EDINA HARBINJA / BOSTON MARATHON: Un(Heart)break(Hill) My Heart

Obzirom da je Ersan već nadugo opisao naš "trkački medeni mjesec" i turistička iskustva iz Bostona, ja neću puno o tome.

755
Boylston ulica

Piše: Edina Harbinja

Ovo nije moj prvi put u Americi, posjetila sam američku zapadnu obalu mnogo puta, a jedanput sam bila i u Washingtonu i New Yorku.

Dijelovi ove lude zemlje mi stoga nisu novina, ali obzirom na njenu raznovrsnost, i Boston je donio zanimljive novine. Grad je zaista veoma sličan europskim gradovima, te je jedan od intelektualnih sjedišta Amerike, s Harvardom, MIT-om itd. Naš fokus je, ipak, bio na maratonu, pa smo većinu aktivnosti vezali za ovu fascinantnu trku. Trka se, kako ćete vidjeti, pokazala fascinantnom na mnogo frontova, a jesam li ih sve osvojila, teško je reći.

Valencia, Vegas (baby), pa bostonske pripreme

Moje pripreme su lagano počele nakon skoro mjesec dana pauze poslije Valencija maratona. Odlučila sam se psihički i fizički odmoriti, proslaviti četrdeseti rođendan, i ulazak u novu kategoriju, u Las Vegasu i Sarajevu (napomena: party nikako nije podsjećao na film „Fear and Loathing in Las Vegas“).

Kako smo mi maratonci konstantno pod prijetnjom kompromitiranog imuniteta, nakon svih puteva uhvatila me prehlada i to baš za Novu godinu. Trening je zatim lagano počeo početkom januara, tu sam ubacila i Unusual marathon, gdje sam pejsala Muhameda Solunovića na njegov PB i pobijedila na pola maratona trčeći lagano. Tu sam vidjela i da mi forma i nije baš pala koliko sam očekivala nakon mjesec dana pauze i bolesti. Ubrzo nakon Unusuala, vratila sam se u UK i počele su prave pripreme. U trening plan Ersan mi je uklopio i štafetu u Splitu kraj februara, naše vjenčanje, te Battersea Park Half pet sedmica prije Bostona.

Do Splita je obim bio sličan prethodnom, do 90ak km sedmično, intervali, dužine i tempo treninzi. Split štafetna dionica od 12k je trebalo da bude trening u tempu halfa, pejs oko 4:20. Naš dragi Kristijan Sindik je odlučio da promijeni rutu maratona, pa sam se ja opet morala penjati uz Marjan kao prošle godine, iako sam ovaj put to htjela izbjeći i trčati posljednju dionicu, po plažama. Nema veze, nekako sam se popela uz Marjan, patila po skalama i makadamu Sustipana i trčala tempom 4:22. Sasvim dobro za takvu stazu. Emina Begić, Amra Turalić i Blanka Zahajska su super istrčale svoje dionice, pa smo osvojile drugo mjesto u konkurenciji ženskih maratonskih štafeta.

Nakon trke je uslijedilo naše vjenčanje u Splitu, pa sam zbog toga propustila ukupno 2 treninga u ovim pripremama (malo je teško mamuran trčati!). Sedmicu nakon Splita trčala sam Battersea Half u Londonu i ostvarila PB od 1:31:59. Trka je protekla super, sastojala se od skoro 9 krugova u parku, premjerena i certificirana od strane UKA. Ovdje se održava mnogo 5, 10k trka, polumaratona a i 3 – 4 maratona godišnje. Razlog je što ovdje trku nije komplicirano organizirati, nema zatvaranja saobraćaja, jedna je okrepna stanica, koja se prolazi na svakom krugu. Super organizacija ekipe iz Run Through i ja prezadovoljna! Rezultat koji mi daje nadu da mogu ići sub 3:15 na jesen.

Nakon halfa nije bilo odmora, jer odmor je za slabiće. Uslijedile su tri veoma jake sedmice, najjače za mene do sada, svaka s preko 100 km obima, a posljednja sa 120 km. Ovaj put smo eksperimentirali s obimom, pa nije bilo treninga dužine u maraton pejsu, osim jednog kraćeg u sredini sedmice s 5x2k u maraton pejsu i ukupno 20k. Nakon ovih sedmica, osjećala sam se dobro i shvatila da ovakav obim nije prezahtjevan za mene. Naravno, tu sam uklopila i posao, putovanja i gdje god sam išla, nosila sam opremu za trčanje. Februar i mart su najintenzivniji mjeseci na univerzitetima u UK, pa je posla zaista bilo mnogo tokom ovih priprema.

