canicross bijelu stazu, dugu 7,5 km, ne primijetivši veoma bitnu činjenicu, da mi treba pas za tu utrku. Srećom pa me drugarica upozorila na vrijeme da mi nedostaje pas.
Naš fantastični trio, Meja, Amna i ja krenusmo u avanturu zvanu Skakavac Trail. Sve u svemu sada već poznata staza, organizatori PD Skakavac Vogošća su poštovali sve higijensko – epidemiološke mjere, kako na startu, okrijepnim stanicama, tako i u cilju utrke.
Pred start
Jutro je bilo svježe, prohladno, a mi trkačice i trkači željni dobre zabave i uživanja u prirodi, sa nestrpljenjem smo čekali da startamo. Kada smo stigli na start, atmosfera se već uvelike zahuktavala i ona početnička euforija je rasla. Obavili smo fotografisanja sa cijelom ekipom Zenica trči koja je prijavljena na žutu stazu. Sunce je već uvelike osvajalo nebesko prostranstvo i počelo da nas miluje svojim vrelim zrakama, a mi smo samo mogli konstatovati da smo se trebali namazati mlijekom za sunčanje, koje smo u žurbi ostavili u automobilu parkiranom kod doma Crvenog križa, ali kome je na onoj jutarnjoj svježini, na um palo mlijeko za sunčanje?!
Pokret uzbrdo
Bližilo se 10 sati kada je predviđen start ove naše žute staze, poslije uvodnih riječi organizatora i uputa oko markacija i okrijepnih stanica, konačno startamo. Start je postavljen tako da je staza odmah bila uzbrdo, vjerovatno da nas ona početna euforija i zanos ponese, pa da u neznanju istrčimo tu dionicu koja je uzbrdo. Međutim ulazimo u okrilje predivne šumske staze kroz debelu hladovinu i uživamo svim čulima. Nižu se dobro poznati predjeli, i vraćaju se filmovi od prošlogodišnje utrke. Lagano nastavljamo do prve okrijepne stanice na kojoj je sve dovedeno do savršenstva, vodeći računa o higijensko-epidemiološkoj situaciji, pa su čak i koštunjavo voće spakovali u male PVC vrećice, da ih slučajno ne bi neko dirao i tako ugrozio zdravlje i sigurnost trkača.
Vodopad Skakavac
Konačno staza skreće u duboku hladovinu četinarske šume i vodi nas prelijepim predjelima prema Skakavcu, drugom po visini (98 m) vodopadu u Evropi. Staza prema vodopadu je dosta strma, kliska zbog vlage, te je trebalo oprezno se spustiti do podnožja vodopada i malo zastati i uživati u predivnoj čaroliji vodopada i vode koja se sa visine od skoro stotinu metara raspršuje i hidrira prolaznike, u ovom slučaju trejlašice i trejlaše. Momci iz organizacije koji su bili zaduženi da slikaju trčake kod vodopada su se našalili, obzirom da smo nas tri iz ekipe Zenica trči, a vjerovatno zbog čistoće zraka u Zenici, da bi trebali malo da upale quadove (četverocikl), jer je za nas prečist zrak, pa bi moglo da nam zasmeta. Naravno to je bila dobronamjerna šala. Mi smo nastavile dalje divnom stazom prema cilju. Negdje na oko kilometar od vodopada srećemo ekipu iz Zenica trči Harisa i Elmu, koji nisu prijavili trail, ali su došli da budu podrška našoj ekipi na stazi.
Ciljevi
Preživjeti, stići nepovrijeđen, uživati u prirodi i stići u predviđenom vremenskom limitu.
Negdje na sedmom kilometru desilo se da je Meja malo odmakla od nas dvije , jer Amna usljed stomačnih problema koje je imala prethodne sedmice, bila je iscrpljena i pomalo nespremna za trail. Obzirom da je staza na tom dijelu vodila kroz šumu, preko potoka te je bilo dosta vlage i isparavanja što je dodatno otežavalo disanje i trčanje, pogotovu njoj koja je iscrpljena usudila se da se upusti u avanturu zvanu Skakavac trail. Sve do desetog kilometra ona se lavovski borila da savlada stazu, uprkos bolovima i grčevima. Ja sam je već od sedmog kilometra počela ubjeđivati da je sportski odustati i poslušati poruke svoga tijela, jer ono nam nekad daje signale koje naš mozak i želja za uspjehom ignorišu, pa dobijemo rezultat koji ne želimo, da dehidriramo i kolabiramo prije cilja.
