JASENKA LJUBOVIĆ: Moj drugi maraton. Nije major, ali je Lisabon

Piše: Jasenka Ljubović

Unaprijed se izvinjavam što će tekst biti malo duži (ili da ovo kažem na kraju).

U zajedničkim planovima smo na jednom rođendanskom okupljanju, skoro jednoglasno, izglasali da bi sljedeći maraton mogli trčati u Lisabonu. Od 7-8 zainteresovanih, trka je na kraju spala na nas troje: Džanu, Vedrana i mene (Džanin suprug je prijavio polumaraton koji će se održati dan poslije maratona). Ovo je bilo i svojevrsno porodično putovanje. Na put sam krenula sa sestrom, a i Vedranu se pridružio sin. Prava podrška!

Naš jedinstveni trener Tuna pripremio mi je plan za maraton, za koji sam zamolila da me ne precijeni, kako bih mogla većinu ispoštovati. Inače, imam mali strah od jačih treninga i pejsova, pa sam često znala kukati. Poznavajući me, unaprijed je rekao samo da bacim pogled na plan, a onda da pratim sedmicu po sedmicu. Kad bih ja tako mogla… Sve mi je odmah bilo zabrinjavajuće, ali jedan trening sam podvukla – 35k sa ubrzanjima. Znala da ću “poginuti” samo u pokušaju da ga približno odradim. Pripreme su startale početkom jula. Sa SRC klubom sam navikla trčati poslijepodne. Međutim, kako je plan bio “ozbiljniji”, zbog vrućine sam počela razmišljati o prebacivanju treninga na jutra. Do tada mi je bilo nezamislivo trčati tempo ili intervale tako rano, a posebno da ih radim sama. Ono što mi nije išlo u prilog jeste da imam relativno loš san, a jutarnji treninzi su zahtijevali totalnu promjenu načina života. Navike sam počela mijenjati jednu po jednu. Volim kafu, pa sam morala i tu meni dragu naviku uklopiti u jutarnje pripreme. Tako da su moja buđenja počinjala prilično rano. Počela sam jesti i popularnu zobenu kašu koja mi je do tada bila bezukusna, da ne kažem bljutava. Nađoh nekih par kombinacija, pa ispade još i ukusno jelo.

Uporedo s nama, raja je trenirala za maraton u Ljubljani, koji će se održati sedmicu prije našeg. Vedranu, koji je oduvijek trčao ujutro, smo se pridružile Leila i ja. Trio fantastico! Napravili smo grupu gdje smo se gotovo svako jutro dogovarali oko treninga, provjeravali zdravstveno stanje, savjetovali i bodrili jedni druge. Treninge smo radili zajedno kad god smo mogli, pa barem to bilo na zagrijavanju ili hlađenju. Tu je bilo jos dragih lica koja smo redovno susretali na Vilsu, poput Muhameda. Dobacili bi jedni drugima u prolazu riječ – easy/tempo/intervali, kao pokazatalj šta se trči taj dan. I naravno, nakon toga – sretno! Iz vikenda u vikend, dužine su se nizale, asfalt peglao, što samostalno, što sa SRC klubom. Jednom prilikom smo uspjeli ujediniti tri kluba: SRC, TiTo i Moje trčanje, i odraditi trening dužine na Aleji, što je ispalo super zabavno. Edina se potrefila u Sarajevu, pa su pale još neke zajedničke dužine.

Iako kukam, opet prijavljujem dosta trka, pa smo tako u pripreme uvrstili njih par: Travnik 5k, Skakavac trail i NGO Sarajevski polumaraton. Bilo ih je još, ali ove su značajnije. U međuvremenu sam na Igmanskom ceneru nespretno uganula nogu i skoro odustala od prijave za Skakavac. I kao da sam čekala neki znak ipak da prijavim jer mi se trči, kad eto znaka. Leila i Muris imaju gratis startninu. Kažem, to je to. Ispostavit će se kao dobra odluka, jer je u Lisabonu staza dosta valovita u prvom dijelu. Travnik 5k sam išla jako, a kako drugačije (postoji i interna šala za ovo “trčim jako”). Preostaju još dvije krizne tačke: trening 35k i trka Sa half, planirani vikend jedan za drugim. Kako god da okrenem, biće tegoba. Ništa, neka ide tako, pa šta bude. Tuna je rekao da bi me podržao na 35k, nakon što završi trening sa klubom. Sanjo i ja smo istrčali prvi dio lagano, a onda mi je pao mrak na oči kad su počela ubrzanja. Govorila sam Tuni da ne mogu više, a on, i sluša i ne sluša, samo govori polako, možeš ti to. Ispade i to bolje od očekivanog. Nije 100% ispoštovano, ali znam da sam dala svoj maksimum. Naravno da sam “poginula”, ali tako valjda i treba. Tuni sam beskrajno zahvalna!

Na polumaratonu sam odlučila pratiti “pejsera za raju”, sa tempom na granici meni (ne)mogućeg, pa dokle mognem. A, onda pratiti sebe. Ispratih ga skoro do samog kraja (hvala na odličnom pejsanju!). Preostali treninzi su se činili lakši. Pored trčanja, redovno sam prateći plan radila snagu i core, i uvijek mislila da je malo, koliko god uradila. Uslijedio je tapering kojeg baš i ne volim, jer imam osjećaj da mi sva forma propadne. Javio se isti osjećaj kao pred Berlin, kada sam rekla da nisam dovoljno spremna i da mi treba još vremena, iako sam, kao i sada, odradila sve treninge, bez preskakanja. Čak, malo i produžavala (za što sam dobijala kritike). Put se približio, a vremenska prognoza iz dana u dan pratila.

