Piše: Dražen Filipović
Kažu da je ljubav prema prirodi univerzalna. Možda zato što joj pripadamo. Što smo joj bliže, to smo bliže sebi. A kretanje je najprirodniji način da joj se vratimo. Hodanje. Disanje. Trčanje.
Možda je baš tu negdje, između daha i koraka, počela i moja priča.
S trčanjem sam počeo još u svojim studentskim danima na poznatoj mostarskoj Trimuši i atletskoj stazi Nogometnog kluba Zrinjski. To su bili kratki treninzi između učenja i odlazaka u studentsku, tada prilično oskudnu menzu. Tada sam trčao da odmorim glavu od učenja i standardnih studentskih dilema.
Nakon fakulteta i povratka u rodni kraj, trčanje mi nije bilo ni na kraj pameti. Posao, društvo i izlasci su ono što čovjeka u dvadesetima najčešće zanima. Tada mi je bio draži motor od bicikla, a sjedenje u kafićima od kretanja.
U tridesetoj kao da se nešto prelomi u čovjeku – postane ozbiljniji. Možda ne zato što to sam želi, nego zato što ga život na to tjera. U toj potrazi za novim hobijima koji bi zamijenili noćne izlaske i višesatno sjedenje, opet se nije našlo trčanje. Najprije se šetalo, hodalo po brdima kako bi nestali viškovi od godina sjedenja. A ni nakon toga nije došlo trčanje.
Prvo se pojavio brdski biciklizam, prije svega na nagovor prijatelja Franje. Naše biciklističke ture po vrletima središnje Bosne postale su neka vrsta nedjeljnih rituala kojih se i danas s radošću prisjetim. Mogu isto tako iz iskustva dodati da brdski biciklizam gradi odličnu bazu za buduće trkače.
O tome kako je nastala ideja o ovoj stranici mogli ste više pročitati u Nidžinom obraćanju javnosti. Ja ću samo nastaviti kako su me za prvi polumaraton u Sarajevu i rezultat ispod 1:40, osim dugih brdskih treninga i vožnji biciklističkih tura, dodatno pripremile kalistenika i lude vježbe Insanity: The Asylum u režiji Shaun T-ija.
Poslije toga, poneseni velikom dozom entuzijazma, uslijedila su brojna zajednička putovanja i utrke, pa i moj prvi maraton – i to onaj u Zagrebu. Na njemu sam doslovno pukao nakon prvog kruga, tj. nakon polumaratona. Ostatak utrke bio je paćenički. Iako je glava bila spremna ići dalje, noge su otkazale. Tako su moje prve veće početničke greške bile rezultat slabe baze za maraton, duge pauze od treninga zbog bolesti, višednevnog putovanja u Rim i, naravno, prevelikog samopouzdanja da to mogu istrčati tempom polumaratona. Reklo bi se – tipično za početnika.
Ali vratimo se sada na ovu stranicu. Kako smo mi rasli u iskustvu kao trkači, tako je i stranica rasla – kako po broju pratitelja, tako i po novim rubrikama, dopisnicima i idejama. Ako nisam trčao, mogli ste me vidjeti negdje na stazi s fotoaparatom ili na ciljnoj ravnini kako uzimam izjave pobjednika, ali i onih stalnih hodočasnika tada još ne tako brojnih bh. utrka.
Možda treba napomenuti da sam svoje najbolje rezultate počeo ostvarivati onda kada sam trčao bez želje za boljim rezultatom. Kada sam trenirao po osjećaju, isprobavao nove tehnike i treninge, tada sam doživio svu ljepotu trčanja. Tu više nema pritiska – to je naprosto kao dječja igra. Trebalo mi je dosta vremena da shvatim i zavolim trčanje zbog njega samog.
I sada, kada već duže vrijeme ne trčim – što zbog zdravstvenih razloga, što zbog manjka osobne discipline – sama pomisao na trčanje mami mi osmijeh i osjećaj neke unutarnje lakoće i slobode. Trčanje ostaje dio vas i kada prestanete trčati. Uvijek negdje čuči u prikrajku, čeka svoj trenutak za povratak.
A što se tiče ove stranice, entuzijazam još nije nestao, osobito kod Erse, koji je u nekim trenucima gotovo samostalno držao ovaj projekt na životu – na sreću cijele trkačke zajednice.
Pohvala ide i vama, trkačima, koji ste ostali s nama već deset godina na našem zajedničkom maratonskom putu. Trkačka zajednica je fenomen i svjedok da naše društvo može bolje i mora više napredovati u svakom pogledu.
Na kraju, ovo je ujedno i moje trkačko iskustvo, koje nikad nisam napisao (ponajviše zbog vlastite lijenosti), ali i retrospektiva deset godina naše stranice u kratkim crtama.
Vaši komentari
