Piše: Mersad Fulan
Nakon te Istanbulske patnje, napisao sam „Medalja je tu, i obećanje: Maraton više nikada“.
Koliko se sjećam, napisao sam da u vrijeme pisanja teksta imam pritisak od supruge za neku trku van granica naše države.
Godinu nakon Istanbula, nalazim se na putu za Malagu. Put ka mom trećem maratonu u životu i znao sam da će on biti najbolji. Ekipa ista, meta druga. Lejla, Merjema, Faris, Isa i moja malenkost. Kao što sam u prethodnom tekstu pisao, kad su putovanja u pitanju, jedino se brže dogovorimo šta da jedemo. Meji i Faje, kako ih Isa zove, trčat će polumaraton (spremni ko zapete puške), Lejla i Isa će da navijaju, standardno. Malagu je Meri predložila, doktor za putovanja. Lejla i ja nismo puno razmišljali jer to je dio svijeta u kojem nikada nismo bili, a imali smo želju da upoznamo i tu kulturu, a Isa nije još uvijek imao pravo glasa.
Kako sam već donio odluku da trčim maraton, trebalo je naći nekoga ko će da pomogne u tome, da to bude što manje bolno, a više uspješno. Kako ne preskočim nijedan tekst na ovom portalu, čitajući ispovijest jednog trkača, vidim Ersan Bijedić (Coach) radi pripreme za maraton. U tom momentu se sjetih da smo Ersan i ja trčali polumaraton u Splitu, doduše do Marjana, od Marjana je Ersan odletio kao leptirić, a ja umirući došao do svog PB (1:29:57). To je bio prvi cilj u prošloj godini kad je trčanje u pitanju – ostvaren. Javljam se Ersanu, kažem mu plan, on odmah prihvata, kaže da mu je čast da mi pomogne, a meni 100x veća, jer on je ipak za mene jedan od sinonima za rekreativno trčanje. Od prve utrke koju sam odradio, neki Ersan se vrtio i onda sam upoznao i vidio da je majstor svog zanata, a dobar i insan, vjerujte mi.
Šaljem Ersanu svoje najbolje rezultate i nakon 2 dana na mail stiže plan i program za rezultat 3:25, kaže po tvojim rezultatima možeš ići na 3:15. Kontam u sebi, dragi Ersane, sve ispod 3:45 je meni idealno, ali eto neka moja želja je bila 3:30 – 3:35. To je ipak 10 minuta ispod Istanbula i dobar skok.
26. 08. počinjem sa prvim treningom u sklopu priprema, trening snage, a već sljedeći dan ide prvi trk koje sam na Stravi označavao kao #mlgmrt. Prvih 8 sedmica imao sam 2 treninga snage i 4 treninga trčanja, a od 9. sedmice smo ubacili brdo, bez odmora. Bila je to kombinacija intervala, trčanje u pejsu 5:20, brdo, dužina, tempo dužina koju sam radio na 4:49/km i easy na kraju sedmice. U početku sam najveći problem imao sa HR-om, jer prije toga sam izlazio na trčanje bez nekog cilja, samo da se odradi, ali nakon par treninga to se normalizovalo i treninzi su išli kao sa pjesmom. Mislim da sam nakon svakog Ersanovog upita kako se osjećam rekao da su mi treninzi lagani, jer stvarno sam se tako osjećao. Malo sam strahovao od dužina koje sam radio u tempu, ali onda sebi kažem da sam Split half išao u tempu 4:15, zašto ne mogu neku dužinu raditi na tempu 4:49. Tako je i bilo, do samog kraja, sve dužine sam uradio puno brže od ciljanog tempa. Prvi put krizu na nekoom treningu sam osjetio kad sam radio dužinu 35k na tempu oko 5:20, jednostavno glava proradila, možda malo i umor stigao, ali opet sam odradio kako je i trebalo. Već sljedeća dužina od 36k je bila puno bolja, čak sam pojačao na kraju bez problema. Sve u svemu, odradio sam sve treninge koje je Ersan napisao, tačnije 72 treninga trčanja i 21 trening snage. Pretrčao sam ukupno 1008 km i postavio sam lični rekord u mjesečnom trčanju od 364 km.
Start utrke je bio u 08:30. Vrijeme idealno, u Malagi tek svanulo. Logično, na startu standardna šuplja svakog trkača: “Što mi ovo treba?“. Ne treba ti druže, ali sam si odlučio i sad deri, ne pitaj puno. Na startu 16.000 duša, jedni trče maraton, jedni polumaraton. Ako sam dobro uspio istražiti bio sam jedini iz BiH koji trči maraton u Malagi (ako sam pogriješio, izvinjavam se), naravno u majici u kojoj idem samo na utrke i ponosno je nosim, jer je to ustvari zastava naše Jedne i Jedine. Utrka počinje, na početku gužva, već razmišljam valja se držati tempa 4:49, zaobilazim ljude, preskačem po potrebi sve na fer i korektan način (inače sam igrao rukomet, pozicija pivota, to dovoljno govori) i uspijevam prvi kilometar odraditi onako kako je zacrtano. Ulice u Malagi su preširoke, tako da osim na startu što je i za očekivati gužve nema nigdje. Kilometri prolaze, petica prva gotova, #fulantrči brži nego što treba. Gelovi su raspoređeni na svakih 5k i to sam prvi put ispoštovao do kraja. Cener odličan, skoro minuta brže. Ja pokušavam u nekim momentima da usporim, ali kad god pogledam na sat 4:40-4:45, ja usporim 4:55, haj budi pametan. Sjećam se dobro, na 13-om kilometru, meni u glavi “ne mogu ja ovo, kako ću, šta ću”, kao neka kriza, pogledam na sat 4:35, reko “ne budali i nastavi”.
