ALMA TURAJLIĆ: Moj prvi maraton

Želju da istrčim maraton imala sam još od tinejdžerskih dana kada trčanje i nije bilo u planu.

1805

Piše: Alma Turajlić

Maraton sam zamišljala kao nešto grandiozno, kao popeti se na Everest ili preplivati Suecki kanal – veliko i nedostižno.

Počela sam trčati u 36. godini i shvatila sam da je maraton zaista velik zalogaj, ali kada je trener najavio Ljubljanu ove godine osjetila sam da je trenutak stigao i da sam mentalno spremna.

Pripreme su počele krajem maja i prvi mjesec je prošao sa manjom kilometražom u uzbuđenju i sreći što sam se upustila u ovu avanturu. Plan je pravio naš trener Jasmin Harbinja i od samog početka sam imala potpuno povjerenje u plan i proces priprema.

Juli i avgust su bili u znaku dužina na vrućinama i svim izazovima koje to nosi, umor se već nakupio u nogama, a pred kraj avgusta sam osjećala hroničan umor i vratila se bol u nozi koju smo sa Alenom Raonićem sa fizioterapijom uspjeli smiriti na nekoliko sedmica. Onda je došao septembar i mentalne krize. Djeca su krenula u školu i moj dan kada sam imala trening izgledao je ovako: ustajanje u 04:30 i trčanje u prosjeku 10km, spremanje sebe za posao. Pa pripremanje doručka i užina za djecu, buđenje i spremanje djece za školu, trk na posao, pa opet po djecu, priprema ručka, razvoz po vanškolskim aktivnostima. Uz svu moju disciplinu, motivaciju i želju počela sam lagano da popuštam i upala sam u mentalnu krizu. Bila sam jako umorna, nikad umornija u životu, misao na trčanje mi je izazivala mučninu. Govorila sam da ću odraditi maraton i neću potrčati narednih mjesec dana iza toga. Veliku ulogu i pomoć ovdje je imao suprug koji je preuzimao brigu o djeci navečer, jer sam ja često znala otići na spavanje malo iza 21h.

Zanimljivo mi je u tom svemu, da unatoč svim tim mislima i osjećajima ja sam i dalje ustajala i odrađivala treninge. Nisam propustila nijedan iz plana (ako se dobro sjećam) i fascinantan mi je taj momenat kod trkača. Bez obzira na sve nastavljamo dalje.

Veliku podršku sam imala od strane trenera Jasmina, kao i Amera i Iryne koji su također pripremali maraton. Ponavljali su mi da je to normalno i da svi prolaze kroz slične krize. Nekako patili smo se zajedno. Olakšanje mi je bilo kada su mi rekli i da je osjećaj gađenja prema trčanju uredu, sve je to rezultat umora.

Konačno stigao i tapering koji sam tako nestrpljivo čekala i opet zanimljiv momenat: isčekivala sam smanjenje treninga da se odmorim, a bilo mi je dovoljno dva dana da odspavam duže u kontinuitetu i već treći dan osjećam da sam odmorna i da mi nedostaje trening, a on je tek sutra.

I evo ga, došla sam na startnu liniju. Mnogo je bilo treme i preispitivanja sebe da li to mogu. Dok smo čekali početak Iryna mi je posavjetovala da zamislim da sam dobila još jedan trening dužine, ovaj put od 42km. To mi je pomoglo da malo smanjim tremu i da ne razmišljam o veličini trke koju ću upravo započeti.

Plan je bio da idem na vrijeme 04:30. Jasmin je bio siguran da ja to mogu i meni pace od 6:20 izgledao je skroz izvodljiv pa sam tako i krenula. U glavi sam vrtila sve savjete što sam dobila u sedmici prije maratona i ovim putem zahvaljujem se svakome ko mi je napisao. Jedan od glavnih savjeta je bio „ne daj da te masa ponese“ i to sam ponavljala kao mantru. Imala sam snage za brže, ali sam se non stop usporavala ostavljajući snagu za kasnije.

