Piše: Josip Fabijanić
Imao sam dvije svijetleće narukvice na ruci. Većina je nosila samo jednu. I odmah zajedljivi komentari iza mene … „vidi šta ih je ovaj naslagao, sigurno će biti brži“ … hahahaha, i ja sam se tome s njima nasmijao. Kao što kažem, nema mjesta negativnim emocijama. A što jest, sigurno ću biti brži 🙂
Osjećaj koji imaš u glavi prije starta, kad svi nahrle do startnog luka je totalno drugačiji od onog kad utrka krene, jedno 4 minute nakon starta. Prije starta ti je glava užarena, pun si ponosa jer ćeš sad bubnut neku ludu udaljenost za još luđe vrijeme, došla te ekipa podržati i pljeskati, mahati transparentima (NOOOTTT). A nakon… Ostat ćeš sam sa sobom. Od toliko ljudi i topline oko tebe, od jednom si sam. Apsolutno sam i trčiš kao manijak pokušavajući se koncentrirati na svoju strategiju koju si vizualizirao tog jutra a ona glasi: Nemoj srljati i žuriti odmah na startu već polako kreni i povećavaj svoju brzinu kako budeš odmicao.
Blješteće narukvice za brzinu
Voditelj kaže da će start kasniti još 6 minuta. Ufff, 6 predugih minuta. U sljedeće tri minute i mračak je pao, a one zelene narukvice su počele posebno sjati. Ekipa što radi utrku se zbilja nisu šalila kad su rekli da ove godine doslovce blješte. A ja imam dvije, i zbog toga ću biti još brži 😀
Dvije ženke što su stajale ispred mene skužile su da su pre blizu starta i da će ih ekipa pregaziti kad utrka krene pa su se povukle malo otpozadi. Iako to otpozadi nisam ni sam siguran gdje je točno jer je ljudi bilo more. Da ne moram preskakati sve njih i gubiti dragocjeno vrijeme ja sam se ipak povukao malo više naprijed do balona, jedno 7 metara od starta.
Minuta prije početka, muzika pumpa sve jače. Malo me hvata nervoza, razmišljam jesam li možda trebao ponijeti mobitel, muziku, upaliti si endomondo da mi govori koliko idem, bla bla bla … ma ne, šta će mi to ponavljam si. Moram znati što se događa oko mene. Volim slušati zvuk udaraca tenisica od podlogu, pogotovo kad je toliko ljudi oko tebe. Osluškivati kako tko diše, koliko se tko pati. Često zna biti i zajebanata raznoraznih pa se baci i priča.
Cener za opuštanje
Drmuckam se još uvijek jer muzika koju su puštali zbilja je bila dobra. Razmišljam zašto mi nismo uzeli ovakav izbor pjesama / stvari za našu utrku. Šteta … ovo je još opuštenije od našeg techna, house-a … čega već. Osvrćem se oko sebe, tražim Zvonka koji trči umjesto Ljilje, šta ima veze ako mu je rekla da trči kao ona, može on i daleko brže, ako ga nađem, možda ga povučem pa zajedno opalimo dobar tempo pa možda i neki rezultat polučimo. No ne vidim ga, šteta. Ovi ostali dripci, Fićo i Čiz su otišli 25 minuta prije sa maratoncima i onima koji su trčali ¾ maratona. Zgadila mi se i sama pomisao da bih sad morao „roknuti“ 21 ili više kilometara. Jok! Meni dobar moj cener – mogu se skroz opustiti i napasti ga!
