Pišu: Drino Galičić, Hana Jusić
Za one mnogo upućenije i iskusnije trkače, koji su pisali na ovim stranicama i trčali tzv. „majore“, a da ne spominjem ultraše, ovo možda i nije neki spektakularan naslov.
Ali kad se odlučiš na prvi maraton u ne baš trkački najboljim godinama, (barem za jedno od nas dvoje), osobno i nije mala stvar. Stotine pitanja bez odgovora iskaču odjednom, ne samo „može li se“ već i šta ako krene naopako. A pri tome i mnoštvo drugih razloga nas je ponukalo da predstavimo široj trkačkoj zajednici ovo zanimljivo iskustvo.
Zašto Pariz
Za sebe (Drino), mogu reći da imam kakvo-takvo iskustvo kao rekreativni trkač, u džepu nekih dvanaestak polumaratona i kraćih distanci, ali ne u zoni 4. Dakle, niti sam u rangu naprednih, a još manje se peo na postolja. Trčanjem sam se počeo baviti dosta kasno, u poznim četrdesetim, iako sam već više od deset godina redovan u teretani i često planinarim. Rekli bi idealan spoj za trčanje. Hana, s druge strane je kondiciono itekako potkovanija od mene, prvenstveno kroz biciklizam i vrhunske rezultate koje je tamo ostvarila. Sve u svemu, nimalo jednostavna odluka o prijavljivanju prvog maratona, znajući da sam na mnogim dosadašnjim trkama dosegao svoj limit, fizički osjećao da je to ta gornja granica. Ipak, iz moje perspektive Pariz me ne može ostaviti ravnodušnim. Tamo sam rođen, proveo studentske dane, ukupno boravio desetak godina. Kao i sa Sarajevom, ima tu dosta hemije. Negdje sredinom septembra prošle godine, nakon što sam prvi put istrčao Sarajevski polumaraton ispod 1h40, negdje potajno u sebi, a ponajviše uz podršku trenera Elvedina Tunovića-Tune, odvažio sam se na taj korak. Ispostavit će se da će nam se Tuna pridružiti u pariškoj avanturi. I zaista… neposredno prije ili poslije tog rezultata, a obzirom da sam bio na mailing listi organizatora, jer sam 01.03.2020.g bio preuzeo startninu nikad istrčanog polumaratona u Parizu koji je otkazan u zadnji čas zbog korone, dobivam obavijest da je ostalo još samo 7 dana za „super ranu“ prijavu za maraton. U meni sve kipti, ne znam šta da radim. Ipak, emocije su prevagnule i ja ga kliknem na zvaničnoj web stranici. Rekoh „idem, pa šta bude da bude“.
„Društvo“
Odmah po prijavi i preuzimanju aplikacije maratona, organizator automatski šalje i plan priprema za vrijeme koje se želi postići. Ciljam 4h, naravno bez obaveze da se dokazujem na prvom maratonu. Ohrabren rezultatom iz Sarajeva, ipak skidam plan na 3h45 u trajanju od deset sedmica prije utrke, sa četiri treninga sedmično. Znači, tamo negdje od kraja januara pa do samog maratona, 02. aprila. Ali ima još dosta do priprema. Tek smo na kraju septembra. Još par mjeseci prije sam prijavio Amsterdam polumaraton, koji se održao 16. oktobra. Iako sam htio potvrditi sarajevsko vrijeme, tu sam se suočio sa realnošću. „Ne može svaki put“. I odmah se sjetio knjige Harukija Murakamija „O čemu govorim kada govorim o trčanju“, koju sam tih dana upravo pročitao. Istrčao sam tačno za 1h40, a htio sam barem koji sekund ispod sarajevskog rezultata. Nisam bio zadovoljan drugim dijelom trke, od Amsterdama nikako nisam očekivao da bude valovit sa podvožnjacima iza kojih obično ide piklić, nešto kao u Splitu prije Poljuda. Vratio sam se vidno razočaran, ali rekoh u sebi da ima još vremena do početka priprema za maraton. U tom periodu u moj trkački, a poslije i u privatni život dolazi Hana, koja se pridružila klubu početkom oktobra. Hana je svoju prvu „peticu“ završila na postolju krajem septembra na B2B utrci, pa je motiv bio još i veći. Kako je vrijeme odmicalo, ispostavilo se da Hana, koja je u Sarajevu istrčala fenomenalnih 1h44 za svoj prvi polumaraton, trči sve brže i brže. Prvo Podgorica (1h42), pa Kotor (1h41) su je ohrabrili, te je počela pričati da bi voljela nekad na proljeće probati i maraton. Ja sam već u decembru imao tri mjeseca psihološkog varenja odluke iza sebe, ali Hana je odmah znala da „ona to može“. U to vrijeme su nam i zvijezde namignule, pa je bilo pitanje dana kada ću joj predložiti da se pridruži. Naravno, već su se prijave zahuktale, jeste da je skočila cijena, ali ko još može odbiti Pariz, i to ne u bilo kakvom društvu. Hana i ja ćemo pripremati i pokušati istrčati skupa 3h45. Svo to naše prijavljivanje „naglas“ u klubu je učinilo da se i trener Tuna odluči pridružiti. Kaže, za jubilarni deseti mora odabrati neku super destinaciju.
