ĐANI KOSOVIĆ: 7. Mostarski polumaraton iz ugla jednog Mostarca

Sredina mjeseca marta tradicionalno je vezana za početak proljeća i globalno toplijeg, ljepšeg vremena sa puno sunca.

1426
Banner

Piše: Đani Kosović

U zraku se osjeti buđenje prirode, dan je duži i ljudi su generalno boljeg i vedrijeg raspoloženja.

Mostar nije izuzetak, čak štaviše, jedan je od predvodnika u državi kada je toplija klima u pitanju. Sa svojom blagom mediteranskom klimom, zaštićen od zima i niskih temperatura sa sjevera, a opet ni preblizu južnim prevrućim područjima, grad je to u kojem život na otvorenom se ne prekida ni u jednom dijelu godine. Vjetrovit kakav jeste, usječen u kanjonu i dolini rijeke Neretve, reklo bi se pa idealno mjesto za život i odrastanje. Naravno da klima nije jedini preduslov za dobar i zdrav život, puno je tu i drugih aspekata koji na žalost ne idu Mostaru u prilog, čak obratno, ako je klimatski gledano Mostar grad uzor, tada je po mnogo čemu ovom drugom više grad slučaj. Ne volimo mi Mostarci ovaj izraz, kroz nedavnu tužnu istoriju nametnut nam je taj epitet, opravdano ili ne, ali je to jednostavno tako, fakat od kojeg malo ko od nas može pobjeći – grad slučaj. Tužno je kad si slučaj u bilo čemu, problem koji nepotrebno druge opterećuje, problem koji iziskuje angažman na njegovom rješavanju, problem koji objektivno nikog sa strane iskreno i suštinski ne interesuje – problem.

Pa kako onda riješiti problem? Odgovor na ovo pitanje da je jednostavan ne bi bio ni potreban jer ne bi onda bilo ni pitanja. Međutim, jedan drugi odgovor na jedno drugo pitanje je moguć, a on glasi „mi sami“. Naravno pitanje glasi ko će riješiti ovaj problem – mi sami, niko drugi. I rješavamo ga.

Foto: Jadran Čilić

Ovaj malo duži uvod u priču o 7. Mostarskom polumaratonu mi je bio potreban iz razloga što se dobre stvari često uzimaju zdravo za gotovo i nekad se ne vidi trud i kvaliteta ostvarenog, kao ni značaj i posljedice istog. A takav je bio ovaj sedmi, već tradicionalni trkački vikend u Mostaru. Kompletna organizacija i priprema cjelokupnog događaja, koji pored samog polumaratona u sebi podrazumijeva i humanitarnu utrku na 4k te trkačku konferenciju održanu noć prije, prošla je besprijekorno, bez ijedne zamjerke. Nije ovo nikakva kurtoazija, niti sam lokal patriotski nastrojen, zaista su momci i cure iz organizacionog odbora sve odradili i organizovali bez greške. Dugo sam zazirao od pisanja ovog teksta upravo iz razloga što su oni postavili ljestvicu izvrsnosti tako visoko, te zaslužuju barem da ih pokušam prezentovati u tom svjetlu, sumnjam da ću uspjeti, ipak su moje spisateljske mogućnosti otprilike kao i trkačke – strogo rekreativne.

Da će ovaj vikend biti nešto posebno dalo se naslutiti sedmicama prije jer je kompletan dojam i medijska kampanja odrađena sjajno, info o nastupajućem trkačkom vikendu bio je prisutan kako na bilbordima po gradu (a vidio sam ih dosta i u recimo Sarajevu!) pa preko radijske kampanje sve do digitalnih platforma i on line oglašavanja. Svoj doprinos dao je naravno i portal na kojem upravo čitate ovaj tekst kao partner samog događaja. Sve ovo je prepoznato od trkačke pa i šire zajednice, te kao dokaz tome je i nikad brojnija humanitarna utrka građana koju su Mostarci prepoznali i podržali je svojim učešćem. Lijepo je zaista bilo viditi sve te ljude, nasmijane i dobro raspoložene, svjesne da rade dobru stvar, da polako, ali sigurno, mijenjaju kako svoje životne navike prema onim pozitivnim tako i čineći nešto za opšte dobro zajednice u kojoj žive. I nisu to samo Mostarci, da ne bih koga uvrijedio, puno je to šira zajednica, naša draga Hercegovina, a sigurno i nemali broj gostiju iz svih dijelova države. O međunarodnom karakteru sa učesnicima iz 37 država da i ne govorim.

