Piše: Elma Kablar
Cijelo iskustvo, organizacija trke, atmosfera su bili faktori da probude u meni još veću ljubav za trail trčanjem.
Nikad za cilj nisam imala da budem brža od drugih trkača nego sam naučila od ostalih da ako prvi put trčim tu trku i tu dužinu, najbitnije je da je završim u datom vremenu, da naučim i osluškujem svoje tijelo i kako reaguje. I ako mi se svidi ta trka onda bih se prijavila i slijedeći put i pomjerala svoje granice jer već poznajem teren i znam kako će mi tijelo reagovati i koliko mogu da potrošim energije i snage, a da se ne povrijedim i ne učinim veliku štetu svom tijelu. Ipak je najveći cilj pomjerati polako granice i ostati zdrav i još jači.
NOTES: Odlična staza, perspektivan tim. Poraditi na tačnim podacima i detaljima. Obavezno imati brifing i na engleskom.
Godina za prvu stotku
Onda sam 2020. prijavila i prvu trku na 100km u Hong Kongu. Radovala sam se jer mi je to bio sljedeći korak pomijeranja svojih granica. Bila sam spremna, ali zbog pandemije sve trke u Japanu i Aziji su bile otkazane. Kada sam odlučila da se u martu vratim u Bosnu i Hercegovinu, prvo što sam uradila je da sam prijavila Jahorina Ultra Trail. Jednostavno sam znala da će to biti godina kada ću istrčati svu prvu stotku. Oni su jedini u BIH koji imaju tu dužinu.
Ali uvijek je postojala ta doza sumnje u organizaciju ultra trka u BiH. Dosta ima neugodnih i opasnih situacija kroz koje su naši trkači prolazili. Od opasnog terena, skidanja markacije, nedostatka vode na okrepama, gubljenje po šumama, napada bikova, itd.
U BiH je još uvijek čudno i neshvatljivo kada kažete ljudima da trčite trail. Vlada neki strah od tih planina. Pa tako kada čujete par puta od svojih najbližih da to nije za vas i da je opasno, onda prestanete i vjerovati da vi to stvarno možete istrčati. Treba vremena da se ljudi naviknu i saznaju više o ovom sportu.
MT NAPOMENA: Elma Kablar je bila najbrža žena iz BiH na distanci JUT-a od 105km sa rezultatom od 17 sati, 43 minute i 41 sekundu. To je bilo dovoljno za peto mjesto u ženskoj konkurenciji.
Organizacija trke
Na početku sam imala dosta problema u komunikaciji sa organizacijom JUT-a. Neke tehničke stvari nisu bile tačne što je ulijevalo dodatnu paniku i sumnju u samu organizaciju. Gpx track je pokazivao 0 elevacije tako da nisam znala kako da planiram trku. Organizatori su mi poslali track, ali nažalost opet je sve pokazivalo isto.
Na web stranici elevacije je bila do 5.000m ali kada pogledate presjek staze i sliku koju je organizator objavio onda možete odmah vidjeti da tu nema ni 4000m elevacije. Pisalo je da se trči na Trebević, ali na gpx nije bilo Trebevića nego je išao trek na Jahorinu, Ravnu planinu, Romaniju, Pale.
Na broju je pisalo 105km, a na stranici stoji 100km. Tako da tih 5 km će dodati još 45min na rezultat, što znači puno. Tako da su se sve te stvari trebale ispraviti na vrijeme. I sada su i podaci po novinama upisani da je trka bila 100km, a ne 105km.
Jedna okrepa je bila na broju, ali organizator je objasnio da te okrepe neće biti jer ih već ima dovoljno. Poslije trke su me prijatelji pitali na engleskom zašto nije bilo te okrepe. Nažalost oni nisu dobili tu informaciju. Nije baš jednostavno ako popijete svu vodu i nadate se da ćete tu nasuti i onda kada dođete shvatite da tu nema ništa osim mjerenja vremena.
Ovi podaci su jako bitni za trkače na ultra trkama. Ukoliko ima odstupanja onda tu dolazi i do mentalnog slabljenja i panike. Bez obzira koliko organizator pripremio sve, ako ne objavi precizne podatke na svim svojim stranicama, onda postoji velika mogućnost za širenje panike i nepovjerenja. Pogotovo kod trkača koji su imali loše iskustvo prethodnih godina.
Crtice sa brifinga
U petak, 23.7. sam došla da podignem broj u hotel Vučko. Ali prvo su mi dali da potpišem izjavu kako trčim na vlastitu odgovornost i u slučaju povrede ili smrti, organizator nije odgovoran. To mi je dodalo dodatnu paniku jer organizator nije omogućio osnovne podatke vezano za trku.
