DARIO IVANOVSKI: Moj program je vrlo jednostavan, treniram puno, ali ne i jako, stres ostavljam za kraj

Razgovarao: Ersan Bijedić

U Valenciji je 3. decembra 2023. istrčao maraton za 2:11:53, što je druga najbrža trka na 42.195 metara svih vremena jednog trkača sa Ex-Yu prostora, odnosno samo 3 sekunde iza Slovenca Romana Kejžara koji je 26. 3. 2000. u Torinu (Italija) trčao 2:11:50.

On ipak ističe Kejžarov rezultat napominjući koliko je bilo teže u to vrijeme bez informacija koje imamo danas, kao i bez današnje opreme koja je donijela revoluciju rekorda.

Ivanovski je rođen u Skopju 15. maja 1997. godine, a sportom se počeo baviti sa 6 godina. Ali ne atletikom, već borilačkim vještinama (usput rečeno, ovaj dio me podsjeća na jednu drugu priču: LINK).

Pozadina iz borilačkih vještina

– Bio sam jako dobar i spreman uspjeti u tome. Trenirao sam olimpijski taekwondo 10 godina, nakon toga sam počeo učiti brazilski Jiu Jitsu i MMA (Mješovite borilačke vještine). Osim povrede i pada u borbi, dobio sam povredu ključne kosti, što me neko vrijeme udaljilo od hrvanja. Bio sam u gipsu 45 dana, a onda mi je trebalo 4 mjeseca da se vratim punom treningu. Ti dani su mi bili jako teški, osjećao sam se jako usamljeno i depresivno kao da je moj život tu završio. Osjećao sam se bezvrijedno, kao da nema svjetla na kraju tunela. Bio je oblačan dan kada sam skinuo gips, pogledao se u ogledalo i zapitao se: „Ima li moj život vrijednost“?! Taj trenutak je za mene bio preokret, obuo sam patike i izašao van. Počeo sam trčati i osjećao sam se slobodno, osjećao sam se kao ptica puštena na slobodu. Od tog trenutka moje noge nisu prestale kročiti i mogu reći da mi je trčanje dalo drugi život, život u kojem mi je obećano da me niko neće ostaviti, govori Dario Ivanovski za Moje trčanje.

Sam svoj majstor

Atletikom se tako počeo baviti 2015. godine, a napominje da je njegov talenat primijetio Igor Jakimovski, „kada su se slučajno sreli na lokalnom igralištu“.

– Obećao mi je da ću, sve dok budem maksimalno posvećen ovom sportu, postizati velike rezultate. Mogu reći da je Igor jedan od glavnih ljudi koji su učinili da sam i dan danas u ovom sportu.

Jakimovski obavlja menadžerski dio posla i službeno je Dariov trener, ali Ivanovski je ipak „sam svoj majstor“.

– Program treninga radim sam sebi, najbolje poznajem svoje tijelo. Uz to imam jako dobar tim koji je uvijek tu za mene.

Kako bi ocijenio svoje rezultate u srednjim i drugim prugama prije prijelaza na maraton?

– Iako sam krenuo sa atletikom jer sam htio trčati maratone, ipak moram spomenuti kraće staze. Radio sam dosta skokova, drilova, brda, vježbi koordinacije i takmičio se na srednjim prugama, znajući da ne mogu preskakati stranice iz knjige, iako sam relativno kasno počeo sa atletikom. Nisam bio posebno brz, ali sam imao dosta dobru koordinaciju iz taekwondoa. Trčao sam čak i na 800 m (1:53:70) i ​​1.500 m (3:44:98) kako bih dobio solidan temelj za velike distance, posebno za maraton. U Makedoniji, pogotovo na ovim prostorima, puno je teže pripremiti se za srednje pruge jer uslovi ne dopuštaju da budeš potpuno u atletici, presurovo je. Svjestan sam da mogu ići bolje na 3.000m i 5.000m, ali svejedno se najbolje osjećam na maratonskoj distanci.