Vjerovatno najznačajnija i najupečatljivija crta ovogodišnje organizacije je vizualni identitet. Za ovu godinu, za razliku od prošle kada se istim baš i ne bismo mogli pohvaliti, vizuelni identitet je predat u ruke našoj prijateljici umjetnici (Vedrana Božić), a što je možda i najvažnije također rekreativnoj trkačici. Emocije i ono što nas trkače izdvaja od ostatka svijeta je gotovo pa idealno pretočila u kolorit boja i linija, vješto ih uokvirujući sa simbolom grada na Neretvi – Starog mosta. Mislim da će svi sretni vlasnici službenih majci, koje su pored polumaratonaca dobili i svi učesnici humanitarne utrke, iste ponosno nositi te biti predmetom pažnje i divljenja gdje se god pojave.

Noć prije utrke, kako je to i tradicija, održana je trkačka konferencija. Ista je bila po mojoj procjeni odlično posjećena te je imala optimalan broj predavača i tema. Šlag na tortu bila je i nagradna igra, u kojoj su sretni dobitnici postali vlasnici jedne od 5 dodijeljenih startnina za svjetski poznate polumaratonske utrke; Kardif, Valensija, Lisabon, Kopenhagen i Prag – za pohvalu!

Jutro same utrke je osvanulo vedro i bez vjetra što je vjerovatno bilo olakšanje za brojne trkače koji su upravo usljed jakog vjetra malo zazirali i pribojavali se uslova na samoj utrci. Nama Mostarcima, naviklim na mostarsku buru naravno to je samo faktografski pojam, činjenica koja se spomene eto onako usput, bez dodatne rasprave i analize.

Foto: Sanja Leko

Prvi dio staze tradicionalno prolazi cestom od naselja Vojno na sjeveru, nekih 10ak kilometara od grada, trči se desnom obalom Neretve po uglavnom nenaseljenom području. Mjesto meditacije, uživanja i pripreme za ono što dolazi u nastavku utrke. Nešto prije ulaska u sami grad prolazi se kroz naselje Raštani te su se tu ukazali i prvi obrisi podrške naših sugrađana na utrci. Trasa zatim kroz naselje Rudnik ulazi u urbani dio grada, trči se kroz Centar 2 te se izlazi na novi most (koji još uvijek nema ime pa ćemo ga takvog bezimenog i ostaviti) te se okretom na vrhu ovog pravca od samog mosta utrka usmjerava na široke ulice Avenije, meni lično najdražeg dijela grada. Tu sam se rodio i odrastao i Avenija će uvijek u meni pobuditi lijepe uspomene, sjećanja na djetinjstvo, odrastanje i školske dane. Iz Avenije skrećemo u još jedan okretni pravac – trčimo Dubrovačkom ulicom od Mostarke – najviše zgrade u gradu do vrha Dubrovačke, okrećemo se i vraćamo na Aveniju. Za razliku od prošlih izdanja, ove godine je podrška građana izuzetna, sa strane ulica se nalazi veći broj građana koji su izašli pozdraviti i bodriti trkače, puno je tu i djece, sretna su, mašu zastavicama, bodre nas, plješću. Lijepo je javiti se toj djeci, nabacit im pet, onako u prolazu. Prolazim i razmišljam koliko će ih se nakon ovih divnih scena zainteresovati i odlučiti baš na trčanje, a biće ih sigurno. Ovde treba spomenuti i live muziku uz stazu, dobra stvar kada ti treba dodatni poticaj i motivacija, naročito mi se svidio onaj bubnjar na jednom od kružnih tokova gdje smo protrčali.

