MAID ČORBIĆ: Moj cilj je bio jednostavan – nikada ne odustati bez obzira na prepreke

Piše: Maid Čorbić

I zaista je bilo tako. Tamo me čekala nova, lična pobjeda – ona koja ispisuje važnu lekciju: odustati je najlakše, ali pravi put je onaj bez prečica. Tog dana sam postao MARATONAC. Iako posljednji, ostavio sam najveći trag.

Moje ime je Maid Čorbić, a priča o meni nije priča o brzini, nego o volji. Nisam osvojio medalju, ali sam osvojio ono najvažnije – sebe. Moj cilj bio je jednostavan: nikada ne odustati bez obzira na prepreke.

Dan Tuzlanskog Maratona počeo je kišom i hladnoćom. Mnogi su se dvoumili hoće li uopšte izaći na start, ali ja nisam sumnjao. Stajao sam rame uz rame sa svojim prijateljima iz ARK Gračanica, spreman da ispišem svoje poglavlje. Tog jutra nisam razmišljao o vremenu ni o plasmanu – samo o tome da ispunim svoj san i dokažem da granice ne postoje.

Još prije godinu dana nisam ni trčao. Sve je počelo sasvim slučajno – objavama na Stravi i društvenim mrežama. Ljudi su pratili moje prve korake, davali podršku i vjerovali u mene. U firmi sam stalno pričao o trčanju, a kolege su me bodrile kao da i same trče sa mnom. Nekoliko dana prije maratona na svom TV ekranu sam napisao poruku: “Uskoro MARATONAC.” To nije bio samo natpis, to je bila najava jedne promjene.

Kiša je počela još prije starta i nije prestajala. Mnogi bi to shvatili kao prepreku, ali za mene je bila simbol da život nikada ne ide po planu, ali da i po kiši treba nastaviti.

Trčao sam bez gelova, bez velikih očekivanja, samo s vjerom da ću izdržati. Prvih 21 kilometar prošao sam za sat i 53 minute, brže nego ikad prije. Euforija je bila jača od umora. Na svakom koraku čuo sam podršku publike, osmijehe, povike, kišu kako lupa po asfaltu – sve to stvaralo je ritam koji te tjera da ideš dalje.

Na 30. kilometru dočekao me onaj famozni “zid” o kojem svi govore. Tijelo je počelo da se buni, grčevi su me usporavali, a svaka naredna dionica izgledala je beskrajno duga.

Policajci, volonteri i ekipa Hitne pomoći vozili su se uz mene, nudili riječi podrške. Njihovi glasovi bili su moj metronom. Svaki put kad bih pomislio da stanem, čuo bih: “Hajde, još malo! Ti to možeš!” I mogao sam.

Bio sam posljednji, ali nisam bio sam. Hodao sam, trčao, pa opet hodao. Kiša je natapala asfalt ali i spirala sve sumnje koje sam ikada imao o sebi. Na stazi sam ostavljao ne samo trag patika, već i trag srca.

Kada sam se približio cilju, snage više nije bilo. Samo volja. Publika je aplaudirala, a ja sam znao da ulazim u svoju malu vječnost. Iako sam limit probio za dvije minute, to više nije bilo važno. Tog trenutka sam znao da sam postao maratonac – ne po vremenu, nego po karakteru.

Organizatori su me dočekali i poklonili mi knjigu “Kako sam postao Ironman” s porukom: “Sljedeći si ti.” U tom trenutku sve se spojilo -trud, suze, bol i ponos.

Policajci i volonteri su mi čestitali i rekli: “Svaka čast, nisi odustao.” I to je bilo dovoljno. Medalja u ruci bila je simbol da svaki korak, svaka sumnja i svaki bol vrijede kada ih pretvoriš u pobjedu.

Stajao sam na kiši dok su se oblaci razilazili, a sunce se probijalo kroz sivilo. To nije bio kraj trke – to je bio početak nečeg većeg. Naučio sam da granice postoje samo u našim glavama i da srce uvijek zna put, čak i kada tijelo posustane.

Ovaj maraton bio je moj prvi, ali sigurno ne i posljednji. Jer sada znam – svaki novi izazov, bilo u trčanju ili u životu, samo je prilika da idem dalje i jače. Jer iako posljednji, najveći trag sam ostavio.

Vaši komentari