Piše: Najdan Talam
Za Valais maraton smo ja i Abdo (Abdulah Ljevaković) prvi put čuli prije neke tri godine od našeg dobrog prijatelja Amera, koji nam je kao mlađi brat, a njegova bolja polovina tamo živi.
Prije 5-6 godina, bio sam mu kum na vjenčanju i on je ubrzo otišao tamo u potrazi sa boljim životom. S njim smo u svakodnevnom kontaktu. On povremeno trči, inače trenira fudbal u 3. ligi. I tako je pao dogovor da ga jednom trčimo zajedno. Tad sam bio u trkačkim povojima, još nisam ni full maraton istrčao, trčalo se najviše do 21K.
Dakle, kad nam je Amer pokazao ovaj maraton, odmah nas je privukao izgled rute (planine, gradići, vinogradi..). Start je u Sionu, koji je glavni grad kantona Valais, maleni tihi gradić sa nekih 30k stanovnika, prepun historije, a okovan alpama između, gdje god da pogledaš samo planine sa bijelim vrhovima, prije bi se reklo da je mjesto idealno za trail trke… ako nekoga zanima, ima ih podosta. Ko voli planine, biće očaran prirodom tamo.
Sve dok Amer nije otišao tamo, nisam znao za taj kanton, a kamoli grad. Prije nego je otišao tamo, kolege su ga zezale i na stolu mu ostavili oproštajnu poruku „Moj je život Švicarska…“ Tad nismo znali da je to stih izvađen iz pjesme Dine Merlina… Ne slušamo pjesme, ko zna, zna…
2023. godina je prošla bez ijednog istrčanog maratona, što zbog povreda, što zbog privatnih problema, dok je prethodna prošla čak sa četiri. Rovio sam po internetu i tražio makar 2 maratona da istrčim, jedan u prvoj polovini godine, a drugi krajem. Dogovorili smo se da prvi bude u Pragu, jer nam je datum baš bio idealan, nedjelja 5. maj, taman da se spoji sa prvim. Valais ni na kraj pameti, i došlo vrijeme da se uplati startnina, kad ono zakasnili na rane prijave, kod njih je sistem ko prvi njegovo, tj prvih 3000 startnina su najjeftinije, poslije toga je bilo baš skupo, pa smo odustali od Praga, i negdje u glavi mi škljocne Valais. Brže bolje potražim, vidim da je trka krajem maja (25. 5. – subota) i javim Abdi i Ameru, dogovorimo se, vrata su nam otvorena, samo što Amer neće moći trčati s nama. Treninzi fudbala i dvoje djece, nije baš spreman za maraton, i imao je utakmicu taj dan naveče… Dobro hajde, onda ćemo nas dvojica.
Javim svom treneru Jasminu planove, i dogovorili se da počnemo sa pripremama od nove godine, 5x sedmično, može, pokušam koliko god… Dogovorimo se ja i Abdo da poslije nove godine uplatimo maraton, izabrali smo maxi flex opciju, s mogućnošču prebacivanja startnine na iduću ili na drugu osobu do 10 dana prije trke. Nije baš jeftina bila, nekih 90 franaka, ali zato smo imali smještaj i priliku da budemo kod prijatelja.
Planiranje puta nam je malo duže potrajalo, jer su svi aerodromi od Siona udaljeni nekih 2-3 sata, onda mi palo na pamet da i svoju porodicu povedem, idemo autom. Ta ideja mi se najviše sviđala, ipak mi je krajnji cilj, da gdje god idem, idu i moji kad god možemo, ali na žalost, školske i zdravstvene obaveze nam nisu to dozvolile, a samo nas dvojica autom u tako kratko vrijeme (3-4 dana), bilo bi dosta naporno. Odlučimo potražiti avionske karte, našli relativno povoljnu koja uključuje i kartu za voz, ali dok smo se dogovarali i to je u par dana isparilo. Brže – bolje nađemo samo avionsku kartu do Ženeve sa jednim presjedanjem u Frankfurtu.
Let je bio u petak rano ujutru, trka u subotu, povratak u ponedjeljak u 19:50, ma taman da se malo odmori i hajka u nedjelju, a čitav ponedjeljak do leta ćemo iskoristiti za šetnju. Vozne linije od Ženeve do Siona su redovne, na svakih pola sata, pa smo na aerodromu kupili karte (ispod je odmah željeznička stanica) iz Ženeve do gradića Martigny koji je udaljen od Siona malo više od 20-ak km. Tu je bio mali EXPO, gdje se podižu bib-ovi, a ujedno je i tu cilj maratona, sa nekoliko izlagača od kojih su najpoznatiji UTMB, Compress sport, Powerbar nutrition. Osvojili smo par malih nagrada, sve u svemu zanimljivo, a dogovorili se i sa Amerom da nas tu pokupi. Sadržaj paketa je bio solidan, osim broja, dobije se compress sport majicu, kremu za zagrijavanje, vodu, vreću, par vaučera za hranu i piće.
