ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Utrka kao trening i utisci s Plitvičkog maratona

Prije nekoliko tjedana, u sklopu pripreme plana za vikend dužina i kako ih želim odraditi, u potrazi za motivacijom i izazovima, u mojoj glavi pojavilo se pitanje: „Trebam li uvrstiti u bazni plan utrke kao sastavni dio treninga?“.

642
Foto: Goran Kapun

Moji vikendi uglavnom su rezervirani za dužine i tempo trčanja, a nerijetko se u planu pronađu i duple dužine – jedna na ravnom, druga na brdu.

Volim sve kombinacije, i volim u njima uživati pa nastojim birati mjesta i rute koje su mi zanimljive i prema kojima generalno imam pozitivne emocije.

U promišljanju i želji da utrke ipak ne zapostavim do one ciljane („the utrke“), rodila se ideja da jedan od treninga dužine odradim upravo na Plitvičkom maratonu. Činilo mi se kao dobra ideja uklopiti cestovno trčanje s usponom, što mi je ujedno i najdraži oblik brdskog treninga pa često upravo uspon po Sljemenskoj cesti biram kao brdski trening. Mnogima će to biti čudno, posebno zaljubljenicima u brda, ali cestovni trkač i ljubav prema (dobrom) asfaltu u meni još uvijek pobjeđuju ikakvu ideju da se više orijentiram na drugačije podloge.

O tome zašto, kako i kada prakticirati utrke kao treninge i pomalo neobično viđenje i pristup najtežem cestovnom maratonu koji postoji u Hrvatskoj, onom Plitvičkom, pročitajte u nastavku.

Utrka kao trening i zašto ju ponekad prakticiram

O konceptu utrke kao trening pisala sam u jednom od prethodnih blogova i osobno smatram da za takve utrke ima mjesta u baznom periodu. Ali, takav koncept nije za svakoga i treba postojati jasan fokus na krajnji cilj, budući da se u većini trkača, kada stanu na startnu liniju utrke, budi poriv za natjecanjem, bilo protiv sebe ili drugih sudionika utrke. Mentalni proces potpunog odvajanja utrke od treninga je težak, a ono što ga može učiniti lakšim jest razumijevanje krajnjeg cilja priprema i željenog ishoda utrke kao treninga.

Da li je utrka zaista bila trening najbolje se vidi u periodu neposredno nakon utrke, koji bi trebao izgledati jednako kao što bi izgledao da niste sudjelovali u utrci, odnosno da ste odradili redovni trening. Znakovi da li radite trening ili ste ušli u utrku, vidljivi su i tijekom same utrke, ne toliko po tempu na kojem se odvija utrka, već samom osjećaju pri trčanju. Ukoliko nastupaju krizna razdoblja, to je jedan od pokazatelja da ste izašli iz zone treninga. U okvire treninga moguće se vratiti sa smanjivanjem tempa, odnosno sa smanjivanjem intenziteta utrke, no ovdje će i glava imati važnu ulogu i da li će (nam) joj biti prihvatljivo smanjiti intenzitet u tijeku samog treninga, a posebno ako imate negativan stav prema pozitivnom splitu utrke :D.

Foto: Mario Šoštarić

Zašto birati utrku kao trening? Postoje različiti razlozi, a u mom slučaju njih nekoliko. Prvi, i rekla bih najvažniji, je motivacijske prirode, budući da je zanimljivije trčati utrku, posebno onu koju nikada prije niste trčali, nego samostalno raditi maratonsku dužinu na lokalnom brdu, u mom slučaju Sljemenu, gdje poznajem svaku rutu koju koristim i ponekad je lako upasti u monotoniju. Drugim riječima, želja za nečim drugačijim što te motivira to jutro da se ustaneš rano i s veseljem pristupiš treningu, je jedan od razloga. Osim toga, kod utrka najčešće ne trebate brinuti o okrepi, a koja može biti logistički zahtjevnija kod treninga.

Drugi razlog je osobne prirode, a u mom slučaju to je vježbanje unosa hrane i tekućine tijekom utrke, kako bih isprobala što mi najbolje odgovara za ciljanu maratonsku utrku.

