ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Nastup na vlastitu odgovornost

Rijetko kada ću doći na sastanak, a da nisam proučila temu sastanka i pripremila sve što je potrebno.

Isto tako je i s trčanjem. Na svako natjecanje doći ću pripremljena koliko god je to moguće, i s nekim jasnim ciljevima što ja tamo želim postići. A onda je došao dan kada sam sva svoja pravila zanemarila, i odlučila nastupiti na natjecanju nakon što 4 tjedna nisam trenirala, od kojih posljednjih 3 tjedna gotovo uopće nisam trčala.

Kad glava kaže jedno, a tijelo drugo

Naznake da bih mogla imati problema s ozljedom javile su se vrlo rano nakon što sam se vratila treniranju nakon maratona. I sve naznake sam ignorirala. Nadala sam se da ću prebroditi razdoblje i da se situacija neće pogoršavati. No, to se nije dogodilo. Svoj tempo treniranja već sam trebala usporiti prije kraja dvoranske sezone te je bilo upitno da li ću uopće moći nastupiti na Državnom dvoranskom prvenstvu. Imala sam zakazane dvije utrke i već nekoliko dana prije utrke situacija je bila loša. No, tvrdoglava kakva jesam, odlučila sam nastupiti na utrci prvog dana. I odmah nakon utrke odlučila sam da ću nastupiti na utrci i drugog dana. No, moje tijelo je imalo druge planove i ujutro nakon utrke više nisam bila u stanju protrčati metar. Nastup sam trebala otkazati i nerado sam isto učinila.

U mojoj glavi nije bilo panike. Znala sam da je iduća utrka na kojoj ću nastupiti za 3 tjedna i da je to zasigurno dovoljno vremena da se oporavim. Uzela sam potpuni odmor od trčanja punih tjedan dana i nakon toga probala trčati. Nažalost, moj pokušaj trčanja vratio me unazad i kao da sam bila na početku. I tako je prošao još jedan tjedan bez trčanja. Ušla sam u tjedan utrke i trebalo je donijeti odluku što će biti s utrkom.

Štreber kakav jesam, neka normalna ja ne bih uopće razmatrala mogućnost da trčim utrku bez ozbiljnih trčanja 4 tjedna i 3 tjedna gotovo uopće bez trčanja. Jer, da li uopće znam trčati ili sam zaboravila kako se to radi? Kako sam mogla donijeti odluku do srijede, plan je bio probati trčati prva tri dana u tjednu. Naravno, nakon što sam odradila svojih par kilometara u ponedjeljak, u utorak uopće nije bila opcija trčati, zbog boli koja je bila prisutna. I posljednji plan pao je u vodu. Osim onog da trčim.

Muke po krosu

Da trčim Državno ekipno prvenstvo u krosu, bila je moja odluka. Isključivo moja. Svi oko mene bili su protiv toga, no ja sam svoju odluku donijela i svjesno prihvatila moguće posljedice. Situacija s nogom bila je takva da ako odem trčati, bol se vrati i sljedećih nekoliko dana bol je prisutna u svakom koraku kojeg radim. Kako nije bila opcija da treniram u posljednjem tjednu prije utrke, jedino što mi je preostalo jest čekati utrku. Prvi puta apsolutno nespremna da uopće trčim, a kamoli da trčim utrku.

No, znala sam bez obzira u kakvom sam fizičkom stanju, da mogu pridonijeti svojim nastupom boljem plasmanu svojoj ekipi i klubu. To je bio jedini moj motiv za nastup na natjecanju. Klub je donio odluku da trčim samo jednu utrku kako bi me poštedio što je više moguće, a ja se nisam slagala s tim. No, bila sam sretna što mi je uopće dana prilika da trčim, s obzirom na stanje u kakvom sam bila, pa nisam inzistirala da trčim na obje utrke u seniorskoj kategoriji koje su prisutne na natjecanju.

Došao je i dan utrke i moram priznati da sam bila mirna. Svjesna svih ograničenja, jedino što sam znala jest da moram završiti utrku. S bilo kakvim plasmanom. Kako obično biva, po dolasku na natjecanje, krenula sam u razgledavanje staze. Imala sam ideju trčati jedan krug po stazi da steknem dojam, no već nakon što sam napravila prvih par koraka, shvatila sam da to i nije najbolja ideja. Bol je bila prevelika da bih uopće bila u tom trenutku u stanju trčati i jedan krug. Znala sam da jedini način da dođem do startne linije je taj da se jako dobro zagrijem, stavim nekoliko slojeva kreme na nogu i nadam se da će bol postati prihvatljiva.

Krenula sam sama na zagrijavanje na raniji dio i to je više izgledalo kao hodanje, a ne kao zagrijavanje. Uspjela sam odraditi nekoliko kilometara laganog zagrijavanja i doći u fazu da mogu pokušati napraviti vježbice prije same trke. Vježbice sam radila lagano, onoliko koliko je tijelo dopustilo, i tek 2 lagana ubrzanja, koja su više imala funkciju mentalne pripreme.

Sjećam se starta utrke, gledala sam tu startnu liniju i samo jedno pitanje sam imala u glavi: da li uopće mogu startati, da li sam u stanju krenuti ili će bol biti prejaka? I krenuli smo. Jednom kada sam krenula, znala sam da ću tu utrku i završiti. Bila sam smirena jer sam znala da je to jedini mogući način da natjeram sebe da izdržim do kraja utrku. Sam profil staze mi nije predstavljao problem, ali prisutnost rupa u jednom dijelu staza i preskakanje preko sjena jest predstavljalo problem mojoj nozi.

Najgori dio i nije trčanje, već sve ono što slijedi kada stanem, budući da se onda javlja najveća bol. Tako je bilo i ovaj puta. Doduše, odmah nakon utrke ekipno smo išli namakati noge u more i hladnoća mora je pomogla da manje boli. Iduća dva dana uslijedila je standardna bol i još jedan tjedan bez trčanja.

Zaključak

Ponekad nije lako donositi odluke, jer postoje mnogi faktori koji utječu na nju. Treba sagledati sve strane i prosuditi što je najbolje, ne samo za sebe, već i za zajednicu koje smo dio. Moje sebično ja moglo je donijeti odluku da nije u mom interesu trčati i da će takav nastup dodatno narušiti moje zdravlje, no sagledavajući širu sliku znala sam da moj nastup neće donijeti veliku štetu, a s druge strane će biti od pomoći.

Moj nastup bio je isključivo moja odluka i to svjesna, prihvaćajući sve moguće posljedice. I da danas mogu birati, jedino što bih promijenila da bih nastupila na obje utrke, a ne samo na jednoj. Naravno, pri donošenju odluke treba slušati i ljude kojima smo okruženi, njihovo mišljenje i viđenje situacije, ali na kraju, sami smo odgovorni za svoje odluke i svoje postupke te konačna odluka treba biti samo naša.

No, ono što gledam kao pozitivni ishod je da sam prvi puta sebe izazvala da stupim iz zone komfora i da se odvažim doći na start utrke ne nespremna, nego apsolutno nespremna da startam, a svejedno vjerujući u sebe da to mogu i da će na kraju moja prisutnost u utrci imati pozitivan ishod na željeni cilj. Apsolutno nitko me nije mogao uvjeriti da ja ne mogu trčati na toj utrci, jer sam znala da mogu. Naravno, svjesna da sam daleko od najbolje verzije sebe, ali opet dovoljno svjesna da i u danoj verziji sebe mogu izvući ono najbolje iz sebe.

Vaši komentari