Da se vratimo na rutu, start je ujutro u Sionu, prvobitno je planirano da bude u 9h, ali su 7 dana prije obavijestili e-mailom, da su pomakli početak u 8:15, što je bilo pametno, jer je tamo klima kao u Mostaru, sa jako puno sunca, a vrlo malo padavina iako je noć ranije padala kiša i donijela svježinu, što je inače neuobičajeno. Amer mi uvijek govori kako je stalno vruće, ali da je ova godina dosta drukčija u odnosu na prošle, eh globalno zatopljenje i te stvari… Sami smo krivi što ne čuvamo planetu.
Ustanak u 6, uobičajena rutina, doručak, 2-3 kriške hljeba sa namazom i čaj. Start je od stana bio udaljen desetak minuta hoda, prethodnu noć je bio carbloading, naručili po pizzu, a i između presjedanja isto po pola pizze na aerodromu, pa pred voz uzeli u pekari po nekoliko kroasana, znači, i više nego dovoljno ugljikohidrata smo unijeli…
Izađemo, prošetamo i nađemo start, vidimo, raja se polako okuplja, priprema se grupno zagrijavanje, predajemo presvlaku u kamion i pridružimo se zagrijavanju. Ova trka je osim sportskog imala i porodično zabavni karakter, moglo se maskirat i tako trčati čitavu trku, bila je jedna grupa fanova serije One Piece, i oni su se maskirali u nekoliko likova, pa onda čovjek ajkula, centurion… Čak me je tokom trke jedan lik u japankama prestigao, ali nije puno izdržao. Osim maratona, moglo se ići na štafetu od 6 osoba, bili su i polumaraton, 10K, 4K i 1,5K Kids, ali su se oni svi održavali u Martigny-u, jedino maraton kreće iz Sion-a. Sad, to nije neki svjetski maraton sa hiljadama trkača, maratonaca je bilo možda po slobodnoj procjeni nekih 300, dok u ostalim kategorijama je logično taj broj bio puno veći.
Kao što sam ranije rekao, ruta ide između planina kroz gradiće, pored rijeka preko nekoliko mostova, pretežno vinograde i plantaže, i odmah mi na pamet pao Denza, kako bi ovo njemu odgovaralo, čak su i na okrepama nudili vino i sireve, što se nisam usudio probat, ali on…vjerujem da bi.
Ruta je prvih 10 km brza uz blagi spust, onda ide par jakih uspona, pa blago valovita, ali dosta ravna. Taj dan je nas vrijeme poslužilo, tu i tamo je bilo oblačno, kasnije, negdje oko 30-og km je sunce počelo pržiti, ali je pirkao svjež vjetrić. Okrepa je bilo više nego dovoljno, organizacija fenomenalna, svugdje raja bodri, samo nije bilo dovoljno pacera, valjda zbog malog broja prijava, ne znam… Zaboravio sam napomenuti, ko prijavi preko te organizacije smještaj, prijevoz vozom je besplatan.
Ja sam planirao sub 3:45, pola trke sam super odradio, ali.. manjak treninga snage je došao na naplatu, jer sam tokom priprema imao par povreda od ranije koje nisu bile skroz sanirane, i tako da mi ovo nije najbolje vrijeme, iako sam skoro sve pripreme odradio kako treba i sve je ukazivalo da će biti bolje od zadanog vremena. Bilo je na trci par momenata kad sam sebi govorio nikad više maraton neću prijaviti, ali brzo maknem te misli, fokusiram se da dođem na cilj i završio sam ga za 4:05.
Finiš je baš bio spektakularno urađen, uđe se u mrak, reflektori obasjavaju tamu, motivaciona tabla na kojoj piše još 100m i definitivno pali da što brže završiš te zadnje metre. Treće najbolje vrijeme… Idemo dalje, biće bolje. Cijelo vrijeme je moja grupa bila uz mene i pratila tok trke, to puno znači i hvala im od srca! Bio je i poslije after night party, ali nismo išli. Limit trke je bio čak 7 sati, tako da bi se moglo komotno i „Jeffati“. Medalja je super urađena, vidi se kvalitet, motiv medalje je “Music all“. Na njoj je pjevač, pitali smo GPT chat, odgovor glasi, da je to Stephan Eicher, pjevač sa nekoliko poznatih pjesama i on je kombinovao različite stilove na različitim jezicima.
Što se nas tiče, trka je bila super, Švicarska je prelijepa zemlja sa prekrasnom prirodom, gradovima i to se zna. Vrijedi otići, ali po meni, bolje da se uzme više dana, i dobro ih isplanirati. Na dan trke naveče je Amer imao utakmicu, to smo otišli gledati, sutradan smo otišli na lagani hike u blizini Siona, predveče prošetali gradom. Ponedjeljak samo iskoristili tako što smo rano vozom otišli u Ženevu i obišli ju uzduž i poprijeko, pogledali ono najzanimljivije. Ali moram ovo da spomenem, u centru pored rijeke je bilo tako puno trkača svih mogućih godišta i to u podne, nas je to ugodno iznenadilo.
U povratku je avion zakasnio na presjedanje u Beču, tamo nam je avio kompanija obezbijedila noćenje u hotelu sa doručkom i novu kartu za sutradan u 12:55. Mi smo po uzoru na tetu Edinu, to jutro iskoristili za lagani trk 20-tak minuta po aerodromu. Kao što kažu, mi trkači nismo normalni i to nam je kompliment, pa boli nas briga…
Vaši komentari