Kilometri prolaze, pejs dobar, čak i malo brži, ali ne mogu nikako da usporim, dobro se osjećam, kontam što da usporavam. Prolaz na prvoj polovini 1:40, dvije minute brže od planiranog, znao sam ja da neće na dobro, razmišljam kako će mi Ersan reći kud žuriš i stvarno mi je pisao na fb to. Nastavljam ja gurati, vidim da se malo patim od 25og kilometra, ali pejs ne pada, svaki je ispod 4:49. Prvi slabiji kilometar je bio jubilarni 30-i, prolaz je bio 4:54. Odmah je glava počela da radi, odmah računicu pravim kako ja imam prostora da spustim i na 5:00, rezultat će biti dobar, međutim tu je već bio kraj svih nadanja. Dva kilometra poslije, raspad sistema. Jednostavno sam doživio pad u stotinjak metara, ne mogu noge, glava ne daje najbolji signal i stajem na okrepi. Kontam, trebam li nastaviti, trebam li se patiti, vrijedi li… to je bilo ključno “da li vrijedi”.
Vrijedi, vrijedi svakog odrađenog treninga, svake kapi znoja, svakog ustajanja u 6 ujutro, na minusu, vrijedi svakog bola poslije treninga. Odricanje je bilo veliko, odrekao sam se svog slobodnog vremena, vremena sa svojom Lejlom i Isom koji su najviše ispaštali, ali još uvijek imaju razumijevanja, odrekao sam se odmora od poprilično stresnog posla u nekim momentima. Zadnjih 10 kilometara sam odradio prvo za sebe, za svoje najbliže, za svoju ekipu iz firme EON distribucija (Moje Zvjezdice), za sve prijatelje koji su pratili preko rezultata. Kako bih ja došao pred njih i rekao nisam uspio, a toliko pričam kako ja nešto trčim, treniram, kako bih došao do Lejle, Merija, Farisa, Ise u cilj, a ne bih prošao kroz njega. Nisam sebi to mogao dopustiti i stisnuo sam zube, udario se u glavu i nastavio zadnjih 10k. Nisam gledao vrijeme, ali sam se potajno nadao da ću ići oko 3:30 (to je i bolje nego što sam planirao, ali lošije od onog što sam pokazao na treninzima). Na kraju, patnja se isplatila, istrčao sam maraton za 3:29:07, postavio novi PB za 16 minuta.
Više ne postavljam pitanje da li ću opet trčati maraton, naravno da hoću. Ta emocija koju doživiš kada pređeš preko cilja ne može se opisati riječima, to znaju oni koji su to uradili. Sve ono što te bolilo do tog momenta, prestaje. Vjerovatno zbog tog ludog osjećaja i tog adrenalina mi ne prestajemo nikada trčati i uvijek tražimo nove izazove.
Ako nekog interesuje kakva je Malaga – fascinantna, prelijepa i čarobna. Mi smo bili za vrijeme novogodišnjih praznika, ulice su nevjerovatno ukrašene, rijeke ljudi iz svih uličica izviru. Grad je inače smješten na samom jugu Španije, na poznatoj Sunčanoj obali (Costa del Sol). Historija Malage je nevjerovatna, svaka ulica priča priču za sebe. U samom centru grada se nalazi fascinantna tvrđava Maura – Alcazaba, a tu su još i muzej Picassa, dvorac Gibralfaro i mnoštvo drugih znamenitosti. Mi smo rentali auto, pa smo jedan dan išli posjetiti Granadu, tačnije Alhambru. Granada je inače posljednje sjedište kraljevstva Maura. Impozantna tvrđava, dragulj Španije, bukvano raj na zemlji kako je mnogi nazivaju. Definitivno ovaj dio Španije je mjesto gdje ćemo se vratiti, ako Bog da.
Ovom prilikom bih se želio zahvaliti dragom Bogu na zdravlju, svojoj supruzi Lejli koja je uvijek tu, dječaku Isi, roditeljima, sestri, prijateljima koji su uvijek podrška, posebno mom sparing partneru, koji je odradio sve dužine sa mnom, ustajao u 6 i izlazio da bude podrška – Damiru Šeperu, cijelom kolektivu EON distribucije na čelu sa Daliborom i naravno treneru Ersanu. Iskreno se nadam da ću imati priliku ponovo da radim s njim, već ga pokušavam angažovati.
Do sljedećeg pisanja, ostanite mi zdravi, sretni i veseli #fulantrči.
Vaši komentari