Moj pristup kako učiniti utrku treningom

Da bi utrka bila trening, osobno primjenjujem nekoliko važnih pravila.

Prvo i osnovno pravilo je da uopće ne gledam tko su prijavljeni natjecatelji na utrci, i generalno, tijekom utrke ne obraćam pažnju na njih, barem ne u natjecateljskom pogledu. Nadam se da se ovdje nitko neće naljutiti, ali kada sam u treningu, volim biti „u svom filmu“ i imati minimalno interakcije s okolinom oko sebe (svi oni koji treniraju sa mnom znaju da je tako). Odnosno, volim biti fokusirana na sam trening, a emocije možemo izmijeniti kasnije. Drugim riječima, ne dopuštam drugima da u meni pobuđuju želju za natjecanjem. Sukladno rečenom, pozicija koju ću zauzeti na utrci za mene je nebitna, mogu biti, prva, osma i zadnja, što se mene tiče.

Drugo pravilo je da se u tjednu pred utrku nimalo drugačije ne ponašam (u pogledu količina treninga, načina hranjenja, odmora ili nečeg četvrtog) i da ne razmišljam o utrci. Utrku treba u glavi u potpunosti zamijeniti s konceptom treninga i gledati na nju kao na još jednu vikend dužinu. U praksi bi to značilo da odrađujem sve treninge kao što bi ih inače odrađivala, potpuno se isto hranim kao što to radim i inače, bez specijalnih priprema pred utrku. U mom slučaju to je značilo da sam odradila sve redovne treninge kroz tjedan i lagano trčanje u subotu pred samu dužinu. O utrci uopće nisam razmišljala, više su me ljudi oko mene podsjećali na nju, nego što je ona bila u mojoj glavi. Nikakva trema, nervoza ili napetost nisu postojali dan prije, budući da sam znala da mogu odraditi maratonsku dužinu treninga bilo kada. Čak i onaj osjećaj kada dođete na startnu liniju je potpuno isti kao da sam na treningu, a to je da jedva čekam početi ovaj trening i veselim se osjećaju ispunjenosti nakon što trening završim.

Foto: Mario Šoštarić

Treće pravilo je da ne postoji ciljano vrijeme utrke, a ako i postoji, ono mora biti u potpunosti u okvirima trening tempa. U sklopu utrke može se uklopiti i određeni trening, npr. tempo trčanje na ciljanom tempu, bilo u sklopu cijele utrke ili njenog dijela. No, osobno preferiram trčati dužine po osjećaju pa u mom slučaju ne postoji vremenski cilj. Za spomenutu utrku nisam imala zadan tempo ili vrijeme, a sukladno tome moj sat na ruci služio je da zabilježi aktivnost. Niti jednom tijekom utrke nisam pogledala što pokazuje, niti me zanimalo kojim tempom se krećem. Prvi puta kada sam pogledala na sat je bilo u cilju, a broj kojeg sam vidjela je bio samo broj, ništa više, bez ikakvih emocija prema njemu, stava da li je to dobro ili loše. Ono što mi generalno važno je cjelokupni dojam i osjećaj lakoće ili težine po završetku utrke.

Četvrto pravilo je neprekidno podsjećanje samog sebe da sam u treningu, ne utrci. Drugim riječima, svakih nekoliko kilometara tijekom utrke vodim razgovor sama sa sobom kako se osjećam, da li mi je teško, trebam li usporiti? Da li mi je možda prelagano i trebam ubrzati? Često koristim riječ „osjećaj“ i trčanje „na osjećaj“, a kada bih morala taj izraz definirati i objasniti, ne znam kako bih to napravila. Za mene to je trčanje intenzitetom koji u danom trenutku nadilazi osjećaj laganog trčanja, a jačinom je bliže ili dalje jakom trening intenzitetu, ovisno o tome kako se u danom trenutku osjećam :D. Da konkretiziram na danom primjeru Plitvičkog maratona: osjećaj da mogu u istom tempu nastaviti trčati barem još 25% dužine pune trke, odnosno da mogu nastaviti još 10 kilometara. Dakako, to je moja definicija „osjećaja“.

