ESMIN BRODLIJA: Ljubljanski maraton i ja

Još na početku godine imao sam plan da krajem sezone trčim maraton, i pokušam postići neko vrijeme koje bi bilo pristojno za mene obzirom na rezultate koje imam na kraćim dionicama.

689

Piše: Esmin Brodlija

Uvijek se govori o tome da je maraton u glavi, da je nužno biti mentalno spreman, pa sam računao da obzirom na ulaganja u vlastito mentalno zdravlje neću imati problema sa tim dijelom.

Prva polovina godine nije baš bila idealna, imao sam pokušaje trčanja polumaratona ispod 1:30:00 i nisam uspio, rekao bih da sam bio umoran, sagorio od prevelike želje i loše strategije.

Po završetku junskog polumaratona u Sarajevu odmorio sam se jednu sedmicu i započeo pripreme za maraton. Tad sam već znao da će to biti Ljubljana, ali su u opticaju bili i Zagreb i Banja Luka. Želio sam da mi staza bude što je moguće bolja, i činilo mi se da su ova tri grada dobar izbor. Na kraju sam se odlučio za Ljubljanu jer sam čuo tako puno lijepih iskustava iz Ljubljane. Pripreme sam radio prema planu treninga koji sam preuzeo na Garminovoj stranici, uz manje korekcije koje sam pravio na svoju ruku kako bih uklopio određene utrke, posebno trail utrke koje sam želio trčati, i uz potpuno isključivanje treninga snage jer mi je to smor raditi.

Pripreme su tekle manje više dobro, ja sam nakon polumaratona u Sarajevu odlučio da se više neću patiti na trčanju, pa sam uglavnom radio tempo po nekom osjećaju i bez zakucavanja. Trčanje dužina na tempu maratona bilo mi je ok, i uglavnom se radilo o paceu cca 5:00. Nakon Vils ultramaratona, gdje sam trčao 6 h sa ciljem da trčim 60 km, a trčao preko 62, uz maraton ispod 3:40:00, osjećao sam da u Ljubljani mogu ići oko 3:30:00. A onda se u tren sve promijenilo, 5 dana pred polazak, prilikom jutarnjeg trčanja u Vilsu, pao sam i nagnječio lijevo koljeno, s kojim već imam manjih smetnji. Taj dan sam jedva vozio auto do Kaknja i bio sam u realnom strahu da ću možda morat otkazati odlazak u Ljubljanu. Koljeno je bilo otečeno, bolno, a moje raspoloženje krajnje sniženo i u nekim trenucima razdražljivo. Ekipa sa fizijatrije pri JU Dom zdravlja Kakanj je uvijek tu za mene, i odmah su uskočili da pokušaju sanirati povredu i osposobe me za odlazak na maraton, uz njihov tretman i tretman kući, mnogo struje i leda, koljeno se smirilo, ali nisam trčao, plašio sam se pokušati potrčati. Prvi put sam potrčao u subotu rano ujutru dok smo na putu prema Ljubljani pravili pauzu u Maglaju. Na put sam krenuo sa suprugom, prijateljem i njegovom suprugom koji su mi velika podrška na mnogim utrkama. Cilj je bio da priuštimo sebi lijep vikend u Ljubljani, opustimo se i zezamo, a da ja istrčim onoliko koliko budem mogao, samo da ne bude DNF…

Preuzimanje paketa je prošlo bez ikakvog čekanja, uz malo razočarenje jer je paket sadržavao oficijalnu vrećicu i broj, bez poklona sponzora, a i majica se morala zaslužiti završavanjem utrke… Iskreno, pomislio sam kako je startnina za ovakvo nešto previsoka, ali to je EU, pomiri se s tim i nastavi dalje.

Prvi dan smo razgledali Ljubljanu, i pored kišnog vremena, obišli staru jezgru grada i uživali u miru i „saburu“ kojim odiše ovaj velegrad. Šetajući i vozeći se gradom primjetio sam mnogo zelenila, starih građevina, zanimljivih arhitektonskih zdanja, kao i da nema brda, pa sam pretpostavio da ni staza ne može biti sa nekim većim usponima, da je ravna i zanimljiva.

Vođen ranijim iskustvima sa dužinskog trčanja gledao sam da unesem dovoljno ugljikohidrata i tečnosti dan ranije, te da se barem na taj način adekvatno pripremim. U glavi sam bio miran, ovaj put sam odlučio da ću trčati kilometar za kilometar, prateći pace od oko 5:00, uz osluškivanje govora i signala mog tijela, te da ću shodno tome ubrzavati ili usporavati.