Međutim ona je poznata po svojoj tvrdoglavosti i upornosti, pa mi je trebalo dosta vremena da je ubijedim. Kada smo stigli nadomak planinarskog doma Motka i staza je vodila strmim livadama, bez tračka hlada, ona se konačno predala. I rekla je da ne može dalje. Sreća je pa u tom trenutku naišao vozač qvada sa jednim fotografom, te sam ih zamolila da je povezu do planinarskog doma Motka.
Najgori scenarij
Nekoliko puta na stazi sam sustizala i trkače sa zelene staze od 42 km. Nekako je lakše, bar meni trčati u društvu ili imati pacera. Zadnjim atomom snage sam došla do planinarskog doma Motka, gdje su me dočekali ljubazni momci i djevojke iz organizacije sa okrijepnom i registracijskom stanicom. Ipak ja sam pogledom tražila Amnu. Kada sam se uvjerila da je ona dobro i da su djevojke iz organizacije već uputile poziv da prevoz dođe po nju, mogla sam zadovoljna nastaviti trčati dalje. Pridružila sam se trkaču sa zelene staze, jer ne volim da trčim sama. Mogu reći da nije bilo njega, mislim da se zove Bojan, i njegove podrške tokom uspona do vrha Motka, ne znam kako bih savladala taj dio staze po paklenoj vrućini bez pedlja hlada. Hvala mu! Tokom uspona kroz misli su mi prolazile scene prošlogodišnjeg Skakavac traila i tog istog dijela staze, na kojem smo Amna i ja sustigle našeg kupskog druga Sanela Omića, koji je trčao stazu od 42 km i savladan grčevima malo zastao nasred brda da odmori. Konačno staza nastavlja nizbrdo, po dobro poznatim predjelima i pruža ugodnu hladovinu. Ostatak staze sam trčala sama, jer je moj pacer sa 42 km već odmakao toliko ispred mene da ga nisam vidjela. Nastupa najgori mogući scenarij, da trčim sama, od nas tri koje uvijek zajedno trčimo. Počinje borba sa samom sobom. Početni užitak trčanja se pretvara u ono: “Što je meni ovo trebalo? Mogla sam ležati kod kuće ili peglati veš”.
Presudna poruka
Ni sama ne znam da li sam ja plašila gmizavce oko staze ili oni mene sa svojim šuškanjem kroz lišće. Uglavnom znam da su mi se gušteri počeli prikazivati u veličini krokodila, tako da sam skupila posljednje atome snage i iskoristila nizbrdicu da trčim najbrže što mogu, jer od 12. kilometra trčim sama. Oko osamnaestog kilometra čula sam zvuk motora iza mene, misleći da su to momci iz organizacije koji obilaze stazu i provjeravaju stanje trkača, ja sam malo usporila da oni prođu. Bila sam oduševljena kada sam na quadu ugledala drugaricu Amnu, kako se sa širokim osmjehom na licu proveze pored mene. Već mi je laknulo. Znači čekat će me u cilju i očigledno da joj je bolje. Znači da je napravila pravu spotrsku i razumnu odluku, te odustala na vrijeme, jer je poslušala svoje tijelo i signale koje joj je slalo. Ne znam da li su organizatori svjesni koliko može biti presudna poruka kraj staze, da ti da dodatnu motivaciju, za nastavak ka cilju, ali kada sam na dvadesetom kilometru ugledala tablu sa natpisom: “Sad pa sad do cilja”, osjećala sam se kao da sam već završila trku, jer šta su dva kilometra za mene?
Uskoro je iza jedne krivine ugledao se i cilj ove fantastične trail utrke i čuo se glas voditeljice koja je najavila moj dolazak u cilj. Neopisiv je to osjećaj. Uspjela sam da se izborim sa samom sobom i istrčim većinu dionice žute staze Skakavac traila sama, što mi najteže pada.
Hvala ekipi Skakavac Traila, GSS –u, momcima iz moto kluba, Hitnoj pomoći, volonterkama i volonterima, hvala svima.
Vaši komentari