Najviše je patio društveni život, nisam puno izlazila, alkohol sam pila rijetko i manje. Došao je i taper, smanjen obim koji sam osjetila, pa sam se dobro odmorila. Počelo je lagano planiranje puta u Boston, rezervacija tura i aktivnosti (The Duck Tour, the 27th Mile Party poslije trke,  pasta večera u nedjelju prije trke itd.). Kao neko ko je navikao u UK da sve dosta ranije rezervira i planira, ni ovo nije bilo teško.

Vikend i vrela trka

Kao što rekoh, vikend prije trke neću puno opisivati, jer je Ersan to super uradio. S moje strane, Amerika je bila sve što sam i očekivala, ali moje iskustvo prvog majora i više nego očekivano. Boston je jednostavno grad koji živi maraton i za maraton. Dovoljno je da pogledate neki od mnogih dokumentaraca pa da to i sami osjetite. Nisam trčala London ni New York, za koji kažu da su usporedivi, ali ovo je totalno ludilo. Svi cijene, hrabre trkače, čine sve da se osjećate dobrodošlo, pristojni su veseli i od pomoći. Nažalost, sve suprotno u odnosu na većinu trka kod nas. Politički možete misliti o USA šta želite, i zaslužuju mnogo kritike, ali kad je show i dobrodošlica, podrška u pitanju, teško im ko može parirati. Nešto od toga jeste vezano za sve što morate platiti, ali mnogo toga je iz ponosa i sreće što su domaćini jedne tako grandiozne trke. Tako, expo je prošao bez problema i sve se moglo brzo završiti. Na Adidas Boston Celebration jakne smo upisali besplatno svoja imena (ova jakna je jedinstvena i za svaku godinu se kreira poseban dizajn). Družili smo se s Erolom, a navečer otišli na NBA tekmu Celtics – Hornets. Pravo američko iskustvo!

Ostale aktivnosti neću ponavljati. Nedjelja je protekla mirno, trudili smo se odmarati i spavati ranije, jer je valjalo ustati oko 4 ujutro, doručkovati i svako sa svojim valom na autobuse koji nas vode na start u Hopkinton. Spavala sam puno bolje nego prije Valencie, ugrabila oko 6 sati ukupno, te krenula na bus 45 min nakon Ersana, kad je bio red na moj drugi val.

Organizacija prevoza iz centra Bostona ka startu je također bila besprijekorna. Tu su bili i wc-i, koje su svi rado koristili jer vožnja školskim busom traje oko sat vremena. Pored mene je sjedio Jason iz Kanade, New Brunswicka, koji je trčao svoj treći Boston i davao mi savjete za trku. Inače, kao štreber što mnogi već znaju, ja sam prije puta pregledala bezbroj videa o stazi, logistici, pejsanju. Konsenzus je bio da se prvih 26k trči suzdržano, posebno prvih 10k, jer se na nizbrdici mogu uništiti kvadricepsi i kada se dođe na Newton brda 26 – 34k, oni mogu jednostavno otkazati i uništiti vam taj dio trke, a i posljednjih 8k koji su ravniji. To je i Jason predlagao, a i Ersan je insistirao na tome. Samo mi je Valter savjetovao da se u prvom dijelu nabere i skupi razlike vremena za kasnije! Nema kod Valtera labavo!

U zanimljivom razgovoru je put brzo prošao, došli smo do athletes village-a i uspjela sam otići još jednom do wc-a. Trkači tu obično dugo čekaju, ali mi smo došli malo kasnije, pa ja nisam skoro nikako čekala nego se odmah uputila ka startu i svom koralu. Pored zobene kaše za doručak u 4h, pojela sam još i bananu u busu i popila Maurten drink mix 360 s 80g ugljikohidrata. Mislila sam da je to dovoljno, jer je carbloading tri dana prije bio brutalan. Po običaju, jela sam sve što inače ne jedem skoro nikako i to u velikim količinama (bijeli hljeb, bijelu pastu, slatkiše, nikako vlakana i malo proteina).