Iz teorije u praksu: dojmovi s Plitvičkog maratona

Plitvički maraton popularna je utrka u Hrvatskoj. U Hrvatskoj se organizira toliko maratona da se mogu izbrojati na prste jedne ruke pa i izbora nema previše pa se i to treba uzeti u obzir kada pričamo o popularnosti utrke. U trkačkoj zajednici slovi kao izazovna trka i obavezan dio trkačkog portfelja trkača, a s pravom ga mogu nazvati najtežim maratonom u Hrvatskoj.

Lokacijski vrlo atraktivan, konfiguracijski poprilično izazovan, to bi bila općenita definicija Plitvičkog maratona. U ovu dimenziju dodala bih sam period kada se utrka održava, a to je (uz izuzetak prošle godine) topliji dio godine, kada temperature u Hrvatskoj mogu biti prilično visoke.

Osobno mi termin utrke ne odgovara, budući da je on vrlo blizu završetka ciljanog proljetnog maratona, ali zbog pomaknutog termina ove godine, savršeno se uklopio u moje bazne treninge. Plitvički maraton sam odabrala iz više razloga, prethodno već spomenutih. Prvi je taj da mi se uklopio u bazni trening brdskog tipa, a ako se trening odvija na asfaltiranoj podlozi, nitko sretniji od mene (iako im ne bi štetilo da nanesu još koji sloj asfalta na nekim dijelovima staze 😀 ). Drugi je taj da mi treba duži trening kako bih isprobala metode hidratacije i unosa ugljikohidrata. Treći je razlog radoznalost, odnosno želja da istrčim spomenutu trku i sama ocijenim zahtjevnost iste.

Svoje impresije o utrci ispričat ću s pomalo neobičnost stajališta, osobe čiji cilj je bio odraditi dobar trening te je cijelu utrku gledala i doživljavala drugačijim očima. O utrci sam znala koliko je duga, koliko ukupno uspona ima, kakav me teren očekuje i kada je start utrke. Ono što o utrci nisam znala jest konfiguracija staze, osim početnog dijela, koliko trkaču treba vremena da završi utrku, koliko i kakvih okrepa utrka ima, niti koja je i kakva staza utrke. Sukladno svemu navedenom, zanimljivo je danas pratiti tijek misli koji su se odvijali neposredno prije i tijekom utrke.

Samoj utrci pristupila sam poprilično amaterski, što ne savjetujem nikome, posebno ako se radi o zahtjevnim utrkama. Ono što bih voljela jest da sam ipak proučila konfiguraciju utrke, kako bi se mentalno i konceptualno za istu pripremila. Sve ostalo je bila puka sreća da je prošlo i više nego odlično.

Počevši od odjeće i obuće, odluka što ću nositi donesena je na dan utrke, i to na temelju samo jednog kriterija: kako najlakše mogu nositi vlastite gelove. Izbor odjeće na kraju se pokazao kao dobar, budući da su vremenski uvjeti bili i više nego zadovoljavajući za ovo doba godine. Što se tiče obuće, odnosno tenisica, odabrala sam one u kojima treniram na srednjem intenzitetu. Nisam imala previše primjedbi na njih tijekom utrke, ali mislim da ovdje generalno nisam mogla pogriješiti, sve tenisice u kojima treniram bile bi dobar izbor.

Na start utrke došla sam nekih 50 minuta ranije, u miru odradila klasično zagrijavanje i izmijenila pokoju riječ s prijateljima i poznanicima. Moram priznati da mi se svidjela mirnoća pristupa, bez prevelikog stresa i očekivanja, a kako se približavao start, u meni se sve više budila želja da krenemo što prije jer sam zaista htjela uživati u utrci. Mislim da je tom mom pozitivnom emotivnom doživljaju doprinijela i sama atmosfera prije starta, koja je bila opuštajuća i prijateljska. Onaj osjećaj kao da ste kod kuće, tako bih ju opisala.

