MIRALEM REŠIDOVIĆ: Putuju Bosanac, Srbijanac i Crnogorac autom na Ljubljanski maraton (nije vic)

Iako naslov zvuči kao vic, ipak je istina.

2105

Piše: Miralem Rešidović

Ono što trčanje može da ispriča, treba da se podijeli sa svima.

Kao i prošle godine za rođendan, od rodice Azre i njenog supruga Milenka (koji je ove godine istrčao prvi put trku 10k u Ljubljani, naravno na moj nagovor) dobio sam startninu za Ljubljanski polumaraton, što me je pored samog fokusa pripreme dalo i u organizaciju putovanja – s kim ići i kako. Uvijek se može naći saputnik, tako da sam pozvao mog drugara Miroslava Markovića (u nastavku teksta Mima), Damjana Stojanovića iz Pančeva i Sretu Krstića (mog trenera).

Sve je brzo dogovoreno, a onda je Sreto bio iznenada spriječen da ide iz poslovnih razloga. Kao zamjenu, našao je momka koji bi išao sa nama. U pitanju je Miloš Dragović. Momak koji spada u elitne trkače sa polumaratonskim vremenom od 1:12 i koji bi ovaj put trčao maraton. U prvom pozivu smo se lako dogovorili za detalje, a rekao mi je i da ide na maraton da obori lični rekord koji je trčao u Hanoveru (2:37:17). Čuvši to, pomislih i na svojih 1:26:53, Miminih 1:43 te Damjanovih 1:53, te mu kroz šalu rekoh da mi idemo da kupimo magnete u Ljubljanu.

Na put smo krenuli u petak, 20.10.

Krenuli smo u petak, u poslijepodnevnim satima. Vozač je ovaj put bio Damjan te smo se našli na autoputu Bratstva i jedinstva i krenuli put Ljubljane. U startu nas je dočekala jednosatna kolona na ulasku u Hrvatsku. Dok smo čekali, sve grickalice koje su trebale biti za ubijanje dosade do Ljubljane, su nestale. (Mima je jedini osumnjičeni). Čim smo prešli granicu, a u nedostatku kofeina, skrećemo na prvu benzinsku pumpu na kojoj nas dočekuje dobro poznata evropska dobrodošlica, 50 centi za toalet. Već tada sam shvatio da na ovom putu hidriranje prije trke i nije baš jeftino.

U Ljubljanu smo stigli oko 21h. Dočekao nas je Milenko i otpratio do smještaja da se prijavimo. Miloš kao pravi sportista ostaje u sobi i odmara dok mi idemo na ćevape i bajadere u 22:30h kao pravi rekreativci – turisti. U povratku nas hvata oluja i kiša koja lije kao iz kabla tako da smo neplanirano odradili 1km do stana na tempo trke. Ulazimo u sobu, pokisli do gole kože, i zatičemo Miloša koji već spava. Damjan odmah po torbi traži nešto da jede (a jeli smo prije sat vremena), Mima odlazi u kupatilo i obara nešto što se čuje i u sobi pored nas. Dijelim ovaj detalj s vama jer smo nas trojica tražili da nam cimer bude normalan, a na kraju smo se morali složiti da smo baš nas trojica najgori cimeri koje je Miloš mogao da nađe.

Sutradan ustajemo u 8h. Miloš je već na nogama, ide da rastrči, a Damjan da jede (ne brinite, nema 100kg).

Subota je dan za Expo i kratku šetnju

Oko 10h smo krenuli prema Areni Stožice gdje je ove godine premješten Expo. Expo je odmah na ulasku u Arenu, tipičan marketinški trik da bi prvo tu morali proći, ali upoznati sa evropskim cijenama odlučili smo samo podići startne pakete koji su i ove godine siromašni za ovakav događaj i ovu cijenu startnine. Nevezano za to, mi smo došli po lične rekorde tako da neću više „hejtovati“. Pri izlasku je Damjan predložio da idemo na doručak, njemu bi to bio drugi po redu. Otišli smo u centar, na vrhunsku pizzu u jedan od poznatih lokalnih restorana. Svi smo se složili (a naročito Damjan) da je reputacija opravdana. Miloš nakon jela odlazi u sobu da odmara, ipak čovjek trči maraton, nije lako, a mi ostajemo još na kolačima i kafi, te odlazimo i u tržni centar da vidimo da li se može čovjek nečim počastiti. Već je blizu 17h, pa smo odlučili polako krenuti prema smještaju da se i mi odmorimo i legnemo ranije. Ipak je dobar san najbolja suplementacija.

Damjan odlazi u market da nam kupi nešto za večeru jer se zabrinuo da ne bude gladan. U stanu Miloš već završava svoj obrok tunjevine, a mi mu se pridružujemo; Mima i ja uzimamo pahuljice i bananu, a Damjan pileća prsa sa sirom. Nakon toga smo zauzeli toalete, kako naš privatni, tako i zajednički. Nervoza ili pileća prsa, nešto jeste, Damjan prednjači u ometanju sna; ustajao je više puta, a krevet na sprat iz JNA vremena škripi na svaki pokret.

Dan trke – biti ili ne biti

Ustali smo u 6h i prvo spakovali stvari jer smo prije odlaska na trku morali izaći iz sobe. Kreće jutarnja nervoza kod svih osim kod Miloša koji se lagano pakuje i daje nam savjete. Damjan, pogađate, već jede. Da ga pitate, od nervoze ne zna ni šta je jeo. Ja sam uzeo pahuljice i čokoladicu, Mima bananu i šejk. Gledamo Miloša, čovjek je pojeo krišku namazanu džemom! Ima maraton sub 2:40, a samo to jede (Damjanu ništa nije jasno). Krećemo prema startu, Miloš je već otišao, mi se zagrijavamo do tamo, more ljudi se sliva prema centru, kao da se dijeli nešto džaba. Muzika je na maksimum, zagrijavanja su uveliko počela. Ove godine su za razliku od prošle pooštrili mjere ulaska u zone tako da su svima pregledali startne brojeve. Pri ulasku u startni blok vidim par poznatih lica, Dragana poznatijeg kao Ugljo iz Bijeljine, Midu iz Travnika, Radanac… njega svi sigurno znate.

Staza trke je poprilično ista kao i prošle godine. Okrepe je bilo dosta, bola u nogama takođe. Neću puno oko detalja same trke jer bi bilo baš opširno, uglavnom svi smo oborili lične rekorde:

Miralem 1:26:38
Miroslav 1:33:20
Damjan 1:52:57

Posebno bih istakao Miloša Dragovića koji je istrčao 2:34:00 i zauzeo 10. mjesto.
Nakon trke je najteže bilo izaći iz tog dijela Ljubljane, bukvalno je sve bilo zatvoreno jer su maratonci još uvijek trčali.

Bio je to jedan lijep i zanimljiv vikend. Polako se svi vraćamo standardnim obavezama, ostaje nam lijepo sjećanje sa dosta smijeha i novih ljudi, jer to je trkačka sfera!

Miloš Dragović

Vaši komentari

Banner
Podijeli objavu
Prethodni članakVEDRAN MILISAV: Put do Amsterdam maratona
Sljedeći članakALMA TURAJLIĆ: Moj prvi maraton
Moje trčanje - trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja, prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-povijesne baštine naše zemlje.