Prvih 27km sam išla prema planu. Na 12km shvatim da sam izgubila jedan gel i sjetim se nekad davno pročitanog savjeta „uvijek ponesite jedan gel više nego što trebate“. Mislila sam da sa mojim gelovima ništa se ne može desiti pa sam ponijela planiranih 6. Kada sam ostala bez jednog naredne kilometre sam provela u kalkulaciji kako da sada uzimam gelove, jer plan je bio na svakih 6km. Tu se sjetim rečenice koju trener često ponavlja: “ne uzimajte na okrepi ništa za šta ne znate da ste već nekada probali”. Dok sam trčala razmišljala sam o tome da tokom ljetnih dužina sam znala kupiti na trafici različite izotonike i nisam imala problema. Pa šta bi moglo krenuti po zlu sada? I odlučim na narednoj okrepi uzeti izotonik koji bi mi zamijenio izgubljeni gel. Šteta što nisam prije trčala na velikim trkama pa nisam znala da će kasnije na okrepama dijeliti provjerene gelove i energetske pločice.

Uglavnom, uzela sam izotonik i nakon 10 minuta osjetila da mi se crijeva vežu u čvor. Grdila sam i ružila sebe, ali bilo je već kasno. Nekim mentalnim tehnikama uspijem skrenuti fokus sa stomaka na muziku iz slušalica, ali više nisam vratila pace iz početka.

Nakon 25km počele su krize i ostatak trke je prošao u prosjeku u pace-u 06:40 – 07:00. Prvo su počeli bolovi u krstima i nozi, zatim mentalni padovi, a na 39km me uhvatio grč. Nisam osjetila velikog zida, makar ne u toj mjeri o kojoj sam čitala. Prošle su misli da stanem, posebno sam padala u iskušenje jer dosta ljudi oko mene je počelo da šeta ili da se zaustavlja. Ali te misli sam brzo odbacila. Odustajanje nije bilo opcija. Na cilju su me čekali dječaci i suprug, trener i ekipa iz Trčanje i to, sestra preživljava sa mnom svaki istrčani kilometar prateći aplikaciju, kako odustati i ne završiti utrku za koju sam se pripremala pet mjeseci i istrčati koju mi je bila jedna od životnih želja samo zato što osjećam da ne mogu dalje? Stisla sam zube i šake i prešla preko svega. Jer znam da mogu.

Kada sam na cilju čula svoje ime na razglasu, ugledala Ekrema i djecu kako mi mašu i prešla preko finišne linije na sekund sva patnja i bol su isparili, a preplavile me emocije sreće i ponosa. I olakšanja što se sve završilo.

Moj prvi maraton sam završila sa vremenom 4:41:10. Zbog manjka iskustva i drugih momenata koji su se otkrili tokom trke, nije kao što je planirano, ali ja sam i dalje jako zadovoljna. Ipak, glavni cilj ovaj put mi je bilo da završim utrku.

Smatram da imam potpuno pravo da kažem da za jednu osobu koja ima cilj ništa nije nemoguće. Ja sam mama troje male djece, imam posao kojem sam posvećena skoro pa 24/7, i uz sve ostale obaveze uspjela sam savladati oko 1100km trčanja tokom 5 mjeseci, pa i na kraju krunisati sve maratonom. Da nije lako istina je. Ima odricanja, umora, tjeranja sebe preko granice mogućnosti i treniranja discipline, ali sve se može kad postoji želja i motivacija.

Nadam se da će moje iskustvo potaknuti barem jednu osobu da se pokrene. Trčanje je najzahvalniji sport za rekreativca. Za početak trebaju samo tene i cesta. 30 minuta trčanja dnevno je zlatni sandard za održavanje zdravlja i odmah odbacite misao da nemate vremena. Ako sam ga ja stvorila, to može svako. A benefiti za zdravlje su nemjerljivi.

A što se tiče mene, sada odmaram najprije mentalno pa i fizički. A vrijeme će pokazati gdje i na koju trku će me noge odvesti dalje.

Vaši komentari

Banner