Piše: Nandino Malešević
Iz godine u godinu Polojska ultra podiže ljestvicu organizacije na viši nivo. Ostvarena vremena visoko kotiraju na svjetskim rang listama najboljih rezultata na 50 i 100 km.
Nama iz Broda s desne strane Save ta trka je kao domaća. Naša dva Broda fizički razdvaja samo rijeka Sava. I granica.
Prijatelj Dario Veseli trči 50 km, ja sam suport. Tek izlazim iz povrede i imam samo 3 sedmice trčanja iza sebe. I dok on trči svoju trku, a ja pripremam hranu i tečnost, pratim trkače na 100 km i razmišljam da bih mogao da probam nagodinu. S tom idejom prilazim treneru Damiru (koji je podrška supruzi), kažem mu da bih išao stotku nagodinu i da bih mogao ići oko 9 ipo sati, pa mooooožda i ispod 9 ako se dobro spremim. Na to moje, on mi hladno kaže: „ma možeš ti ići oko 8 sati“. Ćutim, gledam, razmišljam u sebi „na kakvim je ovaj drogama“, ali iz poštovanja ništa ne govorim.
Poloj je bio i prošao, ja sam sam se pripremao za Vučko trail i Jahorinu ultra trail. A onda na Vučku pomor: crvena staza, 60 km, a temperatura preko 30 stepeni. Za sredinu juna baš previše. Pogotovo za nekog ko ne podnosi visoke temperature. Čitavu trku se patim, improvizujem nešto i dovlačim se do 4. mjesta na kraju. Iscijeđen kao krpa. Osjećam se uništeno. Pet sedmica posle trčim Jahorina trail, i tu je stanje mnogo bolje. 75 km staza, 5. mjesto. Čitavu trku sam bio dobro, bez krize, bez problema. Tu shvatam da je imam, da mogu nagaziti 100 km na cesti. Pitanje je samo koliko brzo.
Ostali dio sezone posle Jahorina trail-a posvećujem kraćim trkama. Avgust lagano rastrčavam (a i šta drugo na 40 stepeni), septembar malo brže radim. Trčim Ljubljanski polumaraton u oktobru, i skidam PB za 3 minute – na 1:25:10. Nije loše, jer je trka bila test, glavni cilj jeseni je Papuk trail. Na Papuku trčim dugu stazu 30 km, i završavam na postolju – 3. mjesto. Ispred dva opasna tipa, a nisu daleko. Prezadovoljan svim, od rezultata, do forme. Posle Papuka uzimam 10 dana odmora, čisto zbog psihe, i nakon toga kreće operacija „Poloj 100!“
U decembru vrtim kilometre, radim samo aerobne treninge i navikavam tijelo na ravnu podlogu. Nakon nekoliko godina trčim samo cestu, i treba mi vremena da se naviknem. Januar je bio ključan. Istrčao sam ukupno 440 km. Fokus je na obimu, a prvi put radim i dva treninga u danu. Vikend dužine trčim 22 plus 25 km, pa 25 plus 25, zatim 40 km i onda četiri sedmice pred trku konačni test – 50 km na tempu trke. Simuliram trku i trčim 10 krugova po 5 km na Savskom nasipu (skoro paralelno sa trasom trke na drugoj strani rijeke Save) na tempu 4:50. Test prolazi bez problema. 6 dana posle trčim polumaraton u Slavonskom Brodu na Slavonskoj trci. Iako umoran i iz punog treninga uspijevam još malo spustiti PB – 1:24:44. Jasno mi je da je forma odlična, i da sad samo trebam pametno odmoriti.
Mada već imam sve isplanirano u vezi trke, na par dana pred trku nalazim se s Dejanom Radancem. Čovjek mi drži profesorski čas – 45 minuta objašnjava unos kalorija, tečnosti, kako da razmišljam, kako da se izvučem iz krize. Objašnjava mi čak i kako i kad u toalet da idem ako bude potrebno. Ćutim i slušam, pamtim svaku riječ, jer ko zna više od njega kako se trči 100 km. Na kraju mi kaže: „Ako ti bude šta trebalo, tu sam ja sa svojom ekipom, samo reci“. Doza sigurnosti mi je narasla na maksimum. Znam da će mi on i Dario obezbijediti sve što mi bude trebalo dok trčim, i da ni o čemu sem svog trčanja ne treba da razmišljam.