Start utrke je bio u 9:00, na start sam krenuo oko 8:00, istražio startnu zonu, ostavio garderobu i sasvim se kratko zagrijao. Još uvijek sam bio u strahu za svoje koljeno, malo me pobolijevalo, ali ništa alarmantno. Na putu do startne zone B gdje sam bio smješten sreo sam par poznatih ljudi, i primijetio da jako puno njih trči maraton, te da među 10000 trkača najmanje ima onih na 42.2 km… Želio sam trčati svoju trku, svoj prvi maraton sam sa sobom. Kažem prvi maraton, jer jedini koji sam do sada trčao bio je onaj na Two cities marathonu u Sarajevu gdje sam sa ekipom Kilometar života trčao zajedno sa Harunom u kolicima i uz dogovor da „niko neće biti ostavljen, svi zajedno ulazimo u cilj pa makar  trčali i 6h“, i tad sam bio spreman, sa bolje odrađenim pripremama nego ovaj put, ali to je bio neki sasvim drugačiji maraton…

Utrka je krenula, Ljubljana je bila “hermetički” zatvorena, a rijeka ljudi je potekla njenim ulicama, svugdje su bili trkači, a duž cijele staze navijači. U tim trenucima sam razmišljao, ako je sa svakim od 10000 došla jedna osoba to je dodatnih 10000, ali bilo ih je više, mnogo više, cijele porodice su bodrile svoje bližnje, mame, tate, sestre, djevojke, dečke, na sve strane si mogao vidjeti transparente sa riječima podrška za pojedince, ali i ostale učesnike utrke. Niti u jednom trenutku nisam imao utisak da trčim gradskim ulicama jer je atmosfera bila kao na stadionu, svugdje su bili ljudi koji bodre, navijaju, podržavaju, sviraju, daju podršku drvenim klepetaljkama, udaraju u različite predmete stvarajući buku i uzvikujući „gremo, gremo…“,  „bravo…“ , „super si“, „zmoreš“, itd… Na više lokacija su bili čitavi orkestri koji su dali poseban štimung ovoj utrci… I tako, dok sam trčao razmišljao sam kako oni, ti Slovenci, imaju kulturu trčanja u svojim genima, kako mi u BiH to nemamo, odnosno samo u nekoliko gradova u kojima sam trčao doživio sam djelić ove atmosfere, i zaista to je bio samo djelić podrške koja se mogla vidjeti u Ljubljani… Upravo zbog toga sam pomislio kako startnina vrijedi svakog centa upravo zbog onog što sam doživio, baš kao što je bilo u Istanbulu, Splitu ili Zadru, gdje sam doživio nešto slično.

Dok sam trčao osjećao sam se odlično, išao sam nešto ispod pace 5:00 i dobro se osjećao, zapravo na drugom kilometru sam osjetio neki neobičan gubitak energije kada bi ubrzao pa sam se vratio na zacrtani tempo i uspostavio ritam koji mi je odgovarao. Na nekom 5. km vidio sam da mi sat malo brza, pa sam prolaze na kilometrima pratio prema proteklom vremenu od jednog do drugog kilometra, to mi je malo držalo misli na računanju i održavalo da trčim kilometar po kilometar. Imao sam dovoljno gelova, ali sam odlučio da ću gelove uzeti na 10., 20., 30. i 35. kilometru, i to gelove koji su bili ponuđeni na okrepnim stanicama. Okrepnih stanica je bilo više nego dovoljno, sa mnogo vode, izotonika, voća, energetskih pločica i gelova, sve što je bilo potrebno jednom trkaču bilo je tu i ništa nisi trebao imati sa sobom, ni gel, ni čokoladu, niti fildžan vode, jer su sve što je bilo potrebno osigurali na okrepama.  Na 17. kilometru je bila ekipa koja je radila regeneracijsku masažu, te sam zbog bola u desnom koljenu iskoristio njihovu uslugu kako bi spriječio da se bol u koljenu pojača. To je bila još jedna potvrda onih lijepih priča o trčanju maratona u Ljubljani.