Let je bio noćni, sa presjedanjem, pa smo noć proveli na aerodromu. U Lisabon smo stigli sutradan oko podne. Smještaj smo odabrali prema mjestu starta trke, mjesto Oeiras (između Lisabona i Cascaisa). Poteškoće oko prevoza su nam oduzele malo vremena. Nismo jednom promašili prevoz pa izlazili odmah iz istog ili na pola puta. Sve te scene smo pretvarali u smijeh do suza. Nije nam to smetalo, jer smo tako zalazili u dijelove grada koje redovnim putem ne bi obišli. Sutradan odlazak u expo centar po brojeve. Kao svaki, prilično dobro opremljen, voće i kafu su dijelili gratis. Par slikanja i pokret u turistički obilazak da iskoristimo vrijeme do trke. Spavanje tih dana je bilo osrednje, ali hidratacija i carb loading na nivou (dijeta nam ne gine). Na dan trke prognozirano je oblačno vrijeme i kiša. Bar to. Inače, prilično visoka temperatura i stepen vlage za naše navike. Stigli smo na start kad jos nije bilo svanulo. Trkača je bilo oko 15.000. Muzika, adrenalin i nervoza, sve je samo raslo. Prema planu, prvi dio trke sam trebala ići rezervisano jer je brdovito, a kasnije da ubrzam. Ipak, startam malo brže i kalkulišem u glavi, ok može i tako, samo da održim taj tempo do kraja. Ubrzo je krenula kiša, prilično jaka. Bolje i to nego sunce. Kiša nas je pratila do nekog 12-13 km. Međutim, cesta je bila klizava i nisam imala željeni odraz. Brda sam savladavala prilično dobro, a i balansirala bih to nizbrdo. Linije na cesti koje razdvajaju trake su mi se učinile boljom podlogom, pa sam gazila preko njih što sam više mogla. Gelove sam redovno uzimala prema planu, kao i svaku okrepu.

Stigao je i neki 30. km, a u glavi mi je bilo to da staza tada postaje ravnija i ide blago nizbrdo. Jeste, ali je tada postalo već toplije. Sunce, kao da se borilo sa oblacima da se nametne prvo. Osjetim da mi obrazi gore i jedva čekam narednu okrepu da se osvježim (sjetim se neslavne Banja Luke i dehidratacije).

U nekom momentu shvatim da bih mogla trčati uz rub staze gdje je površina hrapavija, i tek tada protrčim kako treba. Navijača nije naročito bilo, tek kad smo prilazili Lisabonu. Staza je bila dijelom i od kaldrme. Inače su poznati po tome, trgovi i ulice su popločani sitnim crno-bijelim kamenjem. Također, pojedine zgrade su obložene keramičkim pločicama, umjesto klasične fasade. I nimalo ne izgleda kao kič. Naprotiv, sve djeluje skladno šareno i oku ugodno.

Kako se bliži kraj, postaje tegobnije za trčanje, temperatura i vlaga čine svoje, a i noge sam dodatno umorila trčeći po klizavom terenu. Sjetim se patnje na treningu 35k i kažem sebi nije ti teško, trči! Pomalo ubrzavam. Mislim na raju iz kluba koja me prati, znam da mi u tom trenutku pružaju podršku. Mislim i na sestru koja me čeka u cilju, taj susret me posebno raduje. Cilj je blizu jer čujem galamu, trudim se još malo pojačati tempo. Ulazak u cilj je fenomenalan. Prolazi se kroz Trijumfalnu kapiju i ulazi na Trg Comércio. Uspjela sam istrčati svoj drugi maraton. Prosječan tempo: 10 sekundi brži od planiranog. Od sestre saznajem da Vedran koji je davno trebao proći kroz cilj još uvijek nije, a saznat ćemo kasnije da je njemu kiša bila najveći neprijatelj. Stvorio mu se žulj zbog kojeg je morao prehodati posljednji dio staze. Mnogi bi odustali, ali on je izgurao trku do kraja. Džana je odlično istrčala trku, uzevši u obzir manje zdravstvene probleme koji su je pratili tokom priprema.

Prolazak kroz cilj kao da otključa sve pozitivne emocije i osmijeh se jednostavno utisne na lice. Uzimam telefon i pozivam mamu, moja sreća je i njena sreća.

Lisabon je grad koji definitivno treba posjetiti, grad pun zanimljivosti, kulturnog i historijskog naslijeđa, ugodne klime (ok, ne baš za trke), prelijepe arhitekture, relativno pristupačnih cijena. Sintra – grad palača i predivnih parkova te mjesto Cabo da Roca – najzapadnija tačka Europe su me fascinirali, te slike ću dugo pamtiti.

Za svaki moj korak naprijed zaslužan je trener Tuna, koji je uvijek tačno znao procijeniti svakog od nas i usmjeriti nas na ispravan put. Tokom priprema sam imala puno riječi podrške, savjeta i prijedloga za treninge, ishranu i suplementaciju. Vjerujem da će se u ovome pronaći svi koju su sa mnom dijelili svakodnevnicu. A, od meni najbližih, imala sam razumijevanje za vrijeme utrošeno u ove aktivnosti. Svima sam neizmjerno zahvalna!

Vaši komentari