JASMIN BUTUROVIĆ: Zadovoljstvo istrčanog polumaratona ulicama mog grada, Jablanice

Zanimanje za trčanje uvijek je postojalo negdje je u meni.

394

Piše: Jasmin Buturović

Većina raje koju poznajem je uglavnom posjećivala teretane, a ja zbog povrede lijeve ruke nisam mogao normalno da radim osnovne stvari na spravama u fitness centru i onda sam jedva čekao kada će neko od njih da kaže sada je na redu trening trčanja pa da idemo na trčanje.

Na treningu trčanja sam mogao svima parirati u smislu izdržljivosti koliko mogu dugo trčati. Poslije toga bih išao nekada i sam na trčanje na Bokulju ili u Dobrinju (naselja u Jablanici). Deset krugova na Bokulju ili otići u Dobrinju je bilo nešto veliko jer nisam imao pojma ni koliko sam pretrčao, niti sam bio adekvatno obučen, u sred proljeća donji dio trenerke ili patike koje nisu za trčanje ili jedeš pa onda na trčanje.

Posao koji radim na RTV Jablanica omogućio mi je da dolazim u priliku razgovarati sa raznim profilima ljudi pa tako i sa sportistima. Jednom prilikom ugostili smo našeg sugrađanina Nermina Palića koji se nekoliko dana ranije okitio titulom Ironman triatlonca.

Odlučujuća podrška

Nakon završetka oficijelnog dijela pitao sam ga šta planira dalje, ima li u planu neki polumaraton ili triatlon jer znam da uživa u toj disciplini. Rekao mi je ima u maju polumaraton u Banja Luci. Meni odmah u glavi pitanje kako izgledaju pripreme za polumaraton. Rekao sam da volim trčanje i da bih volio istrčati polumaraton, ali nisam siguran mogu li ja to i ne znam koliko treba priprema za jednu tako veliku distancu. Nije malo 21 kilometar, a meni tada bilo veliko 10 krugova oko stadiona. Nermin mi je dao neke osnovne smjernice i rekao mi da se treba duže pripremati i da ću nakon tri mjeseca biti spreman. Počelo je trčanje tri treninga u sedmici, u međuvremenu

sam se prijavio i uplatio kotizaciju za Banja Luku, a Nermin obećao da idemo zajedno i onda shvatim da sada nema nazad.

Nakon tri mjeseca treninga, došlo je vrijeme i za dan D i moj prvi polumaraton u Banja Luci. Na startu euforija, ali i strah. Stao sam uz pejsera na čijem balonu je pisalo 02:00.

Mislim da sam ga sto puta pitao koji je kilometar i koliko još ima do kraja jer tada nisam imao sat za trčanje. I nakon dva sata dolazimo pred ciljnu ravninu i taj osjećaj je neopisiv i nikada ga neću zaboraviti jer iza mene je 21 kilometar. Osjećaj je bio kao da sam osvojio svijet.

Zašto sam ovo napisao, pa zato da Vam ispričam kako je sve počelo, jer da nije bilo tog razgovora i podrške, možda nikada ne bih počeo pripreme, niti bih istrčao svoj prvi polumaraton. Tako je počela 2016. i sve ostalo je istorija. Iza sebe sada imam blizu 20 polumaratona. Banja Luka, Šujica, Sarajevo, Dubrovnik, Split, Mostar, Livno itd.

San o trci u Jablanici

Ali ja sam uvijek potajno sanjao kako bi bilo predobro da nešto bude i u Jablanici, ali nisam vjerovao jer nije bilo atletskog kluba. Ma kakvi to, nije bilo ni rekreativnog trkačkog kluba, samim tim ni trkačke zajednice. Zbog toga sam gotovo uvijek na treninge trčanja išao sam i na početku je to ljudima bilo neobično – ono trčiš sam u jutru ranije, zimi ista stvar samo dnevna varijanta. Moje želje o nekoj trci u Jablanici na 5km ili neki noćni cener kao u Konjicu, su bile pusti snovi sve do 9. januara ove godine kada je načelnik općine Damir Šabanović na svojoj zvaničnoj stranici između ostalog objavio informaciju da ćemo u ovoj godini imati i Prvi Jablanički polumaraton. Niko sretniji od mene zbog toga i već sam počeo razmišljati kako će to izgledati, je li mi to možemo, koja će biti ruta, koliko će biti učesnika, hoće li sve biti uredu, milion stvari u mojoj glavi jer sam već od tog trenutka želio samo jednu stvar da sve bude u redu i da kao uvijek budemo dobri domaćini i prikažemo naš mali grad velikog srca u najboljem svijetlu.