Pištolj je odjeknuo. Krenuli smo. Topot 800 pari nogu se čuje. Gromoglasno je. Ekipa okolo plješće, vrišti, viče. Ma zakon. Sve je super osim ove dvojice s moje lijeve i desne strane. Brate mili šta lupaju sa laktovima. I jedan i drugi. Malo sam raširio ruke da vide da mi je toga dosta i pojačavam tempo, ali neuspješno jer je hrpica oko mene pa preskačem iz lijeve u desnu kao selo-tuning Golf 4 na dvostrukim trakama u Zagrebu. Pri tome pazeći da se kome ne nađem na stopalu ili nedajbože nekoga ne „skrljam“. Jedan od onih tipova što sklepao sa laktom dolazi mi opet s lijeve no ne dam mu i kao spiderman uzmičem lijevo kroz neke škarice i odlazim naprijed hvatajući bankinu jer tamo će mi prolaz biti čist i neću morati cik cak poput golfića gore-navedenog. Izašao sam vanka iz gužve. Vidim i vodećeg. Nije uopće daleko. I odmah me hvata briga zbog toga. Što ako idem pre brzo. Pretpostavljam da će prvi uletit na cilj debelo ispod 40 minuta. Moj rekord na 10km je 44 minute, a ako dodamo da se trči još jedno 500m više, to je onda već cca 2 minute gore. Hvatam sebe u priči kako seruckam sa samim sobom – hoću li moći, neću … ovo ono. Poklopim se i povećam brzinu. A jebemu, jel ovo utrka il nije. Gas!
Kud sad!?
Hipodrom mi je s lijeve strane. Uhvatio sam si neka dva pacera koji su radili izuzetno dugačke korake. Po svim onim pravilima što sam čitao budu se ozlijedili vrlo rano, a ja kad nekog pratim imam običaj pratiti u stopu. Neće valjati, opet povećavam brzinu i zaobilazim ih. Ne treba to meni. Još jedno 5 ljudi ispred, a onda čistina od jedno 50ak metara za vodećih 20ak trkača koliko sam ih otprilike nabrojao. Moram se spojiti s vodećima i ostavljam ovu petoricu, no još jedna ženskica je trčala ispred ove šašice upravo prestignutih. Toliko je bila sitna da ju nisam ni primijetio. Ali točno se vidi da je lagana. I DA MOŽE TRČATI. Hvatam njen ritam jer je taman i držim ga jedno vrijeme i na obzoru mi se pojavljuje Hendrixov most. Ekipa što trči ovdje zbilja je sretna. Ovaj nasip je tako dobar. Mekan, brz, ma taman. Ne osjećam se loše, ne bole me noge, ne bole me pete, idem prilično brzo i ne razmišljajući koja mi je brzina – djelomično i zbog toga što sam mob ostavio u torbi. Dolazim do mosta, a ona ženskica je ostala iza mene. Nisam više mogao pratit njen tempo, postajao je spor, a znao sam da mogu ići brže. Prelazim na asfalt i skrećem pod 90° lijevo na mostić. Neki mali, uski i da prostiš moj dragi čitatelju, sjeban! Na nasipu nisam našao mjesto gdje mogu nogu izvrnut, a na ovom kratkom mostiću sam dobro moram pripaziti gdje stajem jer rupa ima svakakvih – savršenih za uganuće kakvo.
Neki tip mi je za leđima a most sam prešao. Kud sad! Znao sam da će mi se ovo desit. Kud jebote. Lijevo je (vidim) neka obična ulica u Zagrebu, a desno perifernim vidom primjećujem reflektor koji svjetli uz stazu i nekog tipa koji je utrčao i nestao. FAK! Skreći desno. Tip me očito pratio jer je i on nešto zabrundao no nastavio je zamnom. Dva su reflektora radila na generator. Baš dobro da su ih tu stavili jer bih zbilja fulao.
