ZDRAVKO BARIĆ: Pobijedio sam na maratonu i pao u nesvijest. Dehidracija, šta je to?

Razgovarao: Nicolae Golea

Pedesetdevetogodišnji Zdravko Barić rodom je iz Ljubine kod Ilijaša iz koje je izbivao 39 godina i boravio u Kranju u Sloveniji, odnedavno je na odmoru pred mirovinu, i kako kaže živi na relaciji Ljubina kod Ilijaša – Kranj.

Ultramaratonac koji je prošao trkačko „sito i rešeto“ odmah nakon poziva je izdvojio dio svog slobodnog vremena da za prvu bh. stranicu o trčanju podijeli svoju bogatu trkačku priču.

Prve pobjede u vojsci

Kaže da je iz siromašne seoske obitelji i nakon završene srednje škole u Sarajevu nije mogao iz financijskih razloga da upiše fakultet pa ga je sudbina usmjerila prema Njemačkoj gdje je dobio posao, ali čekajući na pasoš otišao je u posjetu u Sloveniju i ostao 39 godina u Kranju. Osim školskih trka gdje je nastup bio pod „mus“, prvi put ozbiljan doticaj s trčanjem imao je u vojsci.

– Ako ne računam ono obavezno u školi prvi put sam došao u neki ozbiljniji kontakt u vojsci. Služio sam vojni rok u jednoj tada elitnoj jedinici, obuka je bila jako teška i sve to uz neku prirodnu izdržljivost je dovelo da sam, ne shvaćajući o čemu se radi, pobijedio u trkama u okviru kasarne, a onda i na regionalnom nivou kao i na kros trkama gdje su nas slali. Svi su bili oduševljeni rezultatima, a meni je to bila samo igra i mogućnost da izbjegnem obuku. Bio sam još uvijek dijete sa sela koje o trčanju nije imalo pojma i koliko sam dobar, prepričava Barić trkačke početke sa vojnog roka.

Po odsluženju vojske i ulasku u radni odnos nastavio je i trčati, ali u našem podneblju to nije bilo nimalo lako.

– U osamdesetim je svako ko je trčao izvan stadiona bio čudak, ali su se stvari počele mijenjati. U fabrikama su shvatili da je zdrav radnik – dobar radnik i počeli su financirati sport u kojem su učesnici njihovi radnici. Tako je bilo i u fabrici gdje sam ja radio. Bila je grupa trkača koja je išla na trke i jednom prilikom su trebali na trci parova još jednog. Pozvali su mene i ispalo je da sam mnogo bolji od njih. Uslijedio je prvi polumaraton i onda je krenulo. Kad bi nekome rekao da trčim gledali su me tako kao da ne znaju da li se šalim ili sam za ludnicu. Tako da sam ćutio i trčao. Bez znanja, bez trenera – trči gledaj i uči se na svojim greškama. Internet, gelovi, energetske pločice, izotonični napitci, patike za trčanje su bili daleka budućnost. Na bolje organiziranim trkama ako si imao sreću dobio bi sol, šećer i vodu. Ako se trčalo u kakvom selu više je bilo rakije, nego vode. Tako se dogodilo da u Poljskoj pobijedim na maratonu i po prolasku kroz cilj se onesvijestim jer nisam pio. Dehidracija, šta je to? Slijedile su kritike, budala, ludak ima već dijete, a trči. Nema pametnija posla. Sve to je dovelo do toga da za 14 godina prekinem sa trčanjem, priča Barić.

Želio pokazati kako se trči – završio zadnji

Na sreću to nije bilo konačno umirovljenje pa se vratio na pomalo bolan način gledano i fizički, ali i psihički. Zdravka je to ojačalo i poguralo da se vrati u redovite treninge, a onda su došle i trke ponovno.