Ukoliko se želite oprobati u trčanju ili unaprijediti svoj trkački trening, učinite to kroz naš MT trening klub.

U međuvremenu ja počinjem ozbiljne pripreme jer sam želio da se predstavim što bolje na domaćem terenu. U saradnji sa MT klubom kojeg je pokrenuo moj drug Ersan Bijedić, kojeg sam poznavao od prije, jer je jedno vrijeme živio u Jablanici. Ulazim u priču sa njim vezano za polumaraton i za plan i program priprema. Nakon toga sam se uvezao i sa Davorom Vidovićem, trenerom u MT klubu, koji je prije svega dobar momak koji je uvijek spreman dati savjet.

Povreda

Vrijeme brzo prolazi, pripreme na vrhuncu i nekih mjeseca dana prije trke, na jednom od treninga, osjetim oštru bol kao da mi je neko zabio nož u list, računam evo ga sada povreda i neću moći ni trčati u Jablanici, u svom gradu. Meni se svijet srušio, jedva došao kući od bolova. Zovem Davora kaže “biće to u redu”, mala pauza, stavi leda i sada se odmori. Nakon par dana pauze polako sam se vratio redovnom treningu uz malo reduciran plan i program.

Velika trema

Petak je dan pred trku i Prvi Jablanički polumaraton. Imam blizu 20 polumaratona u nogama, a trema noć pred trku nikad veća. Ne mogu ni u kući, obučem trenerku, idem prošetati krug po gradu, rekoh sebi možda sretnem nekog od trkača koje znam sa polumaratona. Napravim krug skroz do Muzeja Bitke za ranjenike, jer tu je sutra start najvažnije trke za mene, domaći teren, želim da se pokažem u najboljem izdanju pred domaćom publikom, iako pola raje nisu ni znalo da trčim polumaraton, ali evo prilike da me vide sutra na stazi.

U povratku sretnem našeg reprezentativca Aliju Imamovića i njegovog prijatelja, srdačno se pozdravimo, prošetamo, popijemo kafu, malo im ispričam kakva je staza, oni meni kako je lijepa i čista priroda u Jablanici. Vrijeme je za spavanje, odlazim kući, spremanje opreme i gledam vremensku prognozu, pokazuje u jutru kiša i žao mi je (zbog publike), ali i nije (jer volim više trčati kada je prohladno i kiša, nego kada je 30 stepeni). Nisam dugo mogao zaspati zbog pozitivne treme. Budim se u jutru, rani doručak, kupim opremu i izlazim iz stana. Lagana šetnja do platoa Muzeja odakle polazimo autobusima na start trke u Doljanima. Osjeti se u zraku blaga euforija i napetost. Puno je trkača u sve tri kategorije, polumaraton, štafeta i trka na 5 kilometara.

Potajna želja

Drug iz auta u prolazu pita “zar ćete trčati po kiši”, rekoh svi ovi koji su ovdje, navikli su da trče i po kiši, suncu, snijegu i svi vole trčanje. Ulazimo u autobuse i vozimo se prema startu, i već znam da će prvi dio staze biti dosta teži zbog jake nizbrdice. Ostatak staze je jako lijep kroz grad, a posebno dio preko Djevora gdje je predivan pogled i priroda, zelena rijeka Neretva, plavo nebo i predivne planine Prenj i Čvrsnica. Dobro sam startovao i prvi dio staze sam odradio. Sada već polako ulazimo u grad i vidim da su raja izašla na ulice da podrže trkače. Najveći aplauz i podršku sam osjetio u trenutku kada sam kao jedan od domaćih takmičara trčao glavnom gradskom ulicom i moram priznati to mi je dalo novu snage i dalo mi krila da još jače povučem prema cilju.

Ulazim u zadnji kilometar pomalo umoran i bez “goriva” zbog jačeg tempa u prvoj polovini staze, polako se približavam platou, ali snagu mi daje publika koja me nosi prema cilju i mom najboljem vremenu i novom ličnom rekordu u mojoj Jablanici.

Za kraj još jedno prijatno iznenađenje nagrade za tri najbolja trkača iz Jablanice. Oficijelni spiker čita imena, prvo mjesto Muhamed Kovačević, drugo mjesto moja malenkost i treće mjesto Maid Klepo. Ostvarila mi se potajna želja, prvi put na postolju, i to u mom gradu, na historijskom mjestu, na platou Muzeja Bitke za ranjenike, srebrena medalja sa natpisom Svijet voli pobjednike.

Mislim da nije mogla bolje da se završi moja lijepa priča sa Prvog Jablaničkog polumaratona.

Najbrža tri Jablaničanina

Vaši komentari