Odlučila sam da saslušam brifing pa ću odlučiti da li je uopće sigurno da trčim ovdje ovu trku ili da ipak svojih prvih 100km istrčim u nekoj drugoj zemlji.
Nažalost na brifingu nismo dobili sve informacije. Imali smo svi dosta pitanja
- Koja je hrana na svakoj od okrepa?
- Koja vrsta supe?
Ovdje se većina nasmijala na to moje pitanje i mislim da ću ostati i zapamćena po tome. Poslije sam objasnila organizatoru da je to jako bitno jer kokošja Podravkina supa nije poznata u svijetu. Danas ima dosta vegana, vegetarijanaca, pesketarijanaca trkača, … sve su to jako važne informacije kada trčite ultra formate.
- Koje životinje su na stazi?
Medvjed, vuk, bikovi, krave,… kako su obezbijedili sigurnost na stazi?
- I na kraju naravno pitanja zašto trek nije isti i zašto je elevacija drugačija na svakom uređaju?
Organizator je samo objasnio da je to tako ITRA potvrdila i da su oni mjerili stazu najboljim uređajima. Problem nam nisu riješili. Neki od samopouzdanih, lokalnih trkača su čak govorili da i ne treba gpx jer je staza markirana. Iznenadila sam se da to uopšte čujem da neko kaže. Naravno da treba zbog sigurnosti.
Poslije sam još ostala da pričam sa organizatorima i uvjerili su me da su sve spremili i da su timovi radili na stazama danima. Pokazali su mi i slike sa terena. I onda su mi rekli da se ujutro javim njihovom timu pa će mi dati chip da stavim u torbu kako bi me pratili cijelu trku. Oduševljenju nije bilo kraja. Samopouzdanje mi se vraća. Potpisujem izjavu i uzimam broj.
Nažalost kada sam pričala sa svojim prijateljima iz Francuske, Mađarske oni nisu ništa razumjeli jer brifing nije bio na engleskom.
Pošto sam većinu trka trčala u Japanu moram reći da su kod njih informacije samo na japanskom, ali dobra stvar je što oni uvijek imaju puno slika, tako da i kada ne razumijete jezik otprilike možete da znate o čemu se priča i na šta treba da obratite pažnju u toku trke. Uz malo truda i ove stvari se mogu lako riješiti za ubuduće.
Start trke
Trka je počela u 6 ujutro. Više sam voljela da je počela navečer pa da svi zajedno krenemo i taman kada bude svitalo da se može nastaviti trčati sam. Krenula sam pažljivo i sigurno. Bitno je da se energija rasporedi kako bi se moglo istrčati, a da se ne slomite i fizički i mentalno. Odlična podrška organizacije. Nakon pola sata su došli za mnom jer me nisu dobro registrovali kada smo protrčali prvu check tačku. Zvali su me na mobitel, ali ja nisam čula, tako da su kvadom došli do mene da provjere je li sve OK. Wow!!! Znači top! Osjećam se sigurno i već uživam u trci. Markacije su OK. Trek radi sa malo odstupanja, ali OK je.
Ljudi su ljubazni na okrepama. Stanem i malo se ispričam sa njima. Oni su ti koji inače rade u kancelariji, ali danas im je radni dan u šumi. Ne razumiju puno zašto mi to toliko trčimo i koja su pravila i zašto nekad hodamo, a nekad trčimo i koje su to naše potrebe kao trkačima na stazi.
Tutanj krava
Trčao se krug po Jahorini. Nekih 30km i došli smo opet na istu okrepu. I onda smo krenuli na drugu stranu prema Ravnoj planini i Romaniji. I tu počinje avantura. Već sam sama i trčim nekim svojim tempom. Grupa se poprilično prepolovila i ja sam negdje u sredini. Čujem zvona i tutanj. Kad krave idu niz brdo. Tele stalo na sred staze i bulji u mene. Ne pomjera se 5 minuta. Uzmem štap, ali kontam šta ako sad još krava dođe iz šume i bikovi. Samo da mi je nekako proći. I pomjeri se ovo tele i ja brže – bolje proletim da ne bi još koje izletilo iz šume.
Tu uskoro sretnem prijatelje iz Francuske i prođem ispred malo. I nije prošlo 10 minuta opet krave nasred staze. Provjeravam jesu li sve krave i da nema koji bik. Virim… kad ono bik, veliki. Diže glavu i pogleda me i ja se odmah sakrijem iza drveta. Kontam pričekat ću ove prijatelje da dođu pa ćemo zajedno. I tako je i bilo. Uvijek je lakše u grupi.
