GDJE STE USMJERILI MISLI: S kim se poredite?

Na MT društvenim mrežama se može primijetiti da ponekad objave o treninzima i rezultatima elitnih trkača izazivaju oblik frustracije za rekreativce/amatere.

713

Piše: Ersan Bijedić

Postavljaju i pitanje zašto se to uopšte objavljuje ako nije dostižno za rekreativce.

Nema sporta u kojem najzanimljiviji individualci nisu upravo njegovi najbolji protagonisti, tako da je prouzročena frustracija u ovoj situaciji samo pokazatelj nerazumne potrebe za poređenjem sa ovim nivoom trkača.

Amerikanci za ovaj povod vole koristiti izreku svog predsjednika sa početka 20. vijeka, Theodorea Roosevelta, koji je kazao: “Poređenje je kradljivac radosti”.

Razumljivo je da je poređenje u prirodi čovjeka i da je utkano u takmičarski dio, ali bi ovo trebala biti posljednja stavka na trkačkom putu i imati neku zdravu osnovu. U svakom slučaju poređenje nema nikakvog mjesta u relaciji rekreativac – top predstavnik sporta. Kao da se fudbaler kantonalne lige, sa viškom kila, pivom – klipačom na aut liniji i tri treninga sedmično, poredi sa Leom Messijem.

Gdje bi trkači stvarno trebali usmjeriti svoje misli?

1. Upoznavanje vlastitog potencijala

Proces trkačkog treninga od početnog nivoa nosi u uvodnim mjesecima i godinama puno novosti za trkača koji napreduje i saznaje nove stvari o svom tijelu i vlastitim mogućnostima. Tu je puno novosti koje nas okupiraju bez da razmišljamo o poređenju sa drugima. Većina nas osjeti da može puno više nego smo mislili. Iz mjeseca u mjesec možemo trčati brže i duže, saznati nove stvari o treningu, ali i trčanju generalno. Ovaj posljednji dio često izostaje jer su trkački nerijetko usmjereni na crpljenje svih zaključaka samo na osnovu vlastitog iskustva. Ipak na kraju je glavno sačuvati svoj fokus na ciljevima ulaska u aktivnost i motivaciji koja će nas održati u njoj. A barem trčanje nudi niz izazova koji ne moraju biti vezani za poređenje sa drugima.

Ogromna većina trkača ne izlazi iz ove faze, pa nema nikakvog smisla da se porede s bilo kime. Pogotovo ne sa treningom ili rezultatima top trkača.

2. Pomjeranje granica

Manji dio trkača ne želi ostati samo na tome da otprilike upozna svoje mogućnosti i drži se tih “sigurnih voda”. Ta grupa želi vidjeti koliko mogu napredovati. U tom smislu njihov fokus je potpuno na zdravom poređenju sa samim sobom. Potruditi se kroz trening napredovati, a onda biti bolji nego na prethodnoj trci, je zadovoljstvo. Ti trkači na startnoj liniji trka koje prijave ne vide nikakvu drugu konkurenciju osim težnje da naprave bolji rezultat nego su imali npr. prošle godine. Jedini trkač s kojim se porede su oni sami. Ovo je osnova koje se treba uvijek držati, bez obzira na nivo koji pojedinac dosegne.

3. Razumno poređenje

Utrkivanje samo po sebi nosi poređenje i takmičenje. Ali u svojoj osnovi bi trebalo nositi i fer, sportski duh, pozitivno rivalstvo koje će dodatno učvrstiti stečeno sportsko prijateljstvo. Ne morate biti top trkač da imate takva sportska rivalstva. Dovoljno je da imate nekoga sličnog trkačkog nivoa, a još bolje ako s njim kroz rivalstvo razvijete i prijateljstvo. Ta poređenja trebaju imati neku razumnu osnovu i nikako ne trebaju biti prvi cilj u trčanju. “Pobjeda je velika, ali prijateljstvo je veće”, rekao je Emil Zatopek koji je do smrti ostao veliki prijatelj sa svojim rivalom, Francuzom Alainom Mimounom. Kad je Emil umro, Alaine je izjavio: “Nisam izgubio prijatelja. Izgubio sam brata”.

Poređenje ne mora biti rivalstvo. Može prosto značiti traženje uzora na trkačkom putu. Taj uzor/mentor bi ipak mogao biti neko dohvatljiv, neko ko će vam koristiti na vašem putu.

Zaključak

Uvijek će biti bržih i sporijih od vas, tako da pretjerana, nezdrava opterećenost poređenjima između trkača može imati loše efekte na psihu trkača, dok zdravo sportsko rivalstvo i praćenje stopa boljih od sebe, možemo efikasno iskoristiti i pretvoriti u vlastiti brži napredak.

Alain Mimoun i Emil Zatopek: veliko rivalstvo, još veće prijateljstvo

Vaši komentari

Banner