Razgovarala: Ljilja Lukić
Ibrahim Zubača je sarajevski rekreativac koji radi kao eLearning i Web dizajner/ developer u SmartLab-u.
Ovaj posao je i jedan od razloga zašto se odlučio za trčanje.
– Iako volim i uživam u poslu kojim se bavim, moram priznati da mi ne godi provesti osam do deset sati dnevno sjedeći ispred monitora jer sam od malih nogu, kako kaže moja mama, bio “živo dijete”. To je jedan od razloga zašto u posljednje vrijeme aktivno treniram i pokušavam što više vremena da provedem vani.
Ibrahim je u sportu aktivan od malih nogu.
– Prvo je to bila škola fudbala, kao kod većine djece. Nažalost, tu sam imao negativno iskustvo, što je možda i dan danas razlog zašto ne volim da gledam utakmice na TV-u, osim nekih specijalnih slučajeva, kao npr utakmice reprezentacije. Bio sam sitne građe i uvijek najmanji u društvu, tako da, iako sam možda bio najbrži i najizdržljiviji u svom timu, skoro nikada nisam igrao za svoj klub. Trener me je samo ubacivao pred kraj utakmice, čisto da ispoštuje moj put od 50km. Nakon samo pet, šest mjeseci treniranja, napustio sam klub i otkrio da mi se više sviđaju individualni sportovi. Volio sam gledati tenis, biatlon, skijanje, ski skokove, formula 1 trke, međutim u to vrijeme, za razliku od danas, imali smo stvarno limitiran pristup nekim sportovima.
Na nagovor prijatelja iz srednje škole, odlučuje se za treninge ITF Taekwon-do.
– Od prvog treninga sam se zaljubio u sport koji je bio pun discipline. Za razliku od fudbala, tu sam osjetio da negdje pripadam. Radovao sam se svakom treningu i imao želju da naučim neki novi udarac iz filmova.
ITF Taekwon-do trenira 14 godina, takmiči se, a bio je i član reprezentacije u ITF TKD-u i WAKO Kickboxing-u.
– Za to vrijeme sam kroz sport putovao na mjesta gdje inače ne bi sigurno otišao turistički. Bio sam osam puta državni prvak u taekwondo-u, šest puta u kickbox-u i dva puta balkanski viceprvak. Vrhunac moje takmičarske karijere je bila bronzana medalja na Europskom prvenstvu 2013. godine u Samokovu-Bugarska. Nakon toga takmičio sam se i dalje, ali sam više bio u ulozi trenera, gdje sam napredovao do trenera juniorske reprezentacije BiH. Svoju takmičarsku karijeru sam završio 2019. godine sa Europskim prvenstvom u Sarajevu.
Iako je trčanje bilo sastavni dio Ibrahimovih treninga, nikada nije trčao duže od pet/šest kilometara.
– Jednom sam se dogovorio s prijateljima da trčimo na Vilsonovom šetalištu i dok su oni istrčali jedva dva puta, ja sam nastavio i odradio oko sat trčanja. Tada nisam imao GPS sat niti sam znao da to postoji, ali i sumnjam da bi ga mogao priuštiti za „rekreaciju”, već sam imao neki običan sportski „s pijace” koji je imao štopericu.
Prva trka bila je 2015. godine – fun run u Sarajevu dužine 3 km.
– Nakon toga sam se zaljubio u trčanje i atmosferu na trkama. Tada sam odlučio da spremam polumaraton, jer mi je fun run brzo prošao i želio sam da “uživam” kao ljudi na polumaratonu, ”malkice duže“. Naivni ja…
Prvi polumaraton trčao je u Banjaluci.