Budući da sam poznavala stazu do dijela odvajanja polumaratonske i maratonske dužine, prvih 13 kilometara utrke prošlo je mirno, u skladu s očekivanjima. Moram priznati da sam nakon poduže nizbrdice jedva dočekala uzbrdicu, i odradila ju s veseljem. U dijelu odvajanja došao je na naplatu moj amaterski pristup u pogledu neinformiranja o konfiguraciji staze. Mislim da je to ujedno i najteži dio staze, od 16. do 21. kilometra, koji je cijelim dijelom uzbrdo, uz blagi nagib. Mentalno se nisam za taj dio pripremila, ali sam ga odradila hrabro :D, uz blagu korekciju intenziteta. Ostatak utrke, nakon što se prođe polumaratonska dužina, slijedi duži silazak, a onda opet slijedi igra uzbrdica i nizbrdica, mi je prošao jako brzo. Kilometri su se nizali, nisam ih previše pratila, budući da je staza bila dinamična, zanimljiva i brza.

Plitvički maraton uvrstila bih u rijetke dužine u kojima nisam imala gotovo nikakve krize, i osjećaj od početka do kraja utrke bio je ujednačen. Moram priznati da mi je na zadnjem dijelu postalo i žao što se utrka bliži kraju. Kilometri su se nizali, a na njih sam gledala kao na broj. Nisam previše razmišljala koliko imam do kraja, već sam više razmišljala da li je moj intenzitet onaj koji želim da jest i da li ću ispuniti neka svoja očekivanja od utrke, odnosno treninga.

Staza utrke je atraktivna, a posebno za one koji vole i znaju iskoristiti dobre nizbrdice. Moj osobni doživljaj u pogledu staze je da mi je bilo previše nizbrdica, koje su me na nekim dijelovima živcirale, a uzbrdice, iako mnogima predstavljaju problem, meni i nisu bile toliko izazovne. Najviše sam uživala u  dijelu staze od 30. kilometra, koji je konfiguracijski ipak bio sličniji onome što volim kod dužina.

Organizator se jako potrudio oko broja okrepa, budući da je postojao veliki rizik od visokih temperatura. Imam osjećaj da su okrepe bile iza svakog zavoja :D, i većinu sam prošla bez da sam uzela išta, što je definitivno loš pristup i ono što nikako ne valja prakticirati. Ne znam što se točno nudilo na okrepama, osobno sam uzimala samo vodu, no vjerujem da je ponuda bila adekvatna i obilna. Što se tiče vlastitih okrepa i mog cilja da vidim gdje sam po pitanju konzumacije vode i hrane tijekom utrke, to je segment u kojem si ne bih dala prolaznu ocjenu. Nažalost, morat ću još puno raditi na tome, ali to je tema sama za sebe.

Foto: Dinko Bažulić

Zaključak

Odabrati utrku kao trening vrlo je rizično, posebno ako pred sobom imate plan i pripremu za ciljanu maratonsku utrku. Preuzela sam taj rizik i odabrala Plitvički maraton iz više spomenutih razloga. Generalno sam jako zadovoljna s odabirom i vlastitom izvedbom. Navela sam da je vrijeme utrke za mene predstavio samo broj, i da je pisao neki drugih broj, moje emocije i doživljaj ne bi se promijenio.

Utrka mi je omogućila da odradim vrlo dobar trening, trening kojeg možda i ne bih napravila jednako motivirana da sam ga radila samostalno. Znate da ste uživali u utrci kada poželite da je pred vama bilo još barem nekoliko kilometara, da je još malo duže potrajalo. Plitvički maraton svojom stazom idealna je staza koja savršeno kombinira brze i izazovne dionice i predstavlja dobar odabir i za utrku i za trening.

S Plitvičkim maratonom završio je još jedan tjedan pripreme za mene i predstavljao je savršen zaključak jednog vrlo pozitivnog tjedna. No, nisu svi tjedni i dani pozitivni, a i o onim negativnim treba pričati, možda i više od onih pozitivnih. U trkačkom svijetu nije sve pozitivno i lijepo, a kada nastupa onaj malo ružniji dio, treba znati preživjeti. Tako da u nekim od idućih blogova možete očekivati i takve teme.

Vaši komentari