Kao da me netko iglom bode
I naravno, kako to obično biva (dobro, ne biva ali meni se moralo taj tren desiti), sasječe me nešto u stomaku. Dakle, nije ono da me tjera na klonju već neki bodac u slezeni. Ali širi mi se preko cijelog trbušnog zida. Kao da me netko iglom bode. To mi je baš falilo. Pokušavam održati brzinu i osjećam kako me probada. Usporavam za koju sekundu. Tip me prestiže, a nedugo nakon njega i neka ženska. Ova ili je druga ili je treća jer ide pravo žestoko. Ne mogu procjeniti na kojem sam kilometru. Da li da idem malo sporije i čuvam se ili da idem buljom naprijed… vodim bitke sa samim sobom od trenutka kad me sasjeklo. A stisnut ću pa kako bude. I nastavljam voziti, podižem brzinu unatoč pulsirajućim bolovima. Nekakav lightshow sa desne strane, a sa lijeve bih rekao da čujem nekakvu muziku. Nije valjda već Bundek!? Ma ne može biti. Neka hrpica ljudi sjedi na nasipu, dolje nekakav punk/rock svira. Pa ni to nisu Cry Babiesi. To je nekakav koncert za kojeg pojma nisam imao očito. Kasnije se ispostavilo da nisam imao pojma o ničemu jer je to bila močvara. Jbg, nisam studirao u Zagrebu, niti nisam pretjerano tamo ni izlazio B-)
Trkači neopterećeni utrkama
Iznenađujuće je koliko je trkača bilo na stazi, a koji nisu imali svoju zelenu narukvicu (koja je bila posebno blještava i zelena na mračnoj strani nasipa). Ponekad mi je išla na živce jer svaki put kad zamahnem rukom zaslijepim sam sebe. Možda sam bio brži sa te dvije narukvice – ali će me definitivno oslijepiti dok dotrčim na cilj. Možda ću morati na pamet trčati haha. Eh da, trkači. Bilo ih je dosta. Meni je to čudno. Ako trčim, logično je da ću ići na utrku u svom gradu. No u Zagrebu ih je mnogo. Posebno mnogo je trkača koji praše tim nasipom neopterećeni utrkama. To je valjda ta sekta. Ne žele se pokazati pred drugima, možda se oporavljaju od kakve ozljede, možda ih utrke jednostavno ne zanimaju … pa su odlučili trčkarati za vrijeme našeg GRAWE noćnog maratona. U svakom slučaju, potaknulo me na razmišljanje.
U jednom trenutku nevjerica – došao sam do okrijepe koja mi (ruku na srce) i nije bila potrebna jer inače ne pijem ništa unutar 50ak minuta trčanja. Posebno ne preko večeri jer zbilja nemam potrebe. Natankam se kad dođem doma. Nakon nevjerice je došao ŠOK! Pa jbt, jel’ moguće da sam prešao sam 5km? Ipak uzimam čašicu vode, pijem pola gutljaja i bacam ju u stranu. Nedugo nakon toga dolazim do ZAGREBG RUNNERS check pointa. Bacali su konfete, mahali, pjevali, pljeskali, navijali. Ma bravo ekipa. Iz mraka mi je to kao da sam vidio svjetlost. Ništa nije tako zasjalo kao oni tu večer. Dobro, je nešto ali o tome ću pred kraj.
Tko je kriv maratoncima
Neki tip prati moj tempo opet. Netko se „primilkio“. Hmmm, ne osjećam više onu bol koju sam imao. Rekao bih da su noge još uvijek pune energije kao i ja sám. Dodajem gas i ne dam mu disati. Ispostavilo se (na moju žalost) da nije imao problema sa disanjem – hahaha. On trči iza mene, a ja ga polako zaboravljam i nastavljam sa svojim tempom gledajući kako ekipa postavlja lampione duž cijele staze za maratonce koji će večeras „labanjati“ četiri kruga. Trenutno mi je sve više od ovog mog jednog kruga bila znanstvena fantastika tako da u čudu razmišljam što oni moraju proći večeras. Tko im je kriv. Ja ću po pivo i leći na onu travu nakon utrke – zadovoljan! Ali još nije kraj. Taman mi se na obzoru pojavljuje kraj nasipa i stepenice za most koji me vraća opet na početnu stranu nasipa gdje je Bundek. Tip iza mene je ustrajan i dalje. Penjemo se i gubim ga na mostu. Kad sam se dohvatio asfalta pojurio sam. Vrlo velik broj natjecatelja koji su trčali polumaraton, tri/četvrt maratona i full maraton našlo mi se na putu. Iako smo mi sa startom cenera bili odvojeni od njihovog, svejedno sam ih dostignuo. Bolji je osjećaj kad nekog prestigneš tako da ih sa guštom zaobilazim trčeći sigurno pet puta brže podsmjehujući im se što moraju cijelu večer trčati, a u drugu ruku cijenim to što rade – pa jbt budu trčali cijelu noć.