Sa Avenije se polako prebacujemo na centralno šetalište, koje se proteže od Rondoa do Stare gimnazije (nekad smo ga zvali Lenjinovo šetalište) te izlazimo na centralnu gradsku saobraćajnicu – Bulevar. Za divno čudo, nema nervoznih vozača koji čekaju, nema agresivnog trubljenja i vike, ove godine je izgleda i policija odradila svoj posao vrhunski, a to se moglo primijetiti na ovim većim saobraćajnicama gdje saobraćaj nije u potpunosti obustavljen nego je jedan krak saobraćajnice od jednosmjernog pretvoren u dvosmjerni tako da žile kucavice, Avenija i Bulevar, nisu bile u potpunosti blokirane. Pohvale za našu policiju, bili su na visini zadatka. Uvijek mi je bilo fascinantno to žuganje i negodovanje oko obustave saobraćaja zbog ulične utrke, slično je to u gotovo svim našim gradovima, posebno ako je (polu)maratonska utrka u pitanju. I uvijek je isto lažno moralisanje prisutno koje se ogleda u već legendarnom pitanju koju neupućeni i malo manje susretljivi vozači postavljaju, a to je kako će hitna proći ako, ne daj Bože, morala intervenisati. Ne brinite, hitna će uvijek proći, sve je to predviđeno i znaju se procedure, isto kao i ostale servisne hitne službe, vatrogasci, policija i sl. Razumijem da nekim ljudima održavanje ulične utrke poremeti ritam i planove, posebno ako je posao u pitanju i za njih imam razumijevanja, zato je kvalitetna regulacija saobraćaja ključna i opet naglašavam, ove godine je, po mom mišljenju, bila izvrsna.

Foto: Sanja Leko

Nakon Bulevara i čuvenog segmenta Red Bull, gdje smo imali i muziku nekog DJa, preko mosta Hasana Brkića, koji svoje ime duguje narodnom heroju iz 2. svjetskog rata (a prema wikipediji jednom od najzaslužnijih ljudi za definisanje grba SR BiH u okviru bivše države), ulazimo u naselje Mahala i tu, prema izjavama većine trkača, dolazi do blagog umora i gubitka snage, te ni ja nisam bio izuzetak. Iz Mahale prelazimo ponovo na lijevu obalu Neretve preko Lučkog mosta, imena po istoimenom dijelu grada – Luka (oni koji imaju sreću da ih fotografi uhvate pri prelasku preko ovog mosta dobiće uspomenu za cio život jer je u pozadini, Stari most – simbol grada i jedna od najfotografisanijih građevina u svijetu globalno). Nakon Lučkog mosta, Titovom ulicom, pored narodnog pozorišta se polako približavamo starom centru Mostara – trgu Musala. Prije samog trga, prolazimo još jedan most, pješački koji se zove Bunur te izlazimo u još jednu staru mostarsku mahalu Cernica. Cernica je najstarija mostarska mahala, prva se spominje kod obrisa nastanka samog grada. Ove česte promjene pravca i prelasci preko mostova utiču pomalo na tempo i razbijaju neki uhvaćeni ritam, ali obzirom da je jedan od slogana utrke i trka mostova, jasno je da je to kompromis koji se lako podnosi i prihvaća. Na kraju krajeva, isti su uslovi za sve trkače te ove promjene ritma i pravca valjda jednako utiču na sviju. Nakon Musale, prolazimo još jednom starom mahalom, Lacinom ulicom ili donjom Carinom te izlaskom na Carinski most trkačima se ukazuje sami finiš utrke, pozicioniran kod tržnog centra Mepas – de facto novog centra modernih zbivanja u gradu.

Uzimam medalju, divim se kvaliteti i dizajnerskoj umješnosti izrade te onako, dosta iscrpljen, polako se okrećem onome što me mučilo svo vrijeme, a to je moja porodica. Moj trkački drug i vjerni pratitelj većine treninga, Teo, je također završio utrku, držali smo se ublizu gotovo cijelu utrku (a ovde je red da spomenem i urednika ovog portala, Ersana koji je odradio dužinski trening u sklopu utrke u cilju priprema za skori nastup na jednom velikom međunarodnom maratonu – sretno! Dobar dio smo se skupa držali te imam dosta video zapisa sa staze zahvaljujući baš njemu). Teo je na kraju imao više snage od mene u završnici te ušao u cilj neposredno ispred mene. Slike sa cilja su nam zajedničke tako da ćemo to uzeti kao neriješen rezultat. On se priprema za svoj prvi maraton krajem četvrtog mjeseca i ne sumnjam da će ostvariti izvrstan rezultat.