– Tada laik u trčanju, koji ne zna kako se spremiti za polumaraton, nema pojma šta je pace jer nema sat, odredio sam vrijeme 1h30min kao svoj prvi cilj. Počeo sam da istražujem po youtubu kako dobro trčati polumaraton. “Treba trčati često, svaki dan da tijelo navikne”… zvuči kao razuman savjet za početnika kao ja, jer ipak je to 21km, treba da ti trčanje bude dnevna rutina. Moj trening je bio svaki dan da trčim od Pofalića do Nedžarića i nazad, u mojoj glavi to je 10 km (danas sa gps satom to je max. 8 km), a jedan dan u sedmici trčim 1h15min long run. I dan danas se smijem sam sebi kako sam mislio da trčim 60-80 km sedmično, a ono više kao 30-40. Sreća moja sada kad sagledam situaciju, imao sam podlogu u sportu i idealnu kilažu od 62kg. Došao je taj dan da trčim svoj prvi polumaraton. Spreman, u kupaćem šorcu (najkraći koji sam imao), sa satom na ruci, čisto da vidim koliko je vremena prošlo i da “znam” koliko još do kraja. Da bi pratio pace imao sam sportsku aplikaciju na mobitelu koji sam držao u zadnjem džepu. Na slušalice sam slušao playlistu sastavljenu posebno da mi podigne adrenalin (ima tu Eye of the tiger, Eminem, Colonia, Sinan Sakić, Đani,……) i naravno da slušam svaki kilometar da li sam na dobrom pacu (tada 4:15 min/km). Starta trka. Adrenalin raste, trčim, a ljudi oko mene vrište. Govorim sebi budi opušten samo, a u ušima “ubiše” narodnjaci. Dolazi prvi km, a mene aplikacija informiše o prolazu 3:58… Govorim sam sebi – uspori prebrzo je ovo, tako da drugi km prolazim 4:30. Ni blizu paca koji želim da trčim, jer pace znam svaki km, a od prethodnog trčim po osjećaju. Da skratim priču, sve sam tako fulao do 15 km, gdje su me noge napustile, ne sjećam se te agonije i tog dijela trke, jer sam većinu žmirio. Dolazim do zadnjeg dijela gdje me vatrogasci posipaju vodom i vidim cilj kroz koji sam prošao u vremenu 1h32min i bio presretan. Uzimam svoju medalju, vodu, bananu i na izlazu iz trkačke zone povratim sve što sam imao u sebi. Nakon toga slijedi standardni govor “neću više nikad ovo ponoviti”. Ali evo… još trčim.
Ibrahim kaže da voli sve distance, ali još uvijek bježi od maratona.
– Smatram da mi svaka od trka pomaže da dođem do nekih svojih individualnih ciljeva. Što se tiče maratona, čekam idealnu priliku i stazu da bih pokušao trčati neko meni “zadovoljavajuće” vrijeme.
Osim prvog polumaratona, koji je za njega ostao poseban, izdvaja i Igmanski cener na kome je istrčao lični rekord.
– Za tu trku sam trenirao aktivno sa Alenom Raonićem i Almom Hrnjić i nisam znao koliko sam napredovao za tih dva, tri mjeseca. Trka počinje i mene Alen “vuče” za sobom. Već na trećem kilometru ja počinjem da dahćem, okrećem sat na puls, a on pokazuje 187. Prolazimo peti km, ja gledam u sat i ne vjerujem, PB. Govorim Alenu – ovo je moj PB, ja ću da “izginem”. On me bodri i dalje “vuče” za sobom. Od petog do desetog km ja sam se psihički gasio tri puta, ali sam se nekako konstantno borio. Prolazimo cilj 10 km ispod 40min. Liježem na travu i govorim Alenu 10k PB. Statistika poslije trke pokazuje da mi je HR max bio 213, a avg. 188. Znam da će mnogima ovo zvučati ludo, ali ja inače imam prirodno visok prag HR-a. Čitavu trku sam istrčao u crvenoj zoni.
Njegove omiljene trkačke rute su poznate većini sarajevskih trkača.