Pripreme
U vrijeme one super-rane prijave (septembar 2022.) nisam ni pomislio da bi zimski period mogao predstavljati neki poseban problem za pripreme maratona. Imam iza sebe godinu dana provedenih u klubu, tokom prošle zime sam pripremao proljetni Bečki polumaraton i prilično uspješno sve okončao, čak cijeli april trčeći po snijegu i lokvama. Tako da se nisam naročito uplašio. Međutim, već prije početka priprema, odbolovao sam dva puta jaku prehladu neposredno prije Nove godine, neko će reći i koronu, mada mi više ne pada na pamet ići „po doktorima“ zbog te pojave. Oba puta je prehlada bila posljedica trke po kiši i jakom vjetru, prvo u Kotoru, a zatim na Advent Run-u, gdje sam u kostimu zeca koji je Hanin šef „zapovijedio“ da nosim bio natopljen k’o baklava. Krenuli smo dakle oprezno sa pripremama krajem januara, i to se u prvi mah činilo bezbolno. Kad su nas ipak dočekale mećave i snijeg, zaleđene ceste i druge zimske „radosti“, vrlo brzo smo shvatili gdje smo. Par brdskih treninga smo preskočili jer je tih dana žestoko padalo, s tim da ćemo ih nadoknaditi poslije.
Već nakon par sedmica, uz četiri trčanja sedmično i tri treninga snage u teretani, osjećali smo se preumorno. Konstantno su noge teške i pitamo se da li smo uopšte svjesni šta nas sve čeka na maratonu. Oboje ne podnosimo trčanje po lošim vremenskim uvjetima, preosjetljivi smo na prehlađivanje i takvi smo dočekali polumaraton u Splitu, 26.02, koji smo po planu priprema trebali istrčati za 1h45, uz 20 min zagrijavanja i 15 min hlađenja nakon utrke, ukupno 2h20 min trčanja. Svaki dan se provjeravala prognoza i onda je došao hladan tuš – u Splitu će zaista biti „tuš“. Već me nervoza hvata, kabanica i teške „Hooke“ sa gorotex slojem su neminovnost. Jednostavno nismo od onih super otpornih trkača koji u atletskoj majici i mokrih patika mogu trčati, a da im ništa ne bude. Kao naš Tuna. Iako sam osjećao umor, ići na utrku sa klubom je uvijek zabavno. Bez obzira na sve, u Split smo otišli u dobrom raspoloženju. Raja iz kluba su pronašli mjesto za neizostavni carb loading, pokušao sam ne jesti pizzu koja mi teško padne, ali na kraju izbor bi skučen pa sam se morao zadovoljiti pizza tjestom i nekim sirom sa ukusnim džemovima i orašastim plodovima (napomena: vegetarijanac sam, dok Hana ne može bez mesa). Ovo potonje nije bio problem, ali to tijesto me uništilo. Odlazak u WC, moja najvažnija „priprema“ prije svake utrke je ipak bio uspješan, pa je start u Splitu bio relativno dobar i sa nadom da ipak neće biti većih problema. Ali onda tamo negdje pred Marjan, počinju stomačne mučnine. Hana ide bez problema, ona će u finiš prije mene. Ja, patim. Iako smo uspjeli oboje završiti Split u predviđenom vremenu (netom ispod 1h45), ulazak u cilj i cijelo iskustvo tog polumaratona sa moje strane je bilo više nego mučno.