– Mjesec dana prije 1. Ljubljanskog maratona su sin i kćerka učestvovali na jednom manjem krosu. Želio sam djeci pokazati kako se to trči i prijavio sam se i ja. I pokazao u stilu. Ubjedljivo zadnji, jedva sam prehodao 6 kilometara. Dvojica trkača su me poznavala od prije i nije im bilo jasno da sam tako slab. Reakcija je bila u mom stilu. Ja da sam slab, sutra mogu istrčati maraton! Tako sam saznao da je za mjesec dana maraton u Ljubljani i okladili smo se da ću ga pretrčati i to ispod 3:30. Ako nešto imam to je tvrdoglavost ili upornost. Mjesec dana rada i dobio sam opklade i kao bonus takvu upalu mišića da sam morao do nove godine hodati unazad po stepenicama. Sljedeće godine sam počeo trenirati i tada saznao da u Hrvatskoj imaju dobre polumaratone svakih 15 dana. Tamo sam upoznao grupu zanesenjaka i dobrih trkača koja je tada organizirala CRO- cup, mnogo su doprinijeli razvoju trčanja u regiji. Organizirali su trke, trčali, prevodili literaturu, dijelili savjete i zahtijevali tačne trase i kvalitetu trka. Još uvijek su motor hrvatskog trčanja, a sve to se preko trkača prenijelo na Sloveniju.

Nakon povratka trčanju i redovitih treninga vratila se i ultramaratonska forma, a uz nju i nagrada u vidu prve pobjede na 100 km, kod gore spomenute grupe zanesenjaka koji su razvijali trkački pokret u Hrvatskoj, a to su članovi tadašnjeg AK Veteran (danas je to AK Maksimir): Dragan Janković, Robert Schwarz, Žana Rajić, Damir Černić, Jozo Delaš, Mladen Bubanko, Vinko Gecig, Ivica Habuš i drugi.

– Organizirali su ultramaraton na 12 sati, a onda i ultru na 100 km koja je bila na izmjerenoj kružnoj stazi. To je bilo nešto novo kod nas. Već sam trčao ultramaratone, ali sve je to bilo od jedne tačke do druge. Dužine su bile zaokružene na približnu kilometražu. Tu sam se prvi put susreo sa nekim dužinama koje omogućavaju ultramaratoncu da vidi gdje je u odnosu na druge na svijetu. Pobijedio sam na svojoj prvoj trci na 100 km rezultatom 8:24:49, u Zagrebu 22. maja 2000. Na trci na kojoj sam potrošio mnogo vremena gledajući kako drugi trče, šta piju, zašto odmaraju, idu na masažu. Iskustvo koje mi je poslije donijelo jako puno. Sljedeće godine, 2001., sam u Bielu postavio i lični rekord na 100 km 7:47:48 što je bio i rekord BiH do prošle godine kada ga je Mladen Stevanović popravio na Svjetskom prvenstvu sa odličnim rezultatom 7:22:11, govori Barić.

Nova pauza

– Godine su prolazile, broj pretrčanih trka je rastao, motivacija je padala. Kad treniraš sam si, kad si dobar i pobjeđuješ odmah su pored oni koji nisu za to zaslužni i imaju milion savjeta šta i kako bi morao raditi, šta jesti da bi bio bolji, a sami nisu pretrčali metra, objašnjava Barić kako je došlo do nove pauze te nastavlja:

– Te 2010. sam imao svega dosta i odlučio sam se da pauziram godinu dana. Godina se produžila na četiri. Kad sam se probao vratiti shvatio sam da to neće biti lako. Slijedili su izleti u trailove i dvije teške povrede koje su odnijele sljedeće dvije godine.

U to vrijeme dolazi „sudbonosni“ susret sa BURT-ovcima i prijateljstvo koje traje i danas te na koncu i poziv u Ultramaratonsku reprezentaciju BiH.

– Sreo sam na jednoj humanitarnoj trci pet momaka sa majicama na kojim je bio natpis BURT i koji su se slikali. Našalio sam se kako ne može biti bosanski ultramaraton tim bez mene i priključio se slikanju. Malo su me čudno gledali, ali na to sam navikao. Nakon toga smo se počeli sretati na trkama. Vidio sam da momci super rade. Oduševila me je njihova ljubav i ponos prema Bosni i shvatio da su to najbolji ambasadori koje Bosna ima. Vidio sam da su pojedinačno dobri, ali ih je premalo za kvalitetnu ekipu. Ponudio sam im pomoć, ali me nisu ozbiljno shvatili što je normalno, moje godine i rezultati su bili daleko od dobrih. Odlučio sam se da ih popravim i da im pomognem. Dvije godine treninga i pokazali su se prvi rezultati. Prvo, prije dvije godine rekord na 6 dana koji je popravio Mirsad Abdaković iste godine. Onda su počeli padati i rekordi u mojoj starosnoj kategoriji i rezultati koji su bili konkurentni drugima.