Uživam u pripremi

Dosta brzo si prešao na ulično trčanje i maratone. Vidiš li u tome svoju priliku za Olimpijske igre? Koji su tvoji motivi?

– Maratonsko trčanje je moj način života, uživam u svakom trenutku procesa priprema. Ne bih rekao da mi stvara napor jer jednostavno volim maratonski put. To je nešto što pokušavam raditi svim srcem, zbog čega vjerujem da će me jednog dana odvesti i tamo gdje najviše želim, a to je da razvijem makedonsku zastavu na svečanom otvaranju Olimpijskih igara.

Koje svoje rezultate generalno smatraš najvrjednijima?

– Svaki rezultat ima svoju vrijednost, svaki je sastavni dio carstva koje sam godinama gradio i dio je mog uspjeha. Rezultatski najvrjedniji svakako je maraton u Valenciji koji sam istrčao za 2:11:53, ali mi je posebno drago postignuće i zlatna medalja sa Balkanskog prvenstva u polumaratonu u Bitoli, koja je ujedno donijela i nacionalni rekord 1:04:45.

U oktobru 2020. je Ivanovski trčao maraton u Skopju za 2:31:16, slijedio je dalji progres po godinama, 2021: 2:21:27, 2022: 2:18:12, 2023: 2:11:53.

– U Valenciji sam trčao moj 4. ozbiljan maraton gdje sam se posebno pripremao za rezultat. Imao sam ih još nekoliko, ali sam ih istrčao u sklopu priprema. Dva mjeseca prije tog rezultata sam imao Skopski maraton za 2:19, a koji sam istrčao sa želučanim problemima i po tom nastupu sam znao da me čeka nešto veliko!

Jednom sedmično na pragu

Kako si se pripremao za to takmičenje – obim treninga, koji su najteži treninzi koje si uradio?

– Za Valenciju sam se pripremao 4 mjeseca, naravno nisam krenuo od nule, imao sam solidnu bazu još od ljetne sezone. U pripremi za Valenciju sam ovaj put slušao svoje tijelo. Uprkos planu koji sam pripremio ipak ne idem “glavom kroz zid” kada mi je tijelo umorno. Znam da ne moram odraditi trening po svaku cijenu. Ovaj put sam trenirao sa velikim obimom, ali ništa jako, 90% mojih treninga je bilo u drugoj zoni i nije dugo trajalo. Dosta treniram po brdima i nakupim elevacije. Fokusiran sam na prehranu i oporavak, malo sam se utegao na tom dijelu, jedem puno više proteina i spavam koliko god mogu. Mislim da taj dio nedostaje mnogim trkačima na našim prostorima, fokusiraju se na šećere i energiju bez stvaranja dobrog temelja za oporavak. Ponekad je vrlo važno ustati kasno s punim baterijama iako ste obično vezani vremenom da morate ustati rano i trenirati. Tijelo zna, pamti i akumulira kako mu odredite. Radim od 150 km do 180 km sedmično, a jednom sedmično treniram na laktatnom pragu ili ispod praga, da budem siguran da će efekat biti postignut, ali da ujedno i ne iscrpljujem organizam. Moj program treninga je vrlo jednostavan, treniram puno, ali ne treniram jako, stres ostavljam za kraj.

Nisam mislio da mogu ni 2:14

Rezultat 2:11:53 je drugi najbrži na Ex-Yu prostorima, koliko si zadovoljan s tom trkom?

– Bio sam jako sretan kada sam to saznao u tom trenutku i bio sam jako iznenađen što sam zapravo jedan od najbržih maratonaca u Ex-Yu, pogotovo što stojim uz bok najvećem slovenskom atletskom imenu. Danas se puno lakše pripremiti za takav rezultat jer imamo puno informacija na internetu, izvrsne patike koje nam omogućuju dobar i efikasan korak. Zamislite koliko je u to vrijeme taj rezultat 2:11:50 bio jak.

Je li 2:11 bio cilj?

– Prije trke, i po svim treninzima koje sam radio, sam bio siguran da vrijedim za 2:14:30. Iskreno, nisam očekivao da sam zapravo spreman ni za taj rezultat, jer treniram kući, bez profesionalnog trenažnog procesa na visini. Valencia je jednostavno napravila čudo od mene.