Međutim, to nije ništa. Ono što tek slijedi je noćna mora. Sedam dana nakon Splita, opet izgleda „zahvaljujući“ tom kvašenju i trčanju na jakom vjetru, po treći put ove zime me uhvati gripa. Ovaj put, kašalj ne popušta petnaest dana, tako da sam propustio skoro sedmicu i po treninga, a prvu pravu dužinu od 25 km, sam dočekao sa jakim iskašljavanjem. Srećom bio je lijep dan, otišli smo na Aleju i sa dobrim drugom i trkačem Sašom Vanovcem odradili tih 25, prva moja dužina preko polumaratona. Iako program nije predviđao veće dužine generalno, već je insistirao na intervalima i brdskim treninzima (logično, naizgled), odlučujemo da trening dužine od 2h trčanja koji pada na osmu sedmicu priprema odradimo u Mostaru na sljedeći način: istrčati ćemo polumaraton laganim pejsom, a zatim nastaviti još 9 kako bi „nabrali“ 30 km. Po prvi put nakon Sarajevskog polumaratona je sunčan dan na utrci. Trebalo je pola godine da ponovo osjetimo sunce na stazi, i to je učinilo da smo 21 km prešli prilično lako, uzeli medalju u džep, a onda nastavili krug još od 9km.
Tapering fazu smo više psihički odradili dobro, jer ostalo je još malo do dana-D pa je uzbuđenje uzelo maha.
Zebnja pred put
Kad smo već fizički bili spremni i mislima na startu maratona, počeo je haos na ulicama Pariza. Protesti protiv penzione reforme su doveli do blokade svega, uključujući i zalihe goriva za aerodrome, a što je najgore odvoza i deponije smeća, pa je zvanična FB stranica maratona bila preplavljena paničnim upitima trkača iz cijelog svijeta: da li će doći do odgađanja. Ja sam se odmah sjetio gore pomenutog odgađanja zbog korone od prije tri godine, i sve mi je izgledalo moguće. Znajući Francuze i njihovu maniju za proteste, haos koji se nije smanjivao je zaista prijetio da nam pokvari sve. U isto vrijeme, sedam dana prije trke, organizator se ponaša kao da se ništa ne dešava. Redovno šalje obavijesti gdje i kada je najbolje vrijeme za preuzeti broj, kako doći do tog i tog mjesta, prikazuje izgled medalje, majice itd. Ljudi i dalje nervozno pitaju da li će događaja biti. Pratim vijesti na France Info iz minute u minut. U utorak 27. marta najavljuje se sastanak organizatora sa uredom gradonačelnice i konačna odluka. Već smo „pokisli“. Noć prije, negdje oko 22h, čitam da je jedan trkač iz Afrike zvanično poslao na Twitteru upit šefu Odjela za sport pri uredu gradonačelnice. Ovaj odgovara: „nikad nam nije padalo na pamet otkazati“. Mora da se već znalo kakav će biti ishod najavljenog sastanka, a vlada i sindikati su dan poslije maratona zakazali nove pregovore. Dva dana poslije je odblokirana deponija. Navodno se ulice Pariza čiste.
Maraton
Tako smo nas troje sretni i uzbuđeni krenuli u taj Pariz, očekujući da sve bude „kao prije“. I stvarno, nema štrajka u prevozu, nema smeća. Odlazimo na Expo, preskačemo kao pravi Balkanci red od par stotina metara pred ulazom i preuzimamo startnine. U moru štandova se ne snalazimo baš najbolje, ovo je najveći i najbogatiji Expo ikada do sada. Treba nam sigurno tri dana da sve obiđemo, ali noge klecaju, moramo ih čuvati.