– Vilsonovo šetalište, Dariva, Vrelo Bosne, Centar Safet Zajko i nekada vikendom na planinama. Najdraža ruta mi je ona koju uglavnom idem za long run a to je Aleja – Osijek -Bojnik – Stup – Aleja, krug koji je tačno 21km. Uglavnom treniram u društvu, iako mi uz muziku ništa nije teško i sam odraditi. Trenutno trčim pet puta sedmično uz dva dana totalnog odmora. To mi sada najviše godi uz posao i da bi izbjegao pretreniranost. Fokusiran sam da imam dva puta intervale (duge i kratke) i long run (20-30km) za vikend. Ostala dva dana uglavnom rastrčavam vremenski 30-60 min, zavisno koliko sam umoran. Takođe, kad god imam vremena istežem se, valjam na roleru, radim mobilnost kukova i ramena kao i vježbe za core.
Pandemija je pozitivno uticala na njegovo trčanje.
– Počeo sam da cijenim više slobodu kretanja i mogućnost trčanja. U početku, kada je u Sarajevu bio policijski sat od 17:00h do 5:10h, ustajao sam jako rano da trčim. Svako jutro sam izlazio iz kuće u 5:30 i trčao jezivo praznim gradom. U početku sam imao problema s policijom, ali s obzirom da nisam kršio nikakve zakone, prošao sam bez kazni. Samo bih dodao da nije nimalo prijatno kad trčite ujutro rano po mraku, a za vama policijsko auto sa rotacijom i sirenom. Tih prvih četiri do šest sedmica sam trčao svaki dan, što je pozitivno uticalo na moju psihu i redovnost. Inače sam od 2016. godine često pravio pauze od pola godine pa opet počinjao ispočetka.
Najbolja motivacija za trčanje, u Ibrahimovom slučaju, je sjedeći posao.
– Radim u kancelariji i sjedim osam do deset sati, tako da sam sebi stvorio obavezu da moram da budem aktivan i fleksibilan. Kada mi je potrebna motivacija za trčanje, to je obično dan kad sam preumoran i tad uglavnom odmorim, jer smatram da je odmor bitniji od treninga. Najviše treninga propustim zimi, kada je u Sarajevu gust smog i velika zagađenost, ali tada izmišljam sebi treninge pa tako trčim stepenice u zgradi, idem na traku u teretanu ili planinu. Jedne zime sam trčao na Bjelašnici s Amelom Tuzlak i kad smo kući pogledali na garmin aplikaciji, bili smo zaprepašteni. Temperatura -14 stepeni celzijusa.
Prvih 42,2 km bi volio da istrči na nekom velikom svjetskom maratonu.
– Volio bih da trčim u Amsterdamu i na jednom od velikih američkih maratona. Nisam ljubitelj baš tih velikih trka iz razloga što se jako dugo čeka na startu, ali bih rado trčao svoj prvi maraton na tako nekom velikom eventu. Mada, sada kad sagledam situaciju, sve mi se čini da će to biti Unusual Marathon u Sarajevu po snijegu i magli.
Kao i većina trkača, najvećim postignućem smatra to što je upoznao veliki broj društvenih i kako kaže, veselih ljudi.
– Stekao sam mnogo prijatelja s kojim svakodnevno trčim. Trke više nisu kao one prve, da dođem sam, istrčim i odem kući, sada uvijek imam s nekim da se pozdravim, ispričam i na kraju krajeva, kukam kako baš nisam trenirao.
A što se tiče trkačkih rezultata, neki od mojih PB-ova su: 10k 38:18 (Sarajevo – Banja Luka virtuelna trka) i 21.1k 1:22:35 (Rama 2020.)
Kao neko ko je bio uspješan sportista, Ibrahim tvrdi da je trčanje sportska aktivnost koja je dobra za svakog.
– Ja sam se bavio različitim sportovima, ali mi je trčanje postalo najdraže i najpraktičnije. Za razliku od drugih sportova gdje su vam potrebne dvorane, bazeni, specijalna oprema itd., to ovdje ne igra veliku ulogu. Sve što je potrebno jeste par običnih tena, prikladna odjeća i već možete da trčite gdje hoćete i kad hoćete. I kad počnete, ubrzo ćete se pitati zašto ovo nisam prije pokušao/la. Mislim da svako od nas, bez obzira koliko bili zauzeti, može izdvojiti za sebe bar 30 min na dan.
Vaši komentari