Moj val je kretao u 10 i 25h, a pošto sam bila koral 6, ja sam startala oko 10 i 30h. Vrijeme smo analizirali sedmicama prije, mada su svi savjetovali da se to ne radi jer je nemoguće predvidjeti vrijeme u Novoj Engleskoj. Tako je i bilo… kiša kada smo stigli, svježe dva dana i onda 17 stepeni na startu uz rast temperature do 21 na kraju. Bio je ovo jedan od najvrelijih Bostona u posljednje vrijeme. Nisam bila nimalo prilagođena na tu temperaturu, jer je u UK sve vrijeme bilo hladno, 5 – 10 stepeni. Uz to, i zaista nije izgovor, u prilog mi nije išao ni PMS. Kada je o ciklusu riječ, tu se uvijek sjetim razgovora s nekim našim odličnim trkačicama i našeg konsenzusa da u mjesecu imamo dvije dobre sedmice za trke i dvije loše. Ako se trka poklopi s lošim, ništa od optimalne izvedbe, posebno ako se radi o dužim distancama.

Vrućina i PMS su, dakle, kobna kombinacija, što sam osjetila već u prvih 10ak km. Pored toga, očekivala sam da će prvih 10ak km biti više nizbrdo, ali me je već 2. km uvjerio u suprotno jer smo se dosta penjali. Nakon svake nizbrdice je slijedila uzbrdica, logično, zar ne? Zaista, skoro da nije bilo ravnog dijela na stazi. Uspjela sam održati planirani pejs do polumaratona i završila ga za 1:39, a onda su krenuli kilometri gdje sam se borila zadržati taj pejs, sve do početka Newton brda na 26. km kad je pejs očekivano pao. Nisam udarila u zid, ne mogu to reći, jer sam na najsporijem kilometru uz posljednje brdo Heartbreak Hill išla oko 5:45, pa sam poslije uspjela spustiti ispod 5 i neke kilometre do kraja išla planiranim pejsom. Ipak, iscrpljenost, vrućina i sveukupna težina tijela mi nisu dopustili da održim kontinuitet pejsa kako sam planirala i da još više ubrzam na kraju. Vodu sam pila na svakoj okrepi, koja je bilo u obilju nakon 5k, posipala se, uzimala gelove po planu, ali džaba. Na okrepnim stanicama je bilo i dosta gužve, pa smo morali i usporavati dosta. To je u velikom kontrastu s, recimo, Manchesterom, gdje sam na svakoj okrepi vodu uzimala u letu i nisam usporavala skoro nikako (da, Manchester ima trećinu manje trkača, ali opet…).

Cilj C, ovaj put…

Završila sam za 3:28:08, s trećim najbržim maratonom nakon Valencie i Manchestera. To mi je bio tek C cilj (A je bio PB jer sam bila u formi, B oko Valencie 3:19, a C sub 3:30. Denis Henda se najviše obradovao, mislim, jer je navijao da trčim sub 3:30). Ersan me je dočekao i kada sam čula njegovo vrijeme, malo sam se utješila. Kasnije sam čitala po grupama na Fejsu da su mnogi završili mnogo gore, veliki broj trkača je tražio medicinsku pomoć i skoro svi su trčali sporije od plana, pa čak i elita kao što su Evans Chebet ili Sarah Hall. Ok, nisam loša onda! Ipak je to Boston, teška staza, još takva vrućina.

U opisu sve te muke, nisam ništa još napisala o navijanju na stazi. Atmosfera je bila luđa nego što smo očekivali! Navijači duž cijele staze su bili zaglušujuće glasni, da sam ponekad pomišljala kako želim tišinu i da me puste da smirim puls. Onaj kome atmosfera puno pomaže na trci, ovdje bi bio oduševljen. Meni to nije presudno uopće, ali je bilo zanimljivo i nezaboravno. Ljudi su napravili dernek na stazi, roštiljali, plesali, pjevali, dijelili pive, vodu, sok, led… Nevjerojatna podrška i ludilo!

I eto, Boston sagu smo završili dan nakon trke, odmorili malo i nazad. Ja sam nastavila odmah u Dublin na konferenciju, Ersan nazad u BiH. Zanimljivo, oporavljala sam se mnogo brže nego ranije, čak su mi i kvadovi bili ok. Možda je i dobro što mi vrijeme i tijelo nisu dali da idem jače, ko zna… čovjek se mora tješiti nekako. Utješna nagrada su bile i neke super vijesti na poslu te sedmice, nagrade i slično, tako da sam ipak dobro prošla.

Idemo dalje, nizati majore, a PB će sačekati svježije vrijeme i ravniju stazu. Prijavili smo Frankfurt u oktobru, pa ćemo vidjeti. Držite fige! Znam da moji iz TiTa hoće!

Vaši komentari

Banner