Ja sam se osjećao dobro, nije bilo kriza, na prolazima sam vidio da trčim dobro i da tim tempom idem debelo ispod 03:30:00, te sam nakon 30. kilometra počeo razmišljati da ću zadnjih 5 km, ako se budem osjećao dobro, pokušati ići jače kako bi ostvario rezultat blizu 03:25:00. Nakon istrčanih 35 kilometara osjetio sam ogroman ponos, ponosan sam bio na sebe i svoju istrajnost, a zbog publike koja je uistinu bila podržavajuća i nosila trkače cijelom dužinom staze, nisam niti pomišljao na usporavanje. Na 37. km stigao sam našeg Zoku, dobro poznatog trkača iz BiH, koji ima ogromno, kako životno tako i trkačko, iskustvo, i zaslužuje svako divljenje za rezultate koje pravi na trkačkim stazama. Zadnjih 5 km trčao sam držeći zastavu BiH u svojim rukama, i u jednom momentu sam čuo povike sa strane zbog kojih su mi oči zasuzile. Zasuzile su zbog ponosa i sreće, zbog identiteta koji nosim i nosit ću dok sam živ, ti povici su bili: „Bravo Bosanac… hajde jarane…“, pa evo i sada dok ovo pišem osjećam ponos i sreću zbog mog identiteta, identiteta  Bosanca i Hercegovca. Ti povici su bili moj vjetar u leđa, i mislim da se i na HR može vidjeti kako je srce zaigralo, uzbudilo se od sreće.

Pokušao sam ići zadnjih 5 km jače, ali nije bilo više snage, volje je bilo, ali ne i snage, što je zasigurno rezultat izbjegavanja treninga snage… Ipak, moja volja i želja su me održali na planiranom paceu i tako sam na kraju Ljubljanski maraton završio u vremenu od 03:26:36, što je moj najbolji rezultat na maratonu ikad. To je bilo dovoljno da budem prezadovoljan, presretan i ponosan na sebe i svoj rezultat. Svjestan sam da mnogima  ovaj rezultat nije nešto posebno, ali za mene je ovo kao osvojeno postolje, za mene je ovaj rezultat i ovo vrijeme nagrada za uloženi trud i ljubav prema trčanju. I da, da ne zaboravim. Nisam se patio 90 % utrke, uživao sam više od 35 km, a onda sam sebi rekao “kako nije realno da trčim ispod 3:30:00 i da barem malkice ne osjetim patnju“, pa tako mogu reći da sam zadnjih 7 kilometara ipak osjetio nešto patnje u nastojanju da održim željeni tempo… Na posljednjem kilometru me dočao dječak sa transparentom „press the speed button“, što me dodatno održalo živim, a navijanje i podrška Bosancu u ciljnoj ravnini mi je posebno značila i održala me do kraja, pa sam u cilj ušao sa osmjehom i  osjećajem sreće… Tamo me dočekala moja Amila, u društvu Emine i Eldara, što mi je posebno značilo, jer bez razumijevanja i podrške najbližih svaki korak u životu je teži, a sa njihovom podrškom svaki je lakši i ugodniji ma kako bio težak…

I u konačnici, u ciljnoj zoni je bilo sve što je potrebno jednom trkaču nakon jednog ovako zahtjevnog poduhvata, dovoljno osvježenja, masaža, prostor za presvlačenje, veliki broj volontera u garderobi, pokloni sponzora… Ono što me neprijatno iznenadilo po dolasku kući je izostanak besplatnih službenih fotografija sa staze, što vidim kao veliki propust. Vjerujem da su organizatori mogli imati nekolicinu službenih fotografa koji će slike postaviti kao besplatne, ali se to do trenutka pisanja ovog članka nije desilo, nego su slike ponuđene preko internet platforme po nimalo malim cijenama za naše uslove. Ali, šta je tu je, mogu reći da ja sa sobom nosim divne slike, iskustvo i osjećaje iz Ljubljane, pa se možda jednog dana ponovno vratim tamo da dodatno popravim svoj rezultat na maratonu i iskusim ljepotu trčanja Ljubljanskog maratona…

Danas, kao i prethodnih godina i utrka trčim u bojama ekipe Kilometar života, ekipe koja mi je velika podrška i sa kojom uživam trčati, ekipe velikog srca, koja zna dati ljubav kada ti najviše treba. To je bilo i ovaj put, pa bih se na kraju ovog teksta, želio zahvaliti mojoj supruzi Amili, prijateljima koji su bili sa nama u Ljubljani, mojim malcima koji su me podržavali od kuće, prijateljima iz ekipe Kilometar života i trkačke zajednice koji su uvijek tu da pruže riječi podrške i pokoji trkački savjet, kao i ekipi sa fizijatrije JU DZ Kakanj koja mi je koljeno osposobila za ovaj poduhvat …

Trčanje je moj izbor, moj način brige o sebi i svom mentalnom zdravlju, i želim da svako sebi nađe aktivnost koja će mu/joj pružiti zadovoljstvo koje meni pruža trčanje.

Vaši komentari

Banner