Pored mene, moja supruga Lejla, već poprilično iskusan rekreativni trkač je tu na polumaratonu, ali ove godine je i naša mlađa kćerka Azra odlučila da istrči svoj prvi polumaraton te je cijelu jesen i zimu provela pripremajući se za ovaj poduhvat. Znam kako je meni bilo kad sam pripremio i istrčao svoj prvi polumaraton, nije to ni jednostavan ni bezazlen poduhvat. Supruga je došla u očekivanom vremenu te je preostalo sačekati i kćerku. Nisam imao precizne pokazatelje, nisam znao predviđeno vrijeme, imao sam samo neku okvirnu sliku. Tu uz sami cilj ispratio sam i izbodrio mnoge kolege trkače, prijatelje, poznanike, najviše iz naše škole trčanja Sanus motus. Prošao je i moj dobar prijatelj Boris, iskusni maratonac već. Minute ko godina, vrijeme prolazi i dolazi i kćerka, meni srce ko kamion, pucam od ponosa, presretan sam. Emocije me obuzimaju, suze ne mogu skriti, neka ih, zasluženo se liju. Pitam je kako je, može li, ona me onako malo čudno gleda u stilu – a što ne bih mogla? Jasno, spremila se, nije forsirala, uspjela je i osjećaj  je predivan – svima preporučujem.

Skupili smo se svi brzo, presvukli, ispratili smo i posljednje polumaratonce u cilju te se sreli sa drugom kćerkom Eminom koja je tu radi učešća u humanitarnoj utrci. Počela je i ona da se interesuje za trčanje, valjda nam je to porodična crta. Jedino danas nije bilo Mirze, naše najmlađe dijete, ali spreman je on da uskoči u dječju utrku koja se sada organizuje u sklopu manifestacije, ali sa odgodom od par sedmica jer jednostavno ne bi djeca imala pažnju i mogućnosti da istrče svoju utrku u ovoj silnoj gužvi. Dobro je da je tako, oni će vjerovatno trčati uskoro u gradskom parku.

Odlična je stvar što je organizator tempirao humanitarnu utrku nakon završetka polumaratona, tako da je plato ispred Mepasa bio krcat, što od nas trkača koji smo završili utrku, što od rijeke ljudi koji su tu radi učešća u humanitarnoj utrci. Zaista predivan prizor, rijetko viđen na našim prostorima i još jedan dokaz izvrsnosti i vrhunske kvalitete organizacije utrke.

Naravno, utrka je završila, mislim da svi nosimo predivne uspomene sa staze i da možemo biti ponosni na naše organizatore. Što se samog rezultata tiče, koji po običaju izbjegavam da spominjem kada je moje trčanje u pitanju, mogu samo reći da je očekivan, obzirom na kvalitet priprema i povrede koje sam imao. Jedino što želim naglasiti je da sam do željenog rezultata došao na možda manje željen način, znači potegao sam malo previše u startu te sam u završnoj fazi utrke, zadnjih 3-4 km u dosta iscrpljenom stanju i sa značajno opalim tempom utrku priveo kraju. Nebitno za ovu priču. Volontere skoro da sam zaboravio, ali bolje ikad nego nikad da ih spomenem. Ove godine ih je bilo više nego prijašnjih godina, brojna udruženja su aktivno uzela učešće, pomogli su volontiranjem i podrškom na okrepnim stanicama te bili podrška trkačima na gotovo svakom metru rute unutar samog grada. Apelujem na sve kolege trkače da se uključe u aktivno organizovanje, pomoć i promociju našeg polumaratona u budućnosti te da ove, visoko postavljene standarde zajednički u budućnosti još više pomjerimo. Ko zna, možda nas Ivan i Franjo počaste i jednim maratonom uskoro, Mostar je to sigurno zaslužio, a ako iko može da nam ostvari ovu želju da maraton istrčimo u voljenom gradu, onda je to ovaj dvojac! Bravo još jedom za MoHalf 2023.

Foto: Vlado Bulić

Vaši komentari

Banner