Prošle godine u Sv. Martinu na Muri u Hrvatskoj prvi put je bio dijelom ultramaratonske reprezentacije BiH gdje su zauzeli 19. mjesto. Za Zdravka taj nastup nije prošao dobro, ali zauvijek ostaje u pamćenju.

– Imam autoimuni gastritis i moram kontrolirati prehranu. Za doručak sam napravio grešku i to se pokazalo poslije tri sata trčanja. Sve što sam popio ili pojeo nije ostalo u meni. Temperatura je otišla iznad 30 stepeni, cesta je postala užarena. Dehidracija potpuna. Uslovi su postajali sve teži i trkači su počeli odustajati i padati na stazi od umora i dehidracije. Znao sam da ja ne smijem, ne smijem pokazati u kakvim sam problemima. Vjerovao sam da dok sam ja na stazi da će i drugi iz reprezentacije trčati i truditi se. Imam najviše iskustva i znao sam koliko znači nekad jedna riječ koju ti neko kaže na trci. Vidio sam kako padaju u krize i probao tada u prolazu reći neku riječ podrške, dati im snage da idu naprijed i da vjeruju u sebe. Nadam se da sam bar malo u tome uspio. Taj dan neću nikada zaboraviti, ponosan sam bio na svakoga od njih. Borili su se hrabro za sebe i za reprezentaciju, prisjeća se Barić.

Planovi sa reprezentacijom

– Cilj za ovu godinu je norma i nastup na Svjetskom prvenstvu u trčanju na 24 sata u Francuskoj. Trenutno imamo tri ultramaratonca koji imaju normu i trebao bi bar još jedan da bi imali sigurnost u ekipi i sa dobrim trčanjem bi mogli imati ekipni plasman među 10 najboljih što bi bio veliki uspjeh za našu reprezentaciju koja je jako mala. Mi imamo malobrojnu mušku reprezentaciju koja se tek formira, ali po rezultatima najbolju na području bivše države. Imamo par mladih perspektivnih trkača čije vrijeme tek dolazi, a nadam se da će se još neko odlučiti za ultramaratonsko trčanje. Bio bih sretan da se i dame odluče i probaju u što većem broju, poručuje za kraj razgovora Zdravko Barić.

Najbolji službeno zabilježeni rezultati:

Maraton: 2:41:07 – Verdi maraton, Italija 26. 1. 2001.

Polumaraton: 1:14:26 – Mislinja, Slovenija 12. 6. 1999.

10 km: 36:13 – Šoštanj, Slovenija (staza) 17. 5. 2005.

5 km: 18:20 – Ljubljana, Slovenija (staza) 26. 4. 2004.

Subjektivne usporedbe Zdravka Barića o trčanju nekada i sada, dobre i slabe strane

Kada sam ponovo počeo trenirati 1997. prvog trkača sam sreo poslije 6 mjeseci trčanja. Danas bez obzira na dio dana ili noći nekoga sretnem – što je jako dobro. Na početku je trka sa 100 do 200 učesnika bila velika trka na koje si se prijavio pred startom za neku simboličnu startninu i nije bio problem otrčati ako si se dobro osjećao 2-3 trke isti vikend.

Danas je trčanje postalo moda i prijave se zatvaraju mnogo prije starta. Cijene startnina na mnogim trkama su otišle u nebo. Trčanje je postalo veliki biznis u kojem je ponekad važnija zarada od trkača koji trče. Dugoročno će to donijeti štetu trčanju. Dobro je da se povećao broj ljudi koji se bavi sportom jer je trčanje najbolji način za očuvanje zdravlja. Nije dobro to što je mnogo ljudi koji trče zato da se pokažu jer je to IN, sa premalo treninga.

Trčanje na Balkanu će još dvije tri godine biti u porastu, a onda će se umiriti i broj trkača će polako padati. Svi vi koji trčite ste najbolji, uživajte u trčanju i u slobodi koju vam nudi.

Vaši komentari