Piše: Matea Parlov Koštro
Bilo je važno pribaviti svu potrebnu dokumentaciju, i vrlo važno imati dva negativna testa 48 sati prije polaska.
Put je bio dug, trajao je 26 sati.
Pripreme u Marugameu
Odmah da napomenem po dolasku u Japan smjestili smo se u trening kamp u pokrajini Kagawa, grad Marugame. Tamo sam bila pet dana.
Na žalost nismo smjeli izlaziti iz hotela, osim u slučaju treninga. Domaćini su mi dozvolili da održavam treninge na stadionu, na stazi, ali pošto ja trčim maraton molila sam ih da mi osiguraju neku drugu, dužu stazu.
Na kraju su mi odobrili trčanje po stazi oko jezera dužine 1.000 metara. Koliko su rigorozne mjere najbolje govori podatak da za vrijeme mog treninga, cijeli krug oko jezera je bio zatvoren za druge ljude, a krug je pazilo šest volontera.
Također pri izlasku iz hotela u šetnju, odmah smo upozoreni da se moramo vratiti unutar i da je zabranjeno kretanje. Za vrijeme boravka u Marugameu, bila sam pod stresom jer je klima bila jako neugodna. 30+ stupnjeva i visok postotak vlage. Strah me je bilo da se ne ponove uvjeti sa SP 2019. iz Dohe koji nisu za trčanje.
Dani pred utrku
Nakon Marugamea, šest dana prije utrke došli smo u Sapporo. Tamo je klima nešto bolja, iako su sve prognoze govorile da će biti preko 30 stupnjeva i oko 80% vlage. Na treninzima sam se osjećala dobro, iako mi je vrućina i dalje stvarala problem. Organizator nam je omogućio stazu od 900 metara na kojoj su bili i hodači i trkači, malo je bila gužva, ali bilo je zanimljivo vidjeti najbolje svjetske trkače na jednom mjestu. Po laktatnoj dijagnozi sam znala da sam u dobroj formi, ali napetost je rasla jer nismo znali u kakvim uvjetima ćemo trčati. Teško je bilo odlučiti kojim tempom krenuti, na sreću trener je dobro procijenio. 12 sati prije samog starta organizatori su nam javili da se start utrke pomiče za sat vremena, na 6 sati ujutro umjesto 7. To je po meni bila dobra odluka jer su uvjeti prvih sat vremena bili podnošljivi.
Tijek utrke
Prije samog starta utrke većina maratonki je imala prsluke sa ledom i na taj način su se pokušavale ohladiti. Start je protekao dobro, držala sam veću grupu trkačica, budući da se nitko nije usudio brzo krenuti. Ritmično sam trčala prvih 10 km, na prolazu sam bila negdje oko 50-og mjesta. Slušala sam vlastito tijelo i nisam se zamarala prolazima, niti konkurencijom. Fokus u utrci je bio isključivo na uzimanju vlastite okrijepe, bočice s vodom s kojom sam se zalijevala, te vrećice s ledom. Na polumaratonu bila sam pozicionirana oko 40-og mjesta, osjećala sam se dobro, malo u strahu od vrućine, ali držala sam tempo bez nekih većih problema. Nakon polumaratona počela sam „kupiti“ trkačice, tada sam shvatila da bi mogla imati dobar rezultat. Na 36 km sam čula trenera kako mi govori da sam trenutno 25. i da probam uloviti što bolji rezultat. Negdje oko 40-og kilometra sam se probila do 18. pozicije.
Na kraju završila sam 21. a tri cure su bile jako blizu ispred mene. Pokušala sam ih izfiniširati, ali sam imala problema sa grčevima, tako da sam morala odustati od finiša i samo istrčati svoje 21. mjesto.
Nakon ulaska u cilj bila sam iscrpljena, ali jako sretna, utrku sam završila kao šesta Europljanka. Tek peti maraton u životu, četvrti istrčani, i najbolji rezultat na velikim natjecanjima u povijesti Hrvatske.
Vaši komentari