Tempo crnoputog trkača na utrci sa velikom novčanom nagradom
Baš kako sam i mislio. Popeo sam se brzo uz stepenice, no sporo sam se spustio. Noge su mi olabavile i bojao sam se da krivo ne stanem i tip iza mene me prestiže. Pokušavam ga stići no ne dopušta mi. Ništa zato. Zaljepit ću mu se za korak. Ekipa sa drugih utrka kao da je stajala na mjestu. Eto koliko se naša utrka razlikovala od njihove. Kraj se bližio, a to sam mogao primjetiti po njegovom tempu koji je postajao divljački. Po mojoj slobodnoj procjeni približio se tempu crnoputog trkača na utrci sa velikom novčanom nagradom. Ali držim ritam, nećeš mi otići mislim si. Silazimo s nasipa i upadamo na zavojite staze Bundekove, a on gazi. Čekaj malo, pa ona ženskica koju sam pratio prije Hendrixovog mosta. Odkud sad ona tu!? Kad me prestigla i još k tome tako daleko odmaglila!? Pacer i ja ju stižemo i ona se priključuje tempu jer vidi da nema smisla više ići polako. Bundek postaje kao grotlo uzavrelo od navijača, raznih trkača koji su završili svoju utrku (većinom onih iz desetinke) i ekipe što se šeće i promatra nas divljake (pure savages) kako mažemo ovim puteljcima.
“Hajfajvanje”
Dok ja tako komentiram u sebi u čudu kako me pretekla, a da nisam ni znao, dok promatram atmosferu u cilju tip mi je otišao i nije ga više bilo smisla pratiti jer sam po prvi put tu večer osjetio umor. U to, ona ženskica govori „još 200 metara do cilja“. Rekoh, kakvih 200 metara ženo! Pa 500m je to. Taman smo bili na uzvisini. Ciljni balon se jasno vidio, ali bio je u daljini i po procjeni je sigurno bilo pola kilometra. Ona se složila i odjednom sam ja postao pacer za nju. Došli smo do kafića i nekakvog zavoja iza kojeg su bila poslagana dječica posebno rapoložena za navijanje. Nešto su pjevali, vikali, pružali svoje ručice da ih „hajfajvamo“. Točno to sam i učinio što je očito potaklo i njihovu mamu da zaplješće. Sjećate se ZG runnersovog punkta navijačkog. E, jedino mi je ovo bilo ljepše. Nakon toga sam jednostavno pojurio, dohvatio se malog mostića i pred kraj prestignem jedno 15ak učesnika druge utrke i proletim njihovom stranom umjesto svojom na cilj!?!?!?
Nisam vidio ni sat, ni koje vrijeme sam imao, nisam vidio niti lijevak koji je jasno stajao kao znak da učesnici kraće utrke mogu kroz njega proći. Samo sam proletio. A jbt. WHYYY GODDD WHYYYYYYY. Ženskica koja je ipak ostala iza mene dolazi mi čestitati, čestitam i ja njoj. Zbilja je bila brza. Nadam se da je jedna od osvajačica postolja jer je zbilja zaslužila. A što se mene tiče, ne zanima me ni rezultat, ni jesam li dobio dobro očitanje sa čipa jer sam proletio na drugu stranu. Samo me zanimalo ono Karlovačko što se točilo na jednom od točionika. Zadovoljan sam. Muzika je zakon. Bacam čagicu. Atmosfera je vrhunska.
Sljedeći dan Kaća javlja da sam 25. stigao na cilj. Pa od 722 učesnika moje utrke nije to loše.
Vaši komentari
