Piše: Ljilja Lukić
Još neobičnije je to što Dražen nije imao nikakve fizičke aktivnosti, njegovi dani su tekli uz loše navike: brza hrana, coca cola i slatkiši.
– Unosio sam previše kalorija, a ništa nisam radio po pitanju njihovog trošenja. Kilogrami su rasli, a u mojoj glavi su se smjenjivali izgovori za takav način života. I onda je na displeju mjerača za pritisak izašao broj koji nikako nije smio da se pojavi.
Osim hrane i slatkiša, Draženova velika ljubav bio je i motor, a takav način života bio je totalno suprotan životnim navikama njegove sestre Matee, koja je za to vrijeme na polumaratonima skupljala medalje.
U junu 2014. godine, bližio se Matein rođendan, a Dražen je bio u dilemi da li da od džeparca ode na neki moto susret ili da sestri kupi poklon.
– Nakon par dana razmišljanja skontao sam kako da oboje uklopim. Sestri sam poklonio obećanje da ću trčati sa njom polumaraton, a ostalo mi je dovoljno novca da odem na željeni susret. Bilo je zanimljivo gledati me kako potpisujem obećanje, a opet sa druge strane kako smišljam izgovor za neispunjenje istog. Zašto sam to uradio, ni dan danas ne znam. Njena reakcija je bila mnogo drugačija nego što sam mogao da zamislim. Obradovala se kao da sam joj poklonio najvrijedniju materijalnu stvar. E sad, ono što stvarno nisam očekivao jeste to što je ona obećanje postavila na svim društvenim mrežama koje je koristila. Obavijestila je sve svoje prijatelje trkače, i radovala se kao da je ispunila normu za Olimpijske igre. Od tog trenutka svaki dan je pitala kada počinjem sa trčanjem, a ja sam vješto izbjegavao odgovor i nastavio sa lošim životnim navikama.
U februaru 2015. godine Dražen se priključuje ekipi rekreativaca i počinje sa pripremama.
– To su u principu bili treninzi suvog trčanja koji su mi u startu pomogli da se pokrenem i krenem ka ostvarivanju zacrtanog cilja. Iz dana u dan osjećao sam napredak, a onda je došao Beogradski polumaraton kao ispit.
Put do prvog polumaratona nije bio ni malo lak. Zahtjevao je dosta treninga i veliku borbu sa tragovima prošlog života.
– Regulisao sam ishranu i posvetio se trčanju. Korak po korak stigao sam do toga da sam bez problema istrčao 16km što je za mene bio veliki uspjeh.
Dražen nije zaboravio ni na svoju “prvu ljubav” – motor. Kako je sa trčanjem krenuo u zimskim danima, motor je u garaži čekao da krene sezona vožnji.
– Na svoj prvi polumaraton stigao sam na motoru i tako je počelo spajanje dva najljepša hobija u mom životu.
Prvi polumaraton je, kako je i obećao, trčao u Beogradu, u aprilu 2015. godine.
– Iako sam u Beograd došao da istrčim samo trku zadovoljstva, na nagovor prijatelja iz sestrinog kluba odlučio sam da izađem na stazu i pokažem sve ono što sam do tada uradio. Imao sam ogromnu podršku svih prijatelja koji su tada bili na trci.
Kada sam prošao kroz cilj krenule si mi suze. Sestra me je sačekala da zajedno istrčimo posljednjih 100m. Taj osjećaj pamtiću do kraja života. Prvi polumaraton posvetio sam, naravno, Matei, ona je glavni krivac za to što sam danas polumaratonac.
Poslije Beogradskog polumaratona i ispunjenog obećanja, Dražen nastavlja sa treninzima, a nižu se i medalje sa trka.
– Sam doživljaj sa staze se ne može riječima opisati. Takve emocije doživljavaju najvatreniji navijači kluba u trenucima velikih pobjeda. Želio sam da napredujem, pa sam odlučio da nastavim sa trčanjem i intenzivnijim treniranjem. I tako već skoro dvije godine sve više treniram, a rezultati su vidljivi.
Do sada je istrčao 11 polumaratona.
– Trčao sam u Ljubljani, Osijeku, Srebrnom Jezeru, Paliću, Novom Sadu, Banjaluci, Beogradu i Bijeljini. Svaki od ovih polumaratona pamtim po nečemu lijepom, a u najljepšem sjećanju ostali su oni na kojima sam postavljao lične rekorde. U sljedećoj godini planiram četiri do pet polumaratona i nadam se da ću i na njima da ostvarim dobre rezultate.
Osim postavljanja ličnih rekorda, Dražen i Matea su “obarali” i rekorde jedno drugog.
– “Trkanje” sa Mateom pretvorilo se u zajedničko treniranje. Kroz šalu smo komentarisali ko će biti bolji, ali tu pravog rivalstva nema. Jedno drugom smo velika podrška na stazi, ali i van nje. Matea je prva osoba kojoj javljam rezultat ukoliko nije bila tu.
Zahvaljujući trčanju, Dražen se riješio loših navika.
– Pored toga što sam smršao 18 kilograma, trčanje mi je donijelo i nova prijateljstva, imao sam priliku da vidim kakvi su trkači kao ljudi. Nažalost doživio sam i neka razočarenja, ali na svu sreću, njih je bilo manje. Spajanjem vožnje motora i trčanja obišao sam gradove u kojima do sada nisam bio. Obzirom da sam odlučio da “napadnem” ozbiljnija vremena pridružio sam se treninzima koje vodi prijatelj Ivan Tovilović ( Tim “Dobra forma”) i radimo na tome da ostvarim zacrtane ciljeve. Ono što volim da kažem jeste da sve dok napredujem u trčanju imaću snage i volje da napredujem i na ostalim životnim poljima.
Vaši komentari