Tok trke
Staza mi je bila super. Pogledi fantastični. Markacije i dalje super, uz pomoć treka je bilo puno lakše. Gdje god je bilo dvojbe onda sam provjeravala na treku kako ne bih fulila stazu puno.
Poslijepodne je bilo jako vruće. Za ove velike vrućine ja uzimam dosta elektrolita kao tečnost i kapsule koje otvorim pa popijem prah sa vodom. Ishrana je jako bitna. Na svakoj okrepi stanem i pojedem pomalo svega, dva griza lubenice, dva – tri kikirikija, malo vode, na dvije okrepe sam jela supu, ali malo isto, komad suhog mesa i tako sam sve kombinirala pomalo da ne bih stomak pokvarila. Ukoliko ne jedete na ovim dugim trkama postoji mogućnost da vam tijelo neće izdržati do kraja trke. Tako da je bitno da znate šta vam od hrane tačno odgovara i to probate na treninzima i kada trčite dužine.
Dolazim do Pala (78km) i odlično se osjećam. Nisam umorna. Jako sam zadovoljna kako sam raspodijelila snagu i nekako već vidim da će ovo da bude veliki uspjeh. Najbolje od svega jeste što je još uvijek dan. Razmišljam da bih mogla završiti prije nego što sam planirala, tako da neću biti dugo sama u mraku. Međutim nešto malo poslije ulazim u gustu šumu i vidljivost opada. Imala sam dvije lampe. Jednu stavim na glavu, a drugu oko struka.
Sama u šumi – po noći
Prije trke sam pitala organizatora da li mogu da imam pratnju na trci tako da kada padne mrak da neko od mojih prijatelja dođe i da trči taj dio sa mnom da nisam sama. Oni su rekli da je to OK i da oni nemaju ništa protiv. Pošto mi se bilo teško organizovati za prevoz za prijateljicu da dođe na Pale u tom periodu kada ja budem dotrčala, onda sam odustala i rekla da idem sama do kraja pa šta bude.
Nekih 8 km u šumi na Jahorini biti sam i ne sresti nikoga je nevjerovatan osjećaj. Ja obično nosim zvonce kao znak da sam na stazi kako ne bih prepala životinje jer bi me napale u samoobrani. Nekako mi je zvonce bilo tiho pa sam odlučila da pustim muziku na mobitelu. Vidjela sam u Japanu da neki ljudi slušaju radio tiho kada su sami na planini. Međutim ja sam muziku pojačala do kraja. Valjda od straha. Izlazim iz šume napokon nakon 8 km i čujem ljude. Dragosti nikad kraju. Idem prema njima kao da su mi moji najmiliji. Pitam ih da idu kvadovima u šumu jer ima još ljudi. Organizator je obećao da će nas tako obilaziti. Mislila sam da ću ipak nekoga sresti barem nakon 2-3km, ali nažalost nikoga nije bilo.
Markacije nisu bile dobro okrenute. Iako ih je bilo dovoljno nisu se vidjele jer su stajale okrenute na stranu umjesto prema nama, tako da ih lampa može osvijetliti. Ostalo mi je još 10km i kažu mi da mi je sve šuma. Zamolila sam ih da kvadom prođu i na moju stranu jer sam sama. Nažalost nikog nisam srela tih zadnjih 10km.
Kada mi je žaba skočila ispred mene mislila sam da ću umrijeti od straha. I ja sam skočila u drugu stranu.
Još ne vjerujem
Nekad sam se prepala i svoje sjene jer sam mislila da nešto ide prema meni. U tim trenucima nisam osjetila nikakav umor. Išla sam brzim korakom. Nisam mogla trčati puno jer sam pratila markacije i trek i bilo mi je bitno da se baš u ovim trenucima ne izgubim jer će me panika uhvatiti i neću znati kako odreagirati i šta uraditi.
Kada sam vidjela odsjaj hotela Vučko pred kraj staze i kada se već vidio asfalt, mojoj sreći nije bilo kraja. Još uvijek ne mogu da vjerujem da sam uspjela ovo sama sve istrčati i proći. Zaista je ljudsko tijelo i um nevjerovatno. Jedva čekam nove avanture i da vidim kako i koliko mogu dalje.
Hvala JUT i osoblju na pruženoj prilici i vjerujem da će uz još malo truda imati jednu od boljih trka na ovom području. Vidi se volja i želja i trud. Way to go!
Zahvalna sam što imam priliku da pomjeram svoje granice i dajem primjer budućim ultra trkačima. Nadam se da će nas biti više u budućnosti na ultra formatima. Sad za sad još uvijek nosim titulu Bosnian #1 2021 u trčanju od 105km. Tu sam na raspolaganju za sve savjete i treninge.
Vaši komentari