U Parizu sipi kiša, mada je prognoza jasna: nema padanja, samo lagani vjetrić. Bez obzira, vlaga je i to nas je opet počelo brinuti. Kako ne bi gubili vrijeme na javni prevoz prije maratona i druge komplikacije, a i obzirom da je Tuna odsjeo u Lille-u, gradu na sjeveru Francuske, zajedno smo rezervisali Airbnb tik uz start na Jelisejskim poljima. Naizgled prošli još i dobro cijenom, lokacija je izvanredna. Samo pređemo Trijumfalnu kapiju sa druge strane i eto nas. Kad smo otvrorili vrata apartmana, dočekalo nas je „iznenađenje“: prostor kao da nije očišćen godinama, sve skoreno i ustajalo. Gledamo u čudu kako se ovo uopšte može izdavati na korak do Jelisejskih polja. Međutim, nemamo izbora. Snalazimo se kako znamo i umijemo pa odemo nešto prezalogajiti i nakupovati hrane za ujutro, uključujući i jednokratni bambusov pribor od 11 EUR, jer viljuške i kašike u stanu nisu bile ni za dotaći. Ipak smo uspjeli kako tako odspavati. Tuna i ja se budimo ranije, jer odlazak u WC je imperativ, barem za mene. I ovaj put je sve kako treba, nešto se dobro dešava konačno i po tom pitanju. Tuna izlazi ranije, on je ipak trener pa cilja na 3h, dok Hana i ja izlazimo nešto kasnije. Čekanje u boxu za start na Jelisejskim poljima po vjetru i vlagi je trajalo 45 min. Kako i neće, valja pustiti 51.000 ljudi postepeno niz aveniju.
Maraton konačno kreće i još mi nije jasno gdje sam. Prvih 10 km ide „ko mlijeko“, ali se moralo odmah na kraću WC pauzu. Ta „kraća“ olakšavanja će me pratiti cijelom utrkom. Kako se riješiti toga, eto zadatka za naredni put. I distanca polumaratona od 21km je došla prilično brzo. Hana i ja trčimo jedno pored drugog, čekamo se naizmjenično u našim pauzama. Ono što je karakteristika ovog, a vjerujem i mnogih drugih maratona sa ovoliko ljudi je neopisiva gužva na stazi. Osim publike koja bodri i proziva nam imena (svaka im čast, „isto“ kao kod nas), na samoj stazi se guramo i laktamo. Sigurno sam 300 puta izgovorio „pardon“, „malo se pomjerite“ (što na francuskom zvuči vrlo grubo – „cassez-vous“) i slično, jer dobar dio trkača tu zapravo samo – hoda. Ne mogu da vjerujem koliko samo imaju obraza, i koliko ih je briga što smetaju nama koji stvarno trčimo, ali tako je kako je i nemam sad vremena da se njima bavim. Ta zaobilaženja će nas na kraju koštati više od 700 metara duže pređene trase od one predviđene za maraton!!!