Na dan trke Dario i ja dolazimo i postavljamo sto s okrepom. Trči se se na kružnoj stazi, i okrepu postavljamo taktički na najboljoj mogućoj lokaciji. Tu je sve što mi treba – gelovi, izotonik, so. Zajednički još jednom prolazimo šta i kako. Prošle godine sam ja bio njemu podrška, ove godine je on tu za mene. Za ovakav vid trke, jedna od najvažnijih stvari je imati dobru logističku podršku.
Konačno starta trka. S trenerom Damirom je taktika razrađena – plan je bio trčati na tempu 4:45-4:50, toliko dugo koliko budem mogao biti u aerobnoj zoni. Međutim, osjećam se dobro i puštam korak malo brže, variriam stalno poneku sekundu ispod 4:45 tempa. Na svaki novi krug uzimam energetski gel i izotonik. Gel koristim odmah, a izotonik pijem dok trčim (meki flask 250 ml). I tako stalno. Prolaz na maratonu – 3:20. Nastavljam dalje – 50 km za 3:57:30. Za sad je sve dobro. Na 58. kilometru javlja se prva i jedina kriza – prođe mi kroz glavu da me čeka još čitav maraton. Gadno skroz! Trčim skoro 5 sati, a još me čeka čitav maraton… čovječe! Tad pronalazim novi cilj. 6 sati. Koliko mogu istrčati za 6 sati? Tempo pomalo opada, ali ništa strašno, tu sam, oko 5:00 stalno. A onda stižem na 6 sati trčanja, i sat kaže 74,45 km. Odlično. Idućih par km sam baš srećan rezulatom na 6 sati, i već kalkulišem koliko bih mogao imati km da sam samo trčao 6 sati.
Na 80. km se pojavljuje mali fizički problem – osjećam mišić na lijevoj butini. Ne boli, ne koči, ali je nelagoda. Mali strah se javlja, ali odlučujem da ne puštam tempo koji je oko 5:05. Puls je konstantan oko 150. Uzimam vanrednu kapsulu soli (išla je na svaki drugi sat, sad sam uzeo nakon sata). Sve je pod kontrolom, noga je stalno isto. Na 3 kruga prije kraja vidim suprugu i dva malca – to je to. Došli su da daju podršku. Sad kad su i oni tu – sad sam nezaustavljiv.
I stvarno – zadnjih 15 km sam odradio kao rastrčavanje. Prosto sam uživao. I onda zadnji krug – i ulazak u cilj. Na 50 m pred ciljem supruga i dva sina. Zajedno ulazimo. Jer zajedno smo i ostvarili rezultat. Vrijeme na cilju: 8 sati 13 minuta i 20 sekundi. Prosječan tempo 4:54 po kilometru. Dobijam finišersku medalju i odmah je prosljeđujem supruzi – jer je njena. Ona je najviše žrtve podnijela dok sam ja „upucavao stotku“. A plasman? 7. mjesto. Polojska ultra je ujedno pojedinačno i ekipno prvenstvo Hrvatske na 100 km, i konkurencija je svjetska. Opasne glave su bile. Ali ja sam konstantno imao svoj cilj i svoj plan. Od samog početka priprema sam zacrtao da idem ispod 8 sati i 30 minuta. U toku trke, ni jednog momenta me nije zanimao poredak. Samo moj tempo i moj korak. Dan – dva kasnije dobijam porvrdu svog rezultata – 4. vrijeme u istoriji Bosne i Hercegovine na 100 km! Vau… samo su Mladen Stevanović (dva puta) i Zdravko Barić išli brže.
Sad slijede sedmice aktivnog odmora, a onda priprema za trail sezonu. Na jesen ću ponovo razmišljati o cesti i Polojskoj ultri. Ako se odlučim da nagodinu opet gazim stotku – onda je jasno da je jedini valjani cilj ići ispod 8 sati. Osim ako trener Damir ne pomjeri granicu još malo ispod…
Vaši komentari