Dario Ivanovski drži sljedeće atletske rekorde Sjeverne Makedonije: 1.000m (2:28.04), 1.500m u dvorani (3:44.98), 3.000m u dvorani (7:58.48), 3.000m (8:06.66), 5.000m (13:54.58), 10K (29:44), 10.000m (30:04.66), polumaraton (1:04:45), maraton (2:11:53).

Na koji način se motiviraš u kritičnim dijelovima maratona?

– To je trenutak koji najviše volim u maratonskom trčanju. Kad dođe kritični dio trke, kažem sebi da ne može boljeti koliko ja mogu podnijeti. Jednostavno volim tu maratonsku patnju. Ali kad je tijelo dobro utrenirano, ta bol se lakše prolazi.

2:11 otvara nove vidike

Kakvi su kratkoročni i dugoročni ciljevi u atletici?

– Rezultat iz Valencije mi je dao priliku i nadu da ustrajem i dam sebi još dvije godine da treniram profesionalno. Dokazao sam sebi da su ovo bile ozbiljne godine i da je sve ovo vrijedno truda, da ima smisla da nastavim žrtvovati svoje vrijeme i život za sport. Da sam u profesionalnom timu, vjerujem da bih postigao još jače rezultate. Rezultat od 2:11:53 mi je otvorio nova razmišljanja o većim postignućima, kao što je npr. ono Matee Parlov Koštro na Europskom prvenstvu u Münchenu (srebrena medalja, op.a.). Nadalje, cilj mi je nastaviti raditi sa profesionalnim sportistima, ali ne samo u dugim prugama, već poboljšati svoj koncept trenažnog procesa i pripremiti alate iz više različitih sportova kao što su borilački, jer znam tačno šta sportistima treba za izgraditi pravu snagu, eksplozivnost i izdržljivost.

Kakav je plan za Sevilla Marathon 18. februara?

– O Sevilli ostavljam za pričati nakon trke, a nadam se najpozitivnijim postignućima, odnosno bio bih sretan ako bih se popravio i za jednu sekundu u odnosu na moje najbolje vrijeme.

Nadam se uskoro trci u BiH

Jesi li zadovoljan podrškom državnih institucija i sponzora?

– Mogu reći da sam konačno zadovoljan sponzorima u Makedoniji, dosta giganta je vidjelo i osjetilo moj talenat i stalo iza mene. Također mogu reći da Olimpijski komitet vjeruje u moj potencijal i dodijelio mi je olimpijsku stipendiju za Pariz 2024. Od Saveza ne dobivam ništa, nema plana nagrađivanja i stimuliranja seniora, što je posebno teško sprinterima i tehničkim disciplinama. Nemaju motiva pokušati postići rezultat koji će onda biti nagrađen. Sa državnog nivoa sam sad ušao u međunarodnu kategoriju i primat ću stipendiju dvije godine. Definitivno ne samo za mene, država i institucije se trebaju malo više angažovati oko individualnih sportova u Makedoniji.

Ranije smo bili u kontaktu povodom smrti Osmana Junuzovića koji je bio tvoja poveznica sa BiH. Da li ovamo imaš još nekih prijatelja, trka na kojima si učestvovao ili ćeš eventualno u budućnosti učestvovati?

– Osman Junuzović je moj brat, nikad ga neću zaboraviti i vjerujem da prati moj put. Često ga se sjetim i primjenjujem mnoge njegove savjete i danas, a njegove riječi odjekuju u meni. U BiH, a posebno bosanski narod, sam zaljubljen preko svog oca, koji mi je pričao da je u bivšoj Jugoslaviji u vojsci provodio najljepše trenutke sa kolegama iz BiH. Doslovno, takav je bio i legendarni Osman. Definitivno, nakon ljetnih Olimpijskih igara, volio bih doći i učestvovati u bilo kojoj uličnoj trci kod vas, zaključio je Dario Ivanovski.

Vaši komentari