Sama staza je neopisivo lijepa: konačno jedna utrka (pored Sarajevskog polumaratona) da ide kroz glavne dijelove i znamenitosti grada. Amsterdam me u tom dijelu razočarao, kao i većina utrka koje te „bace“ u neka udaljena naselja. Ali Pariz! Od Jelisejskih polja, preko trgova Concorde i Vendome, pa pored Opere Garnier, piramida Louvre-a, preko Bastilje, dvorca i parka Vincennes i onda kejovima Sene, pored Ajfelovog tornja, bulonjske šume i na kraju opet pred Trijumfalnu kapiju. Oči ti ostanu okolo, a ne na stazi i ispred nogu. Barem meni. Hana je drugi dio teže podnijela, ali vrijedilo je. Čak je vrijedio i moj pad u jednom od tunela uz Senu, kad sam se zaobilazeći već poznate šetače, na trotoaru razlijepio k’o palačinka. Na prvi pogled je izgledalo strašno, Hana se uhvatila za glavu. Ja sam se podigao, i uz psovanje nastavio dalje, pa da vidim jesam li u stanju. Međutim, ni usponi nakon podvožnjaka, za razliku od Amsterdama me nisu satrali. Odjednom se pojavio 35-ti km, svi govore da je nakon toga „brdo“ od 1,5 km koje treba savladati, odnosno čuveni „zid“. Meni i dalje ništa. Pitam se jesam li sav svoj. Pa Split mi je teže bilo savladati, duplo manju distancu. Navodno „brdo“ preskačem kao da sam tek počeo trčati, a ne još i pao usput. I dalje čekamo jedno drugog na okrepama. U jednom trenutku gledajući na sat, zapitao sam se hoćemo li stići ispod 4h. Ide pejs kako smo predvidjeli, ali vrijeme curi. Kalkulacija do kraja nije sjajna, jer sve više ljudi je na stazi i gužve postaju nepodnošljive. Zadnjih par kilometara se trči bukvalno u „kuloarima“ od samo par metara širine, a na stazi desetine hiljada ljudi, što trkača što publike. I dalje se guramo, zaobilazimo i dajemo zadnje atome snage. Cilj je nestvaran: držeći se za ruke ga prelazimo, a meni je teško gledati Hanu u suzama. Samo se molim da nije nešto ozbiljno, ali znajući njen kapacitet, ne bi trebalo. Ipak se probijamo onako mokri kroz rulju, prvo do medalja, raznih kolača i druge sočne okrepe pa do izlaza iz zone maratona, do koje sigurno treba 20-30 min nakon ulaska u cilj. Drhtimo i samo se pitamo kad nas opet čeka neka prehlada. Najgore je što sada treba ući u zahrđalu i prljavu kadu u onom Airbnb, ali šta je tu je. Ja sam kampovao cijeli život, boravio u Indiji u raznim smještajima i još i nekako to mogao podnijeti. Snalazimo se kako znamo i umijemo, sa peškirima po kadi, pa ipak dolazimo sebi i onda u prvi bar na čaj da se utoplimo. Hana je kupila novi Garmin na Expo, pa samo čeka kad će Sync pokazati stazu i rezultat. Treba mu vremena, ona je u totalnoj panici.
Na kraju sve biva kako je planirano, ili skoro tako: ušli smo u cilj sa vremenom 3h51 zvanično (moj sat je pokazao 3h49). Tih suvišnih 700 metara, koje smo zbog naguravanja morali pretrčati nas je možda koštalo da potvrdimo stopostotni učinak, ali ko za to mari. Ovo je ipak prvi maraton.
Led je probijen, vidjeli smo da možemo. Treba naravno još raditi na psihi, te na pripremi tijela, no možda na drugačiji način. Pripreme od deset sedmica, ako se oduzme onih desetak dana gripe su se pokazale dovoljno dobre, ali iscrpljujuće.
Jedno je sigurno. Iako smo presretni zbog iskustva i rezultata, oboje smo čvrsto odlučili da sljedeće maratone ne pripremamo u zimskom periodu. Za eventualne trke na proljeće, pripremati ćemo se koliko nam vrijeme dozvoli u toplijim krajevima, ili ćemo krenuti mnogo ranije sa programom. Tuna je istrčao svoje uobičajeno vrijeme, minut-dva poslije 3h, i to je već da ti se zamanta u glavi. Značio nam je mnogo kao podrška svo vrijeme bez obzira na njegov tempo. Ovim želimo zahvaliti i treneru Adnanu Baždareviću u teretani, zatim Ameli Trožić i svim članovima našeg SRC-a koji su nas od početka do kraja bodrili i pratili tokom priprema kao i na sami dan utrke. Naravno i trkačima iz drugih klubova, kao i timu „MT“ koji su nam ponudili priliku da napišemo ovaj tekst. Kako reče naš susjed iz B&B u Splitu, kad jednom istrčiš maraton, ni jednu drugu utrku više nećeš željeti trčati.
Možda Pariz nije na listi „majora“, ali će za nas zauvijek biti „ the special one“.
Merci Paris, herzlich Willkommen Berlin 2024.
